Ovaj članak može da se sluša Poslušajte tekst koji slijedi u nastavku
Uvijek i u svemu je tako: pola-napola. Nešto znamo, nešto ne znamo. Nedoumica je naše pravo stanje. A stalna nedoumica je teško podnošljivo stanje, većina ga ne može trajno podnijeti. I onda se jedni uhvate onoga što znamo a pred onim što ne znamo zatvore oči i potpuno ga isključe iz uma. Drugi se, nasuprot tome, zabezeknu pred veličinom onoga što ne znamo i opčinjeni time sasvim zaborave na sve ono što znamo.
Oni prvi obole od sindroma veselosti, postanu neizlječivi optimisti, bezrazložno razdragani kolerici, frenetični sljedbenici vjere da je sva istina skrivena samo u onome što znamo, a da u onome što ne znamo i što nikada nećemo znati nema istine ni koliko može stati u kljun slavuja. Ovi drugi se odaju mračnom poroku poricanja svakog znanja, zaraženi jadom i čemerom obole od neizlječive melanholije, uvjereni da nikada ništa od istine nećemo ni naslutiti ni znati i da je sva istina skrivena u onome što ne znamo i što nikada nećemo znati.
Nije teško pogoditi da ja, čovjek koji to zna, ne spadam ni u jednu od ove dvije grupe. Kao što sam rekao, u svemu je tako: pola-napola. Znamo da je nama ljudima rečeno da nam valja putovati, jer je nama život zadat kao putovanje prema cilju, dok je svemu drugom što je živo, život naprosto – dat! Međutim, mi ne znamo gdje je cilj do kog nam valja stići. Oni koji misle da je sva istina u onom što znamo, to sasvim smetnu s uma i pod parolom „Samo napred!“, bezglavo jure prema onom što vide pred sobom sa tačke na kojoj se nalaze u ovom trenutku. Ali već sutra, promijeni se tačka na kojoj se nalaze a time se promijeni i ono što vide pred sobom.
I tako, svaki dan se taj njihov cilj mijenja, jer se svaki dan mijenja i tačka na kojoj se nalaze, a njihovo putovanje se pretvara u jurnjavu dok sam cilj postaje tek puka iluzija. A oni koji vjeruju da je sva istina u onome što ne znamo, uvjereni da ni razloge ni cilj putovanja nikada nećemo znati, odustanu od putovanja i dignu ruke od traženja cilja. Obeshrabreni, ne koristeći se ni vidom ni umom, oni stoje kao ustajala voda u bari za koju su i svi okeani i sva mora, u krajnoj liniji, ipak samo bara na ovom ustajalom zrnu praha nazvanom Zemlja.
Zato sam ja po uvjerenju skeptik. Nisam ni onaj koji prihvata da nešto sasvim sigurno zna, ali ni onaj koji smatra da sigurno ništa ni ne zna! Mnogo je neznanja u znanju ali i mnogo je znanja u neznanju! Možda se varam u onome u šta sam najsigurniji, ali ne isključujem ni mogućnost da je pravi put upravo onaj za koji sam uvjeren da je pogrešan! Umjesto da kao naivni sljedbenik vjere da je sva istina ono što sam smatram istinom, kličem: „Eno cilja! Eno cilja! Pohitajmo!“ – i umjesto da se predam zabludi da čak ni ono što znam nije istina i da odustanem od traženja cilja, smisla, razloga „…jer će i tako i tako na kraju svi umrijeti“, ja se na svakom koraku obazirem, provjeravam svaki trag, prevrćem svaki kamen, zagledam izbliza slomljenu grančicu, omirišem povijenu vlat trave, imajući pred očima obrise onog horizonta koji se ureže jednom zauvijek u dušu svakog čovjeka čim se rodi. Skepsis i znači – obazirati se, zagledati, tragati za znacima pravog puta koj vodi onom horizontu!
Cilj postoji ali ne zaboravimo da ne znamo pravi put do cilja; ne znamo pravi put do cilja, ali ne zaboravimo da postoji cilj! Dopustiti ljudima koji su dovoljno beskrupulozni, ambiciozni, odlučni da vas vode prema cilju putem koji ni sami ne znaju, isto je što i djetetu dati nož u ruke! I to zlom i pokvarenom djetetu.
U bespuću smo, najviše zbog toga što smo drugima dali da nas vode oni koji ne znaju ni naš cilj, ni put do cilja. Prepušteno njihovom vođstvu čovječanstvo bjesomučno luta, lakovjerno prihvatajući svaki dan drugu iluziju kao cilj i svaku stranputicu kao pravi put. Obazrimo se oko sebe, dok još možemo. Probudimo skeptika u sebi, onog najboljeg tragača za pravim putem, dok još ima vremena.
