Ispod kamena

Valjda se identitet svija oko čvrstih moralnih principa. Ako se ti principi odbace zarad gasa ili zaštite, prazno odjekuju srpske grudi kada se u njih busaju ovdašnji rodoljubi.
Ilustracija: Sandro Rybok
Ilustracija: Sandro Rybok
Novo!
Close
Sačuvajte članke sa nalogom

Nakon što se prijavite preko Cafe Sandžak, možete sačuvati priče i lako ih pregledavati kasnije na bilo kojem uređaju.

Ovaj članak može da se sluša Poslušajte tekst koji slijedi u nastavku

Pod tim proverbijalnim kamenom iz naslova, pomenuo ga je Vučić, nisu samo mrak i vlaga. Pod njim je, ispostaviće se, i tesno. Čitalac se seća, iz Monaka je Vučić u vezi s ratom u Ukrajini narodu u Srbiji poručio da se skloni pod kamen. Leći pod kamen može da znači i biti sahranjen. Ali, nije Vučić na to mislio. On je hteo da kaže da narod poput nekog gmizavca pod kamenom treba da se krije, dakle da ne privlači pažnju i ne busa se u buntovne grudi. Ako sam dobro razumeo, to na kraju znači da ne treba birati stranu u ratu Rusije protiv Ukrajine.

Slika tog rata doslovno je crno-bela. Rusija je agresor. Ukrajina se brani. Brzina kojom ruske jedinice prodiru u Ukrajinu, prethodno uništivši njenu odbrambenu – kako se to kaže – infrastrukturu, jasno potvrđuje da Ukrajina nije mogla predstavljati nikakvu opasnost po bezbednost Rusije. To je tako jasno da je Putin morao da potegne pored laži o pretnji i drugu laž – ugrožena je ruska manjina u Ukrajini, a naročito u dvema od Ukrajine odmetnutim oblastima Donjecku i Lugansku. Donjeck i Lugansk dođu Putinu kao sever Kosova Vučiću: izgovor za kriminal.

Sada bombe padaju po gradovima Ukrajine, a Vučić ispod kamena sve to krišom posmatra. Kaže, krije se. Pomislio bi čovek, biće mu hladno tako samom pod tim kamenom. Ali, nije sam. Napravila se gužva tamo. Redom se izjašnjavaju pozicija i opozicija (ona desničarska mahom) – i svi bi s Vučićem pod isti kamen. Sležu ramenima, prislanjaju prst na usne – ćuti, ne govori. Legli pored Vučića, prave se mrtvi. Zamrlo im moralno čuvstvo. Ali, ne do kraja. Jasno je njima na čiju bi stranu trebalo stati. Na ukrajinsku, naravno. I stali bi oni, da ima gasa. Ali, kad Srbija nema gasa. I onda – kamen.

Kaže Vučić (SNS), mali smo. Kaže Dačić (SPS), nismo energetska sila. Kaže Jovanović (DSS) – pored toga što se hvali da je u kontaktu s Koštunicom – Rusi su velika sila, drže nam stranu. Kaže Obradović (Dveri), Rusija nam uliva ekonomsku sigurnost, i ne samo ekonomsku. Sve redom srpski rodoljubi. Svima njima puna su usta srpskog identiteta i subjektiviteta. Svi odreda zadojeni slobodarskim tradicijama srpskog naroda. I svi požurili pod kamen. Evo, iskreno, ne razumem. Ako se drži do nekakve srpske časti, kako je časno ne stati uz žrtvu jer nemaš gas, jer si slab, jer ti je potreban staratelj da te štiti.

Valjda se identitet svija oko čvrstih moralnih principa. Ako se ti principi odbace zarad gasa ili zaštite, prazno odjekuju srpske grudi kada se u njih busaju ovdašnji rodoljubi.

Neka mi oprosti čitalac na poređenju, ali ovi pod kamenom podsećaju me na one što su probali da se podvuku pod sličan kamen 1941. Jeste, na kolaborante što su svoju kolaboraciju pravdali svojim rodoljubljem. Kako se ondašnja kolaboracija uklapa u srpski junački narativ, o tome neka glavu razbijaju ovi što danas slične fraze koriste da ugase svoja moralna čuvstva. Jer, da je u redu danas stati uz Rusiju ne bi im bila potrebna nikakva opravdanja. Šta gas, šta mali smo, šta slabi smo… Jasno i glasno, stojimo uz Rusiju dok gazi preko Ukrajine, jer nam je to u redu. Sviđa nam se tako.

Ali odaje ih gas. Odaje ih to što svoju odluku – koja bi morala da može da se brani moralnim argumentima – opravdavaju razlozima koji sa moralom nemaju ni daleke veze.

Eh, kakav sam to Srbin kad ne volim Ruse – prebaciće mi Vučić. Ima ih u Srbiji, istina malo, navodi Vučić procente, uvek su protiv Rusa. Ništa ih ne vole. Da je sreće, i ti bi pametno uradili da dođu pod kamen. Al’ kad nema više mesta pod kamenom. Uz to, nije tačno da ne volim Ruse. Srce mi bije za onih par hiljada Rusa što su izašli da demonstriraju protiv rata u Ukrajini. Iako su lepo znali da će redom svi biti pohapšeni, a verovatno i pretučeni. Drag mi je, priznajem, i ovaj Rus – Дмитрия Муратов, glavni urednik Новой газеты. Evo šta Муратов ima da kaže o Ukrajini i Ukrajincima:

„Sramota nas je što je naša zemlja, Rusija, otpočela rat protiv Ukrajine. Nikada Ukrajinu nećemo videti kao neprijatelja. Pošto je to tako, objavićemo ovaj put tekstove i na ruskom i na ukrajinskom.“

Tako govori osoba s identitetom. A mogao je da kaže – šest novinara iz moje redakcije ubijeno je zbog tema koje su istraživali. Među njima i čuvena Анна Политковская. Nije nam baš zgodno da tačno kažemo šta mislimo (a mislimo sve najgore) o ruskoj avanturi u Ukrajini. Pa ćemo o nečemu drugom. Da to izgovori, nije mu dao njegov identitet. Jer, identiteti, kolektivni pogotovo, svijaju se oko moralnih principa. Rodoljubi bi to morali da znaju, možda i bolje od drugih. A ne da se kriju pod (ruskim) kamenom.

Heftični bilten

Nikad više ne propustite veliku priču od Sandžaklije. Prijavite se za Heftični Bilten i svake hefte primajte e-mail s pričama koje morate pročitati.

Čitajte više

Slušajte audio izdanja magazina Sandžaklija

HEFTIČNI BILTEN

Prijavom na Heftični Bilten slažete se sa Uslovima korišćenja i politikom privatnosti.