Evropa nije mnogo naučila iz iskustva u Bosni i Hercegovini

Share on facebook
Share on twitter
Share on whatsapp
Share on email
"Trebalo nam je tri godine da shvatimo šta se dešava u BiH da se napokon odlučimo na vojnu intervenciju."
THERE IS STUDIO
THERE IS STUDIO
Share on facebook
Share on twitter
Share on whatsapp
Share on email
Novo!
Sačuvajte članke sa nalogom

Nakon što se prijavite preko Cafe Sandžak, možete sačuvati priče i lako ih pregledavati kasnije na bilo kojem uređaju.

Ovaj članak može da se sluša Poslušajte tekst koji slijedi u nastavku

DW: Gospodine Fücks, na socijalnim mrežama se trenutno mogu vidjeti fotografije iz Sarajeva početkom aprila 1992. paralelno sa aktuelnim slikama iz Kijeva. Uplakana djeca koja napuštaju svoje gradove dok ih očevi grčevito grle. Jesu li i Vas ove scene iz Kijeva podsjetile na Sarajevo i BiH?

Ralf Fücks: Da, tu postoji stvarno svojevrsni deža vi, ne samo zbog ratnih slika, već i zbog tadašnjeg neodlučnog stava EU. Trebalo nam je tri godine da shvatimo šta se tamo dešava, trebalo je doći do masakra u Srebrenici da se napokon odlučimo na vojnu intervenciju, na tom području, koja je dovela do mirovnih pregovora u Daytonu i okončanja rata. Prije toga smo diskutovali da li trebamo isporučiti oružje vladi u Sarajevu, koja se borila protiv daleko jačeg vojnog protivnika. To me sad neodoljivo podsjeća na aktuelno stanje u Ukrajini. Sve se ponavlja. Naš problem je naše sučeljavanje sa realnošću. Mi još uvijek kao da ne razumijemo kakve dalekosežne posljedice imaju ovakvi ratovi. To što se dešavalo u BiH i u regiji, nije bio nekakav lokalni ili regionalni sukob, to je imalo uticaja na budućnost današnje Evrope. I sad sa Ukrajinom je najvažnije pitanje, da li se vraćamo na politiku nasilja i na pravo jačega.

Mnogi ljudi na području bivše Jugoslavije se solidarišu sa Ukrajinom, no neke smeta što neki zapadni političari govore o prvom velikom ratu na području Evrope nakon drugog svjetskog rata. Njihov argument: Zar rat koji se desio na području bivše Jugoslavije nije bio veliki rat koji je odnio stotine hiljada života?

Imaju  pravo. Kao da nam je to nestalo iz našeg istorijskog sjećanja. Uvijek sam to smatrao pogrešnim. Potcjenjujemo uz to i koliko je visok potencijal da na tom području dođe do novog nasilja, jer Rusija, prije svega u Srbiji i u Republici Srpskoj igra veliku političku ulogu. Mi u Njemačkoj i u Evropskoj Uniji pokušavamo to potisnuti bježeći u nekakav prividni svijet u kojemu bismo najradije zaboravili konflikte. Evropska unija jeste mirovni projekat, no mi moramo biti u stanju i spremni da branimo taj mir.

Ukrajinska vlada, jednako kao i vlada u Sarajevu za vrijeme rata, zahtijeva potporu u oružju.  Kako Vi, kao jedan od osnivača partije Zelenih u Njemačkoj, koja je generalno  protiv isporučivanja oružja u ratna područja, vidite te zahtjeve?

Ja sam u stranci Zelenih, i za vrijeme rata na području bivše Jugoslavije, pa i danas, u manjini. Samo manji dio nas je bio za humanitarnu vojnu akciju u BiH, koju smo zagovarali već 1992. i 1993. godine. I to je bila neka prividna, lažna neutralnost, jer embargo jača agresora. Ruska armija je naoružana do zuba i daleko jača no ukrajinska. Moje je mišljenje da bi Putinovu razornu politiku mogao zaustaviti samo strah od velikog broja žrtava među ruskim vojnicima.

Kod stanovnika BiH koji tu zemlju smatraju svojom domovinom, raste strah od mogućnosti da lider bosanskih Srba, Milorad Dodik, u sjeni rata u Ukrajini, proglasi samostalnost Republike Srpske. Vidite li i Vi tu mogućnost?

Vidim. Ne mogu tačno procijeniti koliko je Dodik zbilja spreman da povuče taj korak. Stoga Evropska unija mora pod hitno pojačati svoju vojnu prisutnost u BiH, kao jasan signal. Mi si ne možemo dozvoliti da dođe do ovakvih secesionističkih koraka i time razaranja multietničke BiH. To bi bio napad na osnovne principe na kojima počiva EU.

Milorad Dodik, poznato je, ima dobre kontakte sa ruskim predsjednikom Putinom, jednako kao i predsjednik Srbije Aleksandar Vučić. Vučić trenutno pokušava žonglirati između Rusije i Evropske Unije. Koje bi to posljedice moglo imati po Srbiju?

Srbija se mora odlučiti da li želi jednog dana biti članica EU-a, u kojoj vladaju demokratija i pravna sigurnost i u kojoj bi Srbija imala perspektivu privrednog prosperiteta ili se želi povezati sa Moskvom i Putinom. To bi značilo njenu dugoročnu političku izolaciju te ekonomsku stagnaciju. To bi bilo u interesu korumpirane elite, a ne u interesu srpskog naroda.

Hrvatska je članica Nato-a i EU-a. Vlada u Zagrebu je na strani Ukrajine, no premijer Plenković izražava zabrinutost da bi „neke regionalne sile“ mogle iskoristiti sadašnju situaciju u Ukrajini, ne navodeći konkretno o kojim se to silama radi. Hrvatski predsjednik Milanović izjavljuje da je jasno da Plenković aludira na Srbiju.

Nadam se da niko neće doći na ideju da u sjeni rata u Ukrajini počne neke regionalne ratove. Ponavljam, EU i Nato to ni u kom slučaju ne smiju dozvoliti. I ovdje bi princip zastrašivanja morao igrati odlučujuću ulogu.

Poznavalac prilika na Zapadnom Balkanu, Ralf Fücks, je sa svojom suprugom, bivšom opunomoćenicom za strance njemačke vlade, Marie Luise Beck na početku rata u BiH u svoj dom u Bremenu prihvatio bh. izbjeglice, te više puta boravio u BiH.

Milanović ne propušta ni  ovu priliku da istakne da su interesi Hrvata u BiH ugroženi i da i to dovodi u opasnost političku stabilnost i budućnost BiH.

Sadašnje političke elite u BiH moraju napokon da izađu iz nacionalističkih rovova prošlosti i prestanu štititi svoje privilegije i interese. Njihova je obaveza da reformišu političke institucije i omoguće ekonomski prosperitet građanima. Naravno da ima problema, Dayton je bio nužno, ali ne i trajno rješenje, etnički partikularizam nije budućnost BiH.

Njemačka ministrica vanjskih poslova, Annalena Baerbock je trebala uskoro posjetiti BiH no zbog novonastale krize izazvane ratom u Ukrajini se ne zna kad će doći do te posjete. Šta bi po Vašem mišljenju njemačka šefica diplomatije trebala tom prilikom reći tamošnjim političarima?

Odlučujuće pitanje je koliko je ozbiljna ponuda učlanjenja BiH u Evropsku Uniju. Ja smatram da bi to bio najdjelotvorniji instrument za demokratizaciju cijele regije Zapadnog Balkana. Zemljama na tom području se mora ponuditi jasna perspektiva i jasno reći koje su obaveze na tom putu i kako ih brzo moraju ispuniti. To bi morao biti njen najvažniji zadatak.

Ralf Fücks (rođen 1951.) je njemački političar, jedan od osnivača njemačke stranke Zelenih i dugogodišnji voditelj fondacije Heinrich Böll. Sa svojom suprugom Marie Luise Beck, bivšom opunomoćenicom za strance njemačke vlade je osnovao misaonu radionicu Centar Liberalna Moderna, koji veliki dio svog angažmana posvećuje Ukrajini.

Heftični bilten

Nikad više ne propustite veliku priču od Sandžaklije. Prijavite se za Heftični Bilten i svake hefte primajte e-mail s pričama koje morate pročitati.

Čitajte više

Slušajte audio izdanja magazina Sandžaklija

Budimo prijatelji

HEFTIČNI BILTEN

Prijavom na Heftični Bilten slažete se sa Uslovima korišćenja i politikom privatnosti.