Ovaj članak može da se sluša Poslušajte tekst koji slijedi u nastavku
Svakim danom saznajemo za sve više primjera, da se poslužimo jezikom suvremene političke kulture, “kenslanja” (otkazivanja) Rusa. Gotovo pa paralelno s ekspanzijom sankcija, razne institucije, grupe i pojedinci širom Europe iskazuju rusofobne stavove: otkazuju se predstave nastale na predlošcima ruskih autora i izvedbe skladbi ruskih kompozitora, “ruskim” mačkama se zabranjuju nastupi na natjecanjima za mačke, na društvenim mrežama se provodi hajka protiv ruskih dućana i restorana, a pojavljuju se i poruke na vratima stanova na kojima Rusi žive. Ukratko, svjedočimo značajnom rastu mržnje prema Rusima. Sasvim je jasno da je okidač za nedopustive ispade mržnje prema jednom narodu invazija na Ukrajinu. Međutim, za eksploziju mržnje nije dovoljan samo okidač. Moraju postojati nekakve zalihe tradicionalnog ideološkog materijala, potreba za novim političkim identitetom i “objektivna” povijesna zadatost.
U širem ovotjednom ispitivanju javnog mnijenja u Sjedinjenim Američkim Državama ispitanike su, između ostalog, pitali što misle koja odrednica najbolje opisuje Rusiju. Njih 42% je odgovorilo da je to komunizam, 13% misli da je socijalizam, a tek 11% da je kapitalizam. Naravno, treba uzeti s priličnom ogradom predodžbe ispitanih o komunizmu i socijalizmu, kao i to da su neke dimenzije tih predodžbi prilično specifične za američku političku kulturu. No, brojke su bez obzira na to prilično indikativne i vjerojatno su u određenoj mjeri prenosive i u europski kontekst. Sama invazija i ratna razaranja su dovoljna za aktivaciju mržnje, međutim, ona mora imati određenu ideološku pozadinu, makar i samo impliciranu.
Najdostupnija arhiva je onda hladnoratovska. Pogotovo jer se predodžba komunizma ili socijalizma presudno zasniva na jakoj državi i velikom vođi. A radi se o kriterijima koje Putin zadovoljava. Čak se i sami rat nastoji razumjeti kao navodni pokušaj obnove Sovjetskog Saveza. Antikomunizam s orijentalističkim prizvukom ruskom invazijom je izvađen iz naftalina i postao jedna od okosnica rusofobije. Putinov antikomunizam pritom ne predstavlja posebnu prepreku. S obzirom na dalekosežne implikacije rata, taj novi-stari ideološki materijal će zasigurno pridonijeti oblikovanju novih ideoloških okvira u narednom periodu.
Unatoč širenju Europske unije i NATO-a na istok Europa je i dalje ostala snažno podijeljena. “Civilizirani” Zapad i dalje je nadmeno gledao na novopridošlice s Istoka koji nikako da nauče demokratska pravila ponašanja. Takav raskorak svoj je politički oblik proteklih godina dobio u takozvanom kulturnom ratu između Brisela i zemalja Višegradske skupine, pogotovo Poljske i Mađarske. Političke režime u tim zemljama se smatralo sličnima Putinovoj Rusiji, a kao dodatni neprijatelji europskog projetka i Putinovi pomagači etiketirani su i “domicilni” predstavnici ekstremne desnice poput Marine Le Pen, Matea Salvinija i AfD-a. No, nakon invazije došlo je do novog europskog ujedinjenja.
Desnici, pogotovo onoj istočnoeuropskoj, pogodovalo je da može ponovo snažno prigrliti europski identitet kao suprotnost onom ruskom, istočnom, dok je liberalnim snagama to ujedinjenje dalo priliku da se postavi kao snažna zaštitnica europskih interesa i tako, barem privremeno, riješi etikete mlitave birokracije i “woke histerije”. A usput da istovremeno ne izgubi taj liberalni identitet jer se naprosto bori protiv autokrata koji masovno gazi ljudska prava. Nezvanična koalicija neće vjerojatno dugo izdržati, ali linije raskola se sigurno neće vratiti na početna polazišta. A dotad će pružati legitimaciju za rusofobiju.
Pored povijesne zalihe ideološkog materijala i potrage za novim političkim identitetom, treću razinu “inspiracije” za rusofobiju predstavlja spomenuta “objektivna” zadatost. Tu zadatost čine snažne ekonomske sankcije koje je Zapad pokrenuo kao odgovor na rusku invaziju. Sankcije su prilično snažne i ciljaju na ekonomsko-financijsko iscrpljivanje zemlje. Doduše, prodaja nafte, plina i žitarica je izuzeta jer bi dodatni rast cijena energenata izazvao političke turbulencije na samom Zapadu. Prvi problem sa sankcijama je taj što nije izvjesno da će imati ikakav utjecaj na zaustavljanje invazije zbog raznih razloga. Drugi je problem taj što one ne diskriminiraju: drugim riječima, njihove snažne posljedice prvo će osjetiti obični, siromašni Rusi. I nekako sumnjamo da se oklada nalazi u tome da će ih dodatna materijalna oskudica nagnati na rušenje vlasti. No, bez obzira na sve probleme s učinkom sankcija na Rusiju sasvim su razvidni učinci na samom Zapadu. Ne samo što njihova ekonomska priroda sugerira “objektivnost” – objektivna kazna zbog počinjenih zala – već i njihova ne-diskriminatorna odrednica – najsnažniji udar na običan narod – daje legitimaciju svim onim “spontanim” i individualnim rusofobnim reakcijama.
Borba protiv rusofobije i “kenslanja” Rusa predstavlja jednu od važnijih političkih zadaća. Pogotovo protiv one linije argumentacije koja tvrdi da su si sami krivi jer su birali Putina. “Krivnja” naroda se ne određuje zbirom glasačkih odluka van bilo kakvog konteksta. A naročito ako znamo da je taj kontekst devedesetih u priličnoj mjeri kreirao Zapad zagovaranjem doktrine šoka i privatizacija. Rusija je BDP iz 1989. dosegla tek 2005. godine. U tom periodu treba tražiti razloge nastanka Putina kao političke figure i prateće oligarhije, a ne u nekoj mračnoj komunističkoj prošlosti.
