Otvoreno pismo Ambasadoru Ruske Federacije u Crnoj Gori

Share on facebook
Share on twitter
Share on whatsapp
Share on email
Ukrajina se kroz sva svoja teška razdoblja iznova uzdizala poput mitskog Fenixa i postala svijetli primjer svima nama u Evropi.
Ilustracija: Tomasz Czerwinski
Ilustracija: Tomasz Czerwinski
Share on facebook
Share on twitter
Share on whatsapp
Share on email
Novo!
Sačuvajte članke sa nalogom

Nakon što se prijavite preko Cafe Sandžak, možete sačuvati priče i lako ih pregledavati kasnije na bilo kojem uređaju.

Poštovani, gospodine ambasadore Maslenikov,

24. februar 2022. godine postaće jedan od najmračnjih datuma novije istorije Rusije, Evrope i svijeta. Okupacija i napad na jednu od najstarijih slovenskih država Ukrajinu, je sramni i kukavički čin sa samo jednim ciljem destabilizacija i uništenje Ukrajine ali i prijetnja miru u Evropi i svijetu. Politika zvanične Rusije, ne prihvata argumente ni činjenice već snagom sile, moći i oružja pokazuje svoju ,,nadmoć.“ No ruska perfidna politika rata, krvi i tla nije od juče ona je duboko ukorijenjena u menatalnom sklopu vaših vođa. Progoni, čistke, genocidi, etnocidi, gulazi, pljačke, logori, ubistva su karakteristika ruske politike i ona nisu od juče ona traju kroz sve etape razvoja Rusije.

Poštovani, ambasadore Maslenikov istorija je učiteljica života i ona nas nepogrješivo uči ali i pokazuje odnos Rusije, prema Ukrajini ne od juče nego kroz duži niz vjekova. U knjizi „Kratka istorija Ukrajine“ autora Arkadija Žukovskog i Oresta Subteljnog u izdanju beogradske izdavačke kuće „Dan Graf“ (2018) i u prevodu prof. dr Janka Ramača i mr Anamarije Ramač Furman, inače predavača rusinistike i ukrajinistike na Filozofskom fakultetu u Novom Sadu. Teritorija današnje Ukrajine u prošlosti je bila u sastavu Kijevske države, kasnije Ruske imperije, Poljske, Austrougarske i Sovjetskog Saveza, te se njena istorija najčešće razmatrala u okviru istorije pomenutih država. Ponekad je čak poistovjećivana sa njima. Riječ je o sintetičkom metodološkom pristupu, a u periodizaciji autori primjenjuju nacionalni princip, gde je u posebnim cejlinama razmotrena istorija Ukrajine kneževske epohe, litvansko-ruske, kozačke, kozačko-hetmanske, kulturno-nacionalni preporod, državni preporod Ukrajine 1917-1921, međuratna okupacija ukrajinskih zemalja od strane njenih suseda, Drugi svjetski rat i sovjetski period. Dva su problema  koje izdvajaju autori. Prvo, da se tokom vjekova mijenjala teritorija koju je naseljavao ukrajinski narod, a na čijoj su istovremeno postojale razne političko-državne formacije. Drugo su okolnosti da Ukrajinci vjekovima nisu imali vlastitu državu i samostalne političke institucije, te da su njeni djelovi pripadali Poljskoj, Rusiji ili Turskoj.

Kneževsko doba, koje je trajalo skoro pet vjekova, s kijevskom (860-1240) i galicijsko-volinjskom etapom (do 1349) veoma je značajan period u istoriji Ukrajine. Prema ukrajinskoj istoriografiji, kneževsko doba pripada ukrajinskom narodu. Ovu tezu formulisao je i teorijski utemeljio Mihajlo Gruševski u svom radu „Uobičajena šema ,,ruske“ istorije i pitanje racionalnog uređenja istorije Istočnog Slovenstva“, gde je dokazivao da su „Kijevska država, pravo i kultura bili tvorevina jedne narodnosti, ukrajinsko-ruske, a vladimirsko-moskovska – druge, velikoruske (…) Kijevski period je prešao ne u vladimirsko-moskovski, nego u galicijsko-volinjski – u XIII vijeku, a zatim u litvansko-poljski – u XIV-XVI vijek. Vladimirsko-moskovska država nije bila ni naslednica ni nastavljač Kijevske, ona je izrasla na svom korjenu…“. Sovjetska istoriografija se pridržavala teorije o „trojedinoj Rusiji“ – teze o zajedničkom korijenu tri istočnoslovenska naroda koji vode porijeklo iz jednog korijena – staroruske narodnosti koja je stvorila starorusku državu – Kijevsku Rus. Ovu tezu precizira Mihajlo Brajčevski: „Savremena nauka smatra da je Kijevska Rus zajednički korjen državnosti tri istočnoslovenska naroda. Ali, ne treba zaboraviti da je kao osnovna teritorija njenog formiranja bilo Srednje Naddnjeprovlje; bjeloruske i velikoruske zemlje bile su kasnije uvučene u taj proces. Formiranje bjeloruskog regiona (Polocka kneževina) pada u prvu polovinu XI vijeka, a Velikoruske (Suzdaljske kneževine) – u sredinu XII vijeka. Tako je ,,starijim bratom“ nazvan najmlađi po godinama…“ (Literaturna Ukrajina, 1989, N 41, 12 okt., 6).

HRONOLOGIJA  ZLOČINA RUSIJE PREMA UKRAJINI

Uvaženi, gospodine ambasadore Maslenikov, ovdje ću navesti samo dio onog što je Ukrajina doživjela od strane velikoruske politike. Do dana današnjeg se niste promijenili. Pored svega ovoga vi kao bezobzirni propagatori ratova i genocida dovešćete do sloma  i samu Rusiju. Ukrajina se kroz sva svoja teška razdoblja iznova uzdizala poput mitskog Fenixa i postala svijetli primjer svima nama u Evropi, kako se treba boriti za svoju državu, crkvu i jezik. Velikoruska propagandna i ratna mašinerija doživjeće slom i završti na najmračnjim stranicama savremene istorije kao primjer bezdušnih ,,konjanika smrti“ iza kojih su ostajali samo krv i pepeo. Ovom prilikom vam sasvim argumentovano i hronološki precizno prezentujem neosporive istorijske činjenice koje su vezane za sistematski počinjen genocid nad Ukrajinom, ukrajinskim jezikom i ukrajinskom pravoslavnom crkvom. Takođe, Gladomor 1932-1933 jedan od najvećih pomora stanovništva Evrope, progoni i deportacije Krimskih Tatara. Iza ruske politike i ratova su ostali samo krvavi tragovi mračne istorije Rusije.

Ukidanje autonomije i formiranje Ruskog Carstva:

1686. – likvidacija autonomije Ukrajinske crkve; nasilno pripajanje Kijevske mitropolije Moskovskoj patrijaršiji; uvođenje kontrole nad duhovnim i svjetovnim životom Ukrajine;

1689. – zabrana štampanja knjiga u Kijevo-pečerskoj lavri bez dozvole Moskovske patrijaršije;

1690. – proglašenje anateme Moskovskog crkvenog sabora na knjige pisaca ukrajinskog baroka pisane tadašnjim ukrajinskim književnim jezikom;

1693. – Moskovska patrijaršija zabranjuje unošenje ukrajinskih knjiga u Moskvu;

1709. – ruski car Petar I. uvodi cenzuru nad ukrajinskim knjigama štampanim u Moskvi;

1720. – izlazi Ukaz cara Petra I. o zabrani štampanja novih knjiga na ukrajinskom jeziku u štamparijama Ukrajine; istim Ukazom ispravljaju se jezične razlike u svim novim izdanjima starih ukrajinskih knjiga kako se ne bi razlikovale od ruskog jezika;

1721. – izlazi novi Ukaz cara Petra I. o cenzuriranju ukrajinskih knjiga;

1729. – izlazi Ukaz ruskog cara Petra II. o obveznom prepisivanju svih državnih naredbi s ukrajinskog na ruski jezik (ovaj akt spada u jedan od onih koji se smatraju aktivnom evropeizacijom Ruskog Carstva);

1755. – prva Zabrana crkvenog sinoda za štampanje ukrajinskih knjiga u Peterburgu;

1769. – izlazi Ukaz Sinoda o oduzimanju ukrajinskih bukvara od stanovništva i ukrajinskih tekstova iz crkvenih knjiga;

1775. – Manifest ruske carice Katarine II.: Uništenje Zaporoške Siči i pripajanje središta Maloruskoj guberniji; zatvaranje ukrajinskih škola pri kozačkim administrativno teritorijalnim jedinicama;

1784. – državno propagiranje rusifikacije prosvjete u Ukrajini;

1786. – zabrana crkvenih liturgija na ukrajinskome i uvođenje ruskog govora u crkvenoslavenskim tekstovima; izdana je naredba o uvođenju obaveznog ,,čistog ruskog jezika“ u Kijevsku akademiju;

Ukrajinske zemlje u Zlatnom stoljeću Ruskog Carstva:

1817. – zatvaranje proukrajinske Kijevo-mogiljanske akademije; uvođenje nastave na poljskom jeziku u svim ukrajinskim prosvjetnim ustanovama (školama) na prostoru Galicije u Austro-Ugarskoj;

1818. – osnivanje Kijevskog imperatorskog fakulteta s ciljem rusifikacije ukrajinskog govornog prostora jugozapadne Ukrajine (Nova Rusija);

1847. – pogrom ukrajinskog Društva Sv. Ćirila i Metoda u Kijevu, hapšenja i progoni intelektualaca koji se u privatnim sferama života služe ukrajinskim jezikom; hapšenje ukrajinskog pjesnika Tarasa Ševčenka;

1862. – zatvaranje ukrajinskih nedjeljnih besplatnih škola u manjim sredinama;

1863. – izlazi Valujev cirkular (Valujev; ministar unutrašnjih poslova Ruskog Carstva) o zabrani štampanja knjiga na ukrajinskom jeziku u cijelom Imperiju;

1869. – izlazi prvi Ukaz ruske carske administracije o povećanju plaća činovnika ruskog porijekla na svim južnim teritorijama (gotovo isključivo prostor Ukrajine), uz izuzimanje ruskih domorodaca, kao nagrada za uspjehe u rusifikaciji kolonijalnih prostora;

1876. – izlazi tajni Emski ukaz ruskog cara Aleksandra II. o zabrani uvoza svih ukrajinskih knjiga u Rusko Carstvo (posebno iz Austro-Ugarske); zabranjuje se ukrajinsko pozorište i štampanje originalnih djela književnosti na ukrajinskom jeziku (očuvanje ukrajinskog jezika i kulture kroz dramu); zabranjuje se publikovanje tekstova brojnih ukrajinskih pjesma s notama (očuvanje ukrajinskog jezika i kulture kroz muziku);

1881. – zabranjuje se crkvena propovijed na ukrajinskom jeziku;

1883. – Kijevskom generalnom gubernatoru zabranjuje se održavanje pozorišnih predstava na njemu podređenim teritorijima;

1888. – izlazi Ukaz ruskog cara Aleksandra III. o zabrani upotrebe ukrajinskog jezika u službenim ustanovama; zabranjuju se krštenja djece s ukrajinskim imenima;

1895. – zabranjuje se štampanje ukrajinskih knjiga za djecu;

1899. – zabrana upotreba ukrajinskog jezika na Arheološkom kongresu u Kijevu;

1903. – zabrana upotrebe ukrajinskog jezika prilikom otvaranja spomenika ukrajinskom književniku Ivanu Kotljarevskom u Poltavi;

Ukrajinske zemlje u Srebrnom dobu ruske kulture:

1907. – državna zabrana rada ukrajinskih medijskih štamarija uz izuzetak ukrajinske književnosti štampane u razdoblju između 1905. i 1907.; represije protiv predstavnika ukrajinske kulture;

1908. – izlazi Ukaz senata Ruskog Carstva o ,,štetnosti“ kulturne i prosvjetne djelatnosti u Ukrajini koja može izazvati ,,posljedice opasne po mir i sigurnost“;

1910. – izlazi Cirkular ministra Stolypina o zabrani stvaranja ,,inorodnih društava, uključujući ukrajinska i jevrejska, nezavisno o njihovim ciljevima“ ;

1914. – zabranjuje se obilježavanje 100. godišnjice rođenja priznatog pjesnika Tarasa Ševčenka; iste godine izlazi Ukaz ruskog cara Nikole II. o potpunom gašenju ukrajinskih štamparija u novookupiranim prostorima Zapadne Ukrajine; pogrom Društva Prosvita, uništenje biblioteke Naučno-prosvjetnog društva Taras Ševčenko; deportacija brojnih Ukrajinaca u Sibir gdje se oduđuju na doživotne robije  ili ubistva istih;

1921./22. – Gladomor 1921./1922.; prva organizirana pojava masovne gladi na Ukrajini;

1929. – početak represije u boljševičkoj Ukrajini protiv poslenika kulture i crkve; izlazi falsifikovana javna optužba o pripadnosti vodećih ukrajinskih intelektualaca Savezu oslobođenja Ukrajine;

1931. – deportacija vodećeg ukrajinskog istoričara Mihajla Gruševskog u Moskvu;

1932. – izlazi naredba Centralnog komiteta o zatvaranju književnih organizacija; osniva se centraliziovani Savez pisaca SSSR-a nad čijim radom se provodi snažna cenzura;

1933. – samoubistvo istaknutog ukrajinskog avangardnog pisca Mykole Hvyljovog u znak protesta protiv boljševičkog pogroma u ukrajinskoj kulturi; samoubistvo istaknutog proukrajinskog političara i boljševika Mykole Skrypnyka;

1932./33. – Gladomor; sovjetsko-komunistička vlast prouzrokovala je veliku masovnu glad u Ukrajini (stradaju uglavnom ukrajinski seljaci); višemilijonske žrtve su sahranjene u masovnim jamama širom Sovjetskog Saveza; na jugoistoku Ukrajine organizovano pristižu novi ruski doseljenici; u jeku je snažna rusifikacija jugoistočne Ukrajine bogate rudnim i drugim bogatstvima; pogrom Ukrajinaca (Kubanskih kozaka) na ruskom Kubanu; službeno se zaustavlja politika Ukrajinizacije; uništava se brojna kulturna baština srednjovjekovne, barokne i secesijske Ukrajine; privodi se oko 80% ukrajinskih intelektualaca;

1934. – strijeljanje ukrajinskih pisaca radi ubistva boljševika Sergeja Kirova u Petrogradu;

1937. – masovno strijeljanje zatvorenih ukrajinskih pisaca te drugih predstavnika ukrajinske kulture u Soloveckom logoru (povodom 20. godina jubileja Oktobarske revolucije); početak novog talasa organizovanog naseljavanja Ukrajine, Rusima u sklopu sovjetske politike (jedan od nekoliko između 1937. i 1939. godine);

1938. – izlazi Staljinova naredba ,,o obaveznom učenju ruskog jezika u svim sovjetskim republikama“ izlazi niz partijskih naredbi u kojima se pojačava rusifikacija Ukrajine; nakon 10 godina Staljinove represije Ukrajina se nalazi u socijalnoj i psihološkoj traumi;

1939. – Zapadna Ukrajina priključena je SSSR-u, masovne represije prema istaknutim Ukrajincima i svima osuminjčenim za učestvovanje u pokretu otpora prema sovjetskoj politici; masovne deportacije Ukrajinaca u Sibir;

1941. – boljševičke represije prema svim grupama ukrajinskih političkih zatvorenika, poslenicima kulture, piscima i prosvjetnim radnicima koji pružaju otpor sovjetskoj politici i postupcima Crvene armije; masovne deportacije u Sibir;

1941. – razdoblje između dva totalitarna režima; Ukrajinci su strijeljani, privođeni i deportovani od njemačkih i sovjetskih okupatora; uslijedila su hapšenja svih ukrajinskih nacionalista i pisaca koji organizovano ili spontano ratuju za nezavisnost Ukrajine;

Posljeratno razdoblje sovjetskog režima

1945. – sovjetski režim pritvara sve ukrajinske grkokatoličke vladike te ih odvodi u sibirsko zarobljeništvo; upoređivanjem službenih popisa stanovništva iz 1941. i 1945. godine može se uvidjeti da je u ratnoj i posljeratnoj Ukrajini zbog neprirodnih smrti, migracija i prisilnih deportacija, broj stanovnika smanjen s 41,9 na 27,4 milijona; prema detaljnim istraživanjima istoričara Volodimira Kosika (1992., Kijev-Pariz-New York) od ukupnog broja ratnih i posljeratnih žrtava u Sovjetskom Savezu, Ukrajinci su činili između 40 i 44 posto (ovi tragični podaci ukazuju da se protiv ukrajinskog stanovništva vodio ,,unutrašnji rat“ s ciljem ukorijenjivanja sovjetske politike na ukrajinskim prostorima);

1946. – likvidacija Ukrajinske grkokatoličke crkve i njezino podređivanje Ruskoj pravoslavnoj crkvi, oduzimanje hramova i ostalih crkvenih prostorija Ukrajinskoj grkokatoličkoj crkvi; izlazi odluka CK KPSS-a o iskorijenjivanju nacionalno-rodoljubnih ideja u ukrajinskoj književnosti, književnoj kritici i u medijima;

1946. – pojava treće masovne gladi u Ukrajini; Holodomor 1946./1947.; u isto vrijeme prema naređenju Staljina izvozi se hrana iz Ukrajine u teško pogođene zapadnoeuropske države poput Austrije; broj ukrajinskih žrtava ove gladi kreće se između 750 hiljada i 1 milijona ljudi;

1947. – sovjetski politički rukovodilac Lazar Kaganovič vrši ,,čistke“ ukrajinskih intelektualaca optuženih za ,,ukrajinski buržoaski nacionalizam“ širom Ukrajine;

1951. – izlaze publikacije u moskovskoj ,,Pravdi“ usmjerene protiv ukrajinskih pisaca i umjetnika optuženih za izražavanje patriotizma prema Ukrajini, između ostalog i u godinama otpora njemačkoj okupaciji;

1958. – izlazi odredba CK KPSS- o neobaveznom (,,prema želji roditelja“) učenju ukrajinskog jezika, uz obvezni ruski, u svim školama Ukrajine; ciljana marginalizacija ukrajinskog jezika;

1961. – KPSS proglašava politiku ,,slijevanja nacija“; u praksi se provodi dalja rusifikacija svih sovjetskih republika;

1963. – podređivanje nacionalnih akademija nauka i umjetnosti u saveznim republikama onoj u Akademiji nauka SSSR-a u Moskvi; centralizacija kulture i prosvjete;

1964. – podmetanje požara u Državnoj javnoj biblioteci Akademije nauka USSR-a u Kijevu s ciljem uništenja staroukrajinskih raritetnih knjiga i degradacije sve uticajnijeg kulturnog i istorijskog središta u Ukrajini;

1965. – nakon Hruščovljeva ,,otopljena“ politike i unutarnarodnih odnosa, uslijedili su veći talasi hapšenja svih ukrajinskih poslenika kulture uglavnom optuženih za podsticanje separatizma u svojem radu;

1968. – podmetanje više požara u kijevskim samostanima s bibliotekama gdje se čuvaju rijetke staroukrajinske knjige; indirektna borba se nezavisnom ukrajinskom ideologijom u kojoj se istorija Ukrajine prosmatra drugačije nego među naučnicima u Moskvi; uništava se istorijska faktografija;

1970. – dalje represije protiv ukrajinskih pisaca, kulturnih i crkvenih poslenika koji kroz svoj rad previše ističu pripadnost ukrajinskoj a ne sovjetskoj kulturi; izlazi akt državne naredbe o obrani disertacija isključivo na ruskom jeziku;

1977. – uslijedila su hapšenja ukrajinskih disidenata; posebno se progone pripadnici Ukrajinske helsinške grupe (UHG); 24 od 39 članova UHG-a je uhapšeno te im je dosuđena kazna zatvora u ukupnom trajanju od 170 godina, njih 6, uključujući i predvodniku Mikolu Rudenka, bili su prisiljeni emigrirati, a 4 ih je umrlo u Gulagu;

1978. – izlazi direktiva Ministarstva prosvjete SSSR-a o pojačanom učenju i predavanju ruskog jezika u svim školama Ukrajine;

1979. – usvojene su nove rusifikacijske politike prema svim ne ruskim narodima u sklopu Taškentske konferencije; pod sumnjivim okolnostima umro je istaknuti proukrajinski muzičar Volodimir Mihajlovič Ivasjuk;

1983. – izlazi odluka CK KPSS-a o pojačanom učenju ruskog jezika u svim školama; podjela razreda prema ukrajinskom i ruskom odjeljenju te povećanje plate svim profesorima koji se služe ruskim jezikom; sistematkso omalovažavanje i degradacija ukrajinskog jezika u sovjetskim javnim ustanovima pred internacionalnim ruskim jezikom; sovjetskom rusifikacijskom politikom u 1980.-tim odgajana je cijela nova generacija mladih rusofonih Ukrajinaca (posebno u jugoistočnoj Ukrajini) koji će nakon nezavisnosti bitno promijeniti broj pripadnika koji govore ukrajinskim jezikom kao materinjim s 89 na 67 posto;

1984. – umiru poznati ukrajinskih pisci u sovjetskim zatvorima; Vasilj Stus nikad prežaljeni pjesnički div Ukrajine samo je jedan u nizu heroja pisane riječi.

1986. – dvodnevno prećutkivanje Černobilske nuklearne nesreće; prema pojedinim ukrajinskim stručnjacima izvršen je etnocid u regijama Polissja (istorijsko najstarije ukrajinske regije); prećutkivanje posljedica povezanih s nuklearnom nesrećom;

1986. – izlazi odluka CK KPSS- o jedinstvenom opštedržavnom ruskom jeziku u SSSR-u; sprovodi se smišljena politika rusifikacije ukrajinskih i drugih neruskih prostora;

1990. – Vrhovni Savjet SSSR-a usvojio je ,,Zakon o jezicima SSSR-a“ kojim je ruskom jeziku pružen status jedinstvenog službenog jezika u SSSR-u;

Heftični bilten

Nikad više ne propustite veliku priču od Sandžaklije. Prijavite se za Heftični Bilten i svake hefte primajte e-mail s pričama koje morate pročitati.

Čitajte više

Slušajte audio izdanja magazina Sandžaklija

Budimo prijatelji

HEFTIČNI BILTEN

Prijavom na Heftični Bilten slažete se sa Uslovima korišćenja i politikom privatnosti.