Mete su Predsjedništvo i MUP Republike Bosne i Hercegovine

Share on facebook
Share on twitter
Share on whatsapp
Share on email
Jedini način suprotstavljanja ovakvim politikama je pozivanje na naslijeđe Haškog tribunala koji je utvrdio postojanje UZP-a za opsadu Sarajeva
25BB28AF-CBD1-49FF-B5C7-981D536B89C4
Share on facebook
Share on twitter
Share on whatsapp
Share on email
Novo!
Sačuvajte članke sa nalogom

Nakon što se prijavite preko Cafe Sandžak, možete sačuvati priče i lako ih pregledavati kasnije na bilo kojem uređaju.

Ovaj članak može da se sluša Poslušajte tekst koji slijedi u nastavku

Otkud ponovo najavljivanje optužnice za Dobrovoljačku ulicu u (Dodikovim) medijima u Republici Srpskoj? Šta se desilo nakon što je Tužiteljstvo BiH 2012. godine obustavilo istragu za Dobrovoljačku? Zašto se 2018. godine Ustavni sud BiH uključio u ovaj slučaj i napravio pravni presedan naloživši državi da plati obeštećenje dvjema apelanticama jer su predugo čekale na odgovor tužitelja, a Tužiteljstvu BiH da im se u roku od tri mjeseca odgovori zasto je obustavljena istraga za Dobrovoljačku 2012. godine? Ko će obeštetiti hiljade žrtava opsade Sarajeva koje 30 godina čekaju bar istragu Tužiteljstva BiH?

Je li Tužiteljstvo BiH (zlo)upotrijebilo odluku Ustavnog suda o Dobrovoljačkoj ulici za postizanje velikodržavnih ciljeva Srbije da se presudi političko rukovodstvo RBiH, vrh RMUP-a i tadašnje Teritorijalne odbrane i “dokaže“ da je u Bosni i Hercegovini bio građanski rat, proširivši krug osumnjičenih u novoj istrazi na one koje svojevremeno čak ni KOS nije obuhvatio svojom istragom koju je (preko Banja Luke) pokušao podmetnuti haškom Tužiteljstvu?

Dok građani Sarajeva 30 godina čekaju istrage za opsadu

S druge strane stoji pitanje za Tužiteljstvo BiH: zašto ni 30 godina nakon početka opsade Sarajeva nema optužnica za to i zašto i nakon višegodišnjih zahtjeva glavnog haškog tužitelja, Sergea Brammertza, i izvještaja Vijeća sigurnosti UN-a nisu formirani timovi u Tužiteljstvu BiH po uzoru na rad u Haškom tribunalu? Zar je moguće da u Tužiteljstvu BiH uopće ne postoji tim za opsadu Sarajeva dok je u Haagu, pored srebreničkog, to bio najmnogobrojniji tim koji je danonoćno radio na slučaju opsade glavnog grada Bosne i Hercegovine?

U aprilu je 30 godina od početka opsade Sarajeva. Ko će obeštetiti hiljade žrtava opsade Sarajeva jer 30 godina čekaju da tužitelji u BiH bar otvore istrage i da uopće budu u poziciji da se, eventualno, mogu požaliti na rezultate istrage, kao što su se apelantice zbog Dobrovoljačke žalile Ustavnom sudu naše države, dobile novac jer su čekale šest godina na odgovor i ishodile odluku da im Tužiteljstvo BiH u roku od tri mjeseca mora poslati odgovor zašto su istragu obustavili.

Sve žrtve, pogotovo one koje čekaju odgovore o brojnim istragama puno duže od apelantica iz slučaja Dobrovoljačka, imaju pravo da znaju ko i kako raspoređuje kapacitete unutar Tužiteljstva BiH, pogotovo ako se zna da je anexom B revidirane strategije navedeno da se preko 300 (sakrivenih) predmeta Pravila puta Rimskog sporazuma stavlja u prioritet, a poznato je da je tim predmetima obuhvaćeno preko 85% naredbedovaca i izvršilaca iz političko-vojno-policijskih struktura Republike Srpske i tzv. HR-HB?

Ko će obeštetiti istinu, pravdu i žrtve koje decenijama čekaju na odgovore u Sarajevu i cijeloj BiH, na način kao što je Ustavni sud BiH obeštetio dvije apelantice iz slučaja Dobrovoljačka jer su čekale šest godina odgovor Tužiteljstva BiH na njihove pritužbe zbog obustavljanja istrage za Dobrovoljačku? Odnosno, zašto je postupajući tužitelj akciju u Dobrovoljačkoj nazvao legitimnom vojnom akcijom, kao i zašto su haški tužitelji naveli u svom mišljenju da je kolona JNA u Dobrovoljačkoj ulici bila legitimni vojni cilj.

Ustavni sud BiH u svojoj odluci je zaključio da postoji kršenje prava (član II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i (član 3) Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda navodeći da je odgađanje odgovora Tužiteljstva BiH apelanticama “pojačalo osjećanje nemira i inferiornosti, koje je u stanju da žrtvu ponizi ili degradira”, te naredilo Vijeću ministara BiH da ih novčano obešteti zbog odugovlačenja, a Tužiteljstvu BiH dalo rok od tri mjeseca da ih obavijesti zašto je obustavilo istragu.

Kako se pravosuđe BiH predalo Dodiku i Čoviću

Nakon što je Milorad Dodik 2011. zaprijetio a 2015. godine objavio referendum o Tužiteljstvu i Sudu BiH zbog njihovog “anitisrpskog rada”, predstavnici Evropske unije, praveći ustupak Dodiku kako bi odustao od svojih prijetnji, ekspresno su pokrenuli tzv. “struktuirani dijalog” kojim su, u stvari, predali Tužiteljstvo BiH u ruke Dodika (i Dragana Čovića).

Podsjetimo na Dodikovu izjavu nakon što je Judd Romano, tadašnji tužitelj Tužiteljstva BiH, obustavio istragu za Dobrovoljačku: “RS će uložiti žalbu na odluku i tražiće izuzeće stranih tužilaca i njihovo izbacivanje iz zemlje. Uvijek ćemo afirmisati pravo da održimo referendum o Sudu i Tužilaštvu BiH, a vrijeme za njegovo održavanje mora biti pažljivo odabrano. Ostavićemo mogućnost da se nastavi strukturalni dijalog o pravosuđu i ukoliko on ne odgovori na pitanja o ustavnosti ovih institucija, referendum nam uvijek stoji na raspolaganju. Od njega nikada nismo odustali.“

Stranci su (pod pritiskom Dodika, a uz Čovićevu podršku) izbačeni iz Suda i Tužiteljstva BiH, a referendumi su terminološki zamjenjeni s tzv. “prijenosom nadležnosti” koji su aktualni ovih dana kroz formiranje “pravosuđa RS-a”. Čini se da se Tužiteljstvu BiH sad žuri da završi Dobrovoljačku (optužnicu su najavili do kraja februara) a prije očiglednog formiranja “srpskog pravosuđa u BiH”, jer je, ipak, veoma značajno da (eventualnu) presudu donese Sud Bosne i Hercegovine, a ne “srpsko pravosuđe“, čime bi ta presuda onda potpadala i pod jurisdikciju Inzkovog zakona o zabrani negiranja presuda za ratne zločine.

Zanimljivo je i da aktiviranje nove istrage oko Dobrovoljačke dolazi neposredno nakon Inzkovog zakona koji uključuje ne samo presude međunarodnih sudova nego i Suda BiH. Jedan od osumnjičenih je ponovo Ejup Ganić i očigledno je da se preko njega kao člana Predsjedništva RBiH i definitivno pred Sudom BiH želi završiti projekat izjednačavanja strana. Kada bi se već sada, bez rezultata rada Haškog tribunala, sagledali rezultati Tužiteljstva i Suda BiH, onda bio se oružani sukob u BiH mogao definirati kao građanski rat u kojem su najodgovornji pripadnici Armije RBiH i republičkog MUP-a BiH. Još da presude Ganića i Beograd može bit prezadovoljan jer će se time uraditi ono što oni nisu uspjeli godinama ni u Haagu ni pred drugim sudovima izvan BiH. Ovako se Bosni i Hercegovini preko njenog pravosuđa, koje je “antisrpsko i antihrvatsko“, pravi jedna od najvećih podvala nakon Dejtonskog sporazuma i, uslovno rečeno, poništavaju presude Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju koji je osnovalo Vijeće sigurnosti UN-a. Nažalost, srpska i hrvatska politika sve ono što nisu uspjele u Haškom tribunalu sada realiziraju preko bosanskohercegovačkog pravosuđa predvođenog Tužiteljstvom BiH ugrađujući svoje narative u presude.

Pokušaj revizije haških presuda

Iako je po svim planiranim parametrima Tužiteljstvo BiH trebalo nastaviti rad haškog Tužiteljstva zbog čega je formiranje Odjela za ratne zločine podržano od Vijeća sigurnosti i finansirano izdašnim zapadnim donacijama, a sve kako bi preuzeli naslijeđe Haškog tribunala i nastavili procesuirati zločince na osnovu uspostavljenih standarda ICTY-a (koji je presudio političko-policijsko-vojno rukovodstvo RS-a i HR-HB, utvrdio UZP-ove na čelu sa Miloševićem i Tuđmanom i (u osam presuda) agresiju Srbije i Hrvatske na Bosnu i Hercegovinu), mi danas u BiH nemamo niti jednu takvu presudu.

Naprotiv, imamo skoro sve suprotno i u velikom broju optužnice protiv branitelja, generala i pripadnika Armije RBiH i MUP-a RBiH koje su u većini slučajeva odbačene u Haagu, jer svi predmeti koje rade tužitelji u Sarajevu prošli su kroz ruke haških tužitelja.

S obzirom na navedeno čini se da je Tužiteljstvo (i djelimično Sud) BiH na matrici velikodržavnih politika Beograda i Zagreba (koje su raskrinkane i presuđene u haškim presudama) i stoga ne iznenađuje da postoje kapaciteti i sredstva da se ponovo i iznova otvara istraga o Dobrovoljačkoj, a da nema ni kapaciteta ni sredstava za istrage o opsadi Sarajeva.

Sve poruke koje budu poslate s obilježavanja 30 godina od početka opsade Sarajeva, pored činjenica i isticanja da ne postoji tužiteljski tim, niti ijedna istraga i optužnica, predstavljaju, ne samo mirenje sa ovom situacijom i neobjašnjiv oportunizam, nego daju dodatni vjetar u leđa svim sadašnjim i budućim komisijma RS-a i svima drugima koje negiraju opsadu Sarajeva. Jedini način suprotstavljanja ovakvim politikama je pozivanje na naslijeđe Haškog tribunala koji je utvrdio postojanje UZP-a za opsadu Sarajeva, odnosno zločin protiv čovječnosti, uz potvrdu da su sve granate na grad ispaljene sa položaja Vojske Republike Srpske.

Zašto je Dobrovoljačka postala predmet Ustavnog suda BiH

Ustavni sud BiH 17. januara 2018. (rješavajući apelacije Bogdane Tomović, majke Zdravka Tomovića koji je kao vojnik JNA poginuo 3. maja 1992. godine u Dobrovoljačkoj ulici, i Gordane Gvozdenović, sestre Obrada Gvozdenovića koji je kao poručnik JNA poginuo 2. maja 1992. godine na Skenderiji) “ne ulazeći u pitanje opravdanosti donošenja naredbe o obustavljanju istrage i pritužbi na tu naredbu, zaključuje da postoji kršenje (…) jer nadležno tužilaštvo u predmetu koji se tiče istrage smrti bliskih srodnika apelantica ni nakon šest godina nije odlučilo o pritužbama apelantica protiv naredbe o obustavljanju istrage u tom predmetu, a pri tome nije ponudilo niti jedan razlog koji bi se mogao smatrati razumnim i opravdanim za dugo trajanje konkretnog postupka“.

U svojoj odluci Ustavni sud BiH “nalaže Tužilaštvu BiH da bez daljnjih odgađanja preduzme mjere s ciljem odlučivanja o pritužbama apelantica protiv naredbe o obustavljanju istrage od 17. januara 2012. godine (…) Nalaže se Vijeću ministara BiH da (…) apelanticama Bogdani Tomović i Gordani Gvozdenović u roku od tri mjeseca od dostavljanja ove odluke isplati iznos od po 1.000,00 KM na ime naknade nematerijalne štete. Nalaže se Tužilaštvu BiH i Vijeću ministara BiH da (…) u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijeste Ustavni sud BiH o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke“.

Podsjetimo, prema Ustavu BiH, odluke Ustavnog suda BiH su konačne i obavezujuće.

No, da bismo shvatili zašto je uopće Ustavni sud BiH donio ovu odluku koju je Tužiteljstvo BiH onda (zlo)upotrijebilo kako bi ponovo otvorilo cijeli slučaj Dobrovoljačka, neophodno je vratiti se na sami početak i podsjetiti ko je, kako i kada inicirao i pokrenuo istragu u Tužiteljstvu BiH, kao i šta je sadržavala odluka o obustavi istrage koju je 2012. donio tužitelj Romano.

Centar javne bezbjednosti (Istočno Sarajevo) MUP-a RS-a, podnio je 29. maja 1996. krivičnu prijavu Osnovnom javnom tužilaštvu Sarajevo protiv većeg broja lica za napad na kolonu JNA u Sarajevu u Dobrovoljačkoj ulici 3. maja 1992. zbog postojanja osnova sumnje da su počinili krivično djelo ratni zločin protiv ratnih zarobljenika i ratni zločin protivpravno ubijanje i ranjavanje neprijatelja. CJB Istočno Sarajevo je 27. aprila 2005. podnio Izvještaj kojim je dopunio ovu krivičnu prijavu, proširivši je na događaje od 2. maja 1992.

Tužiteljstvo BiH je 13. maja 2005. zaprimilo predmet od Okružnog tužilaštva Istočno Sarajevo (s navedenim podnoscima CJB Istočno Sarajevo) i 2. oktobra 2006. donijelo Naredbu za provođenje istrage. Odluka o obustavljanju istrage je donešena 17. januara 2012. Tužiteljstvo BiH je 18. januara 2012. o tome obavijestilo apelanticu Tomović. Prema odluci Ustavnog suda BiH apelantica Gvozdenović je za obustavljanje istrage navodno saznala iz medija.

Odluka o obustavljanju istrage

Važno je navesti da je prilikom donošenja odluke o obustavi istrage za Dobrovoljačku, Tužiteljstvo BiH tačno utvrdilo koje radnje su predstavljale krivično djelo, odnosno u odluci stoji da će Tužiteljstvo BiH nastaviti istragu kako bi se utvrdio “identitet direktnih počinilaca ovih radnji i drugih eventualno odgovornih lica kako slijedi“: “1. ubistva pukovnika dr. Budimira Radulovića, pukovnika Mire Sokića, Boška Mihajlovića i Gradimira Petrovića, vojnika Miodraga Đukića, potpukovnika Boška Jovanića, kao i ranjavanje pukovnika Miće Pantelića i Ljubinka Lukića, kapetana Dragana Stankovića, Ratka Kataline i Lasla Pravde, vojnika Slobodana Bojanića, Zvezdana Arsića, Zorana Adžića, Milenka Perića i Dragana Pantića, razvodnika Ivice Simića i Slavka Petrovića zbog toga što je na žrtve otvorena vatra kada su one bile onesposobljene za borbu; 2. ubistva Normele Šuko i ranjavanja vojnika Dragana Kovačevića i pukovnika Dušana Kovačevića zbog toga što je na žrtve otvorena vatra u momentu kada su se nalazili u vojnom sanitetskom vozilu; 3. fizičko maltretiranje zastavnika Gojka Vukšića, pukovnika Slavoljuba Beloševića, kapetana Milana Legena, Miroslava Ćabe, Nenada Erića i Danila Beribake nakon njihovog zarobljavanja u Dobrovoljačkoj ulici.“

U odluci piše i da je tokom istrage Tužiteljstva BiH utvrđeno da su navedena djela “nastala kao rezultat zakonitih radnji zbog toga što su žrtve u momentu kada je na njih otvorena vatra predstavljale zakonite mete, te zaključilo da s tim u vezi neće provoditi daljnje istražne radnje.“ Prema odluci istraga zbog ubistva vojnika Zdravka Tomovića obustavlja se jer je njegova pogibija rezultat legitimnih radnji, a ime poručnika JNA, Obrada Gvozdenovića, uopće nije među onim imenima za koje je navedeno da će se daljom istragom utvrditi direktni počionioci. I tu dolazimo do ključnog pitanja: na osnovu kojih parametara je Ustavni sud BiH donio odluku ako su dvojica pripadnika JNA, čije porodice su pokrenule apelaciju, stradala u legitimnoj vojnoj akciji?

Tomovićka i Gvozdenovićka su u svojim apelacijama Ustavnom sudu BiH navele kako je istraga započela s velikim zakašnjenjem, da je vođena nestručno s ciljem da se zataškaju tragovi, odnosno ne utvrde sve potrebne relevantne činjenice koje bi dovele do optuživanja osumnjičenih, da je u istrazi bilo velikih “rupa“ zbog političkog utjecaja na Tužiteljstvo BiH, kao i zbog nepostojanja stvarne volje u Tužiteljstvu BiH da se na predmetu Dobrovoljačka ulica radi objektivno i profesionalno. Apelantice su tvrdile i da ih tokom istrage ni Tužiteljstvo BiH niti drugi istražni organi nisu ispitali iako su sve vrijeme bile dostupne na svojim adresama koje su poznate tužiteljima.

Gvozdenovićka je navela i da nisu ispitane ni druge porodice vojnika i oficira, niti ranjeni oficiri i vojnici tadašnje JNA, kao ni brojni svjedoci, strani i domaći novinari koji su svjedoci napada na vidno obilježeno sanitetsko vozilo JNA koje se 2. maja 1992. godine kretalo od Vojne bolnice preko Skenderije prema Domu JNA s medicinskim osobljem u kojem je stradao njen brat. I po Tomovićki nisu ispitane porodice i ranjeni oficiri i vojnici tadašnje JNA, kao ni tadašnji pripadnici snaga UN-a koji su pratili i osiguravali konvoj vozila koji se 3. maja 1992. kretao od komande JNA na Bistriku do Lukavice, kao npr. tadašnji komandant UNPROFOR-a, kanadski general MacKenzie.

Zbog svega navedenog one se “nisu mogle saglasiti sa zaključkom Tužilaštva BiH da je tokom istrage utvrđeno kako su pogibije i ranjavanja pripadnika JNA, a među njima sina apelantice Tomović i brata apelantice Gvozdenović, nastali kao rezultat zakonitih radnji zbog toga što su žrtve u momentu kada je na njih otvorena vatra predstavljale zakonite mete“.

Politički motivirano gonjenje

Ne ulazeći u tvrdnje apelantica podsjetit ćemo kako je opsežnu istragu oko Dobrovoljačke provelo Tužiteljstvo BiH: saslušana su 352 svjedoka, među kojima su bili i pripadnici UN-a, visoki dužnosnici koji su bili svjedoci tog događaja i svjedoci iz Srbije. Na kraju se odluka Tužiteljstva BiH poklapalo sa odlukom haškog tužiteljstva.

Neosporno je da je ovaj slučaj od početka imao jaku političku konotaciju u Banja Luci i Beogradu odakle se godinama sve pokušava kako bi se kroz slučaj Dobrovoljačka dokazalo da je politički, vojni i policijski vrh u Sarajevu direktno odgovoran za navodne zločine počinjene tog dana u Dobrovoljačkoj (što je i Srbiji i Republici Srpskoj neophodno za dalje relativiziranje haških presuda). Milorad Dodik je čak išao dotle da tvrdi kako je pucnjavom u Dobrovoljačkoj počeo rat u BiH. Zaboravljajući pri tom da je u tom trenutku gorilo već pola BiH, a JNA se jasno deklarirala o tome na čijoj je strani i šta su njeni zadaci i ciljevi. No, nakon što je i Haški tribunal odbio raditi ovaj slučaj, jer se radilo o legitimnoj vojnoj meti, bez političke i komandne odgovornosti, Srbija je (po okončanju podizanja optužnica u ICTY) aktivirala slučaj i izdala međunarodne potjernice na osnovu kojih je Ejup Ganić uhapšen u Londonu, a Jovo Divjak kasnije u Beču.

Britanski sud je, provodeći postupak jer je Srbija tražila Ganićevo izručenje kako bi mu sudili u Beogradu, donio presudu u kojoj se, pored ostalog, navodi: “Okružni sud u Srbiji pokrenuo je postupak na zahtjev tužitelja za ratne zločine, ali nije dobio nikakve dodatne dokaze. Dokazi koji su naknadno pribavljeni nisu značajni i ne opravdavaju bilo kakvu promjenu prvobitne odluke. U nedostatku bilo kakvih značajnih dodatnih dokaza, čini se da postoje samo dva moguća objašnjenja: nesposobnost srpskih tužitelja ili motiv za krivično gonjenje koji se temelji na politici, rasi ili religiji. Iz dokaza koje sam dobio od gospodina Petrovića uvjeren sam da je Ured tužitelja za ratne zločine daleko od nesposobnosti. G. Philip Alcock zaključio je da ne vidi ništa što bi opravdalo optužnicu osim politički motiviranog suđenja. Dr. Schwarz-Schilling mi je rekao da je tužiteljstvo visoko na političkom dnevnom redu i da je ’apsolutno mišljenja da je politički motiviran’. Dr Carole Hodge mi je rekla da je po njenom mišljenju tužiteljstvo politički motivirano i da će biti ogroman pritisak da se osudi jer bi, ako bude oslobođen, došlo do buke u Beogradu. Dr Malcolm je smatrao da će dr. Ganić biti meta srpskog neprijateljstva.”

Sud u Beču je nakon hapšenja Divjaka po potjernici i Srbije zbog Dobrovoljačke u potpunosti prihvatio sve nalaze britanskog suda.

Uloga Tužiteljstva BiH (nakon obustavljanja istrage)

Na upit Ustavnog suda BiH zašto apelanticama nije odgovoreno šest godina, iz Tužiteljstva BiH su odgovorili da su nakon naredbe o obustavljanju istrage za Dobrovoljačku dobili 21 pritužbu, među kojima je bila i Tomovićkina, da je po naredbi v.d. glavnog tužitelja formiran tim “za rad po pritužbama čiji je krajnji cilj bio sačiniti prijedloge odluka po izjavljenim pritužbama“. Ovaj tim je odlukom v.d. glavnog tužitelja mijenjan 15. augusta 2012, 5. februara i 15. marta 2013, 30. decembra 2014, 1. decembra 2015. i 1. februara 2016. godine. Prema odgovoru Tužiteljstva BiH tim se sastoji od sedam članova koji su održavali i održavaju redovne sastanke (12. marta 2015, 29. maja 2015, 10. septembra 2015, 17. septembra 2015, 29. septembra 2015, 19. novembra 2015, 26. decembra 2015, 23. marta 2016, 8. aprila 2016, 26. aprila 2016, 11. maja 2016, 20. maja 2016, 12. jula 2016, 15. jula 2016, 4. oktobra 2016. (odgođen), 17. februara 2017, 10. i 24. aprila 2017, te 19. maja 2017. (dan pisanja odgovora).

U odgovoru je Tužiteljstvo BiH navelo da još uvijek nije donesena tužiteljska odluka po pritužbama u ovom predmetu, ali se i pozvalo na Zakon o krivičnom postupku BiH kojim nije propisan rok za rješavanje po pritužbama, te da se radi o obimnom i složenom krivičnom predmetu. Ključni argument Tužiteljstva očito je da zakonom nije propisan rok za rješavanje po pritužbama i da je riječ o obimnom i složenom krivičnom predmetu na kome se još radi. Da li je onda Ustavni sud BiH uopće bio nadležan, odnosno zašto je smatrao da je nadležan da postupa u predmetima koji nisu pravosnažno okončani, što je osnovni postulat u radu Ustavnog suda BiH?

U svojoj odluci Ustavni sud BiH se pozvao na praksu Evropskog suda za ljudska prava kojom treba smatrati da je pravosuđe u BiH ustrojeno 2005. godine i da se od tog datuma može smatrati da postoje objektivni uslovi za rad, te da je strategija za ratni zločin donijeta tek 2008, da objektivo postoje zastoji u radu ali da se ne može apsolutno odgovoriti zahtjevima pravde. U vrijeme donošenja odluke Ustavnog suda BiH službeno je proglašen neuspjeh državne strategije BiH za progon zločinaca, a ni do danas Revidirana strategija nije počela da se primjenjuje.

No, da li sad, nakon ove odluke Ustavnog suda BiH, to onda znači da ako udruženja žrtava iz Sarajeva npr. nakon višestrukih službenih poziva Tužiteljstvu BiH da pokrene istragu za opsadu Sarajeva, jer u ladicama Tužiteljstva BiH se nalaze desetine predmeta za opsadu (npr. snajperisanje civila) shodno Pravilima puta Rimskog sporazuma, a baza podataka umrežena je između tužiteljstava ICMY/MICT u kojoj su i presude ICTY (sa svim dokazima i izjavama svjedoka), da će Ustavni sud BiH naložiti državi da obešteti žrtve (tokom opsade koja je trajala 1.425 dana ubijeno je više od 10.000 građana), a Tužiteljstvu BiH dati rok da odgovori zašto to nije urađeno? Ili da će Ustavni sud BiH obeštetiti roditelje 1.600 ubijene djece tokom opsade koji 30 godina čekaju pokretanje istraga?

U Evropskom sudu za ljudska prava nema prakse koja se bavi pravima oštećenih nakon odluke o obustavi istrage. Postoje odluke koje tretiraju pitanja istrage i zaštite strana u istragama, a Ustavni sud BiH se uključio u predmet Dobrovoljačka, iako ne postoji zakonski rok za odgovor na pritužbe i iako je Tužiteljstvo BiH odgovorilo da radi na tome, pozivajući se na sudsku praksu koja se ne odnosi na konkretan slučaj nego se tiče generalno normi i primjera koji se tiču istraga u krivičnom zakonodavstvu.

Odluka Ustavnog suda BiH je i svojevrstan nonsens: da li presedanom za Dobrovoljačku Ustavni sud BiH uspostavlja praksu da u svim slučajevima gdje istraga nije pokrenuta, ili je obustavljena, ili nije završena “u razumnom roku”, od Tužiteljstva BiH ili bilo kojeg drugog tužiteljstva oštećeni mogu zahtjevati isplaćivanje materijalne štete kao što je isplaćena dvjema apelanticama za slučaj Dobrovoljačka? Zašto je Ustavni sud BiH smatrao da treba upravo na Dobrovoljačkoj praviti presedan kada je znao, ili je morao i trebao znati, da je u Tužiteljstvu BiH “na čekanju” na hiljade predmeta u kojima se ili ne sprovodi istraga, ili traje beskonačno, ili je obustavljena, a da žrtve i oštećeni nisu nikada ni obavješteni o tome. Nezvanično se govori da je Tužiteljstvo BiH od 2005. godine nekoliko stotina predmeta poslalo u Republiku Srpsku i upravo tako se i haškim predmetima pregledanim po Pravilima puta Rimskog sporazuma gubi svaki trag, odnosno da su istrage zatvorene i većinom nisu ni provedene, a da žrtve i pored brojnih upita (i javnih) nisu nikada o tome obavještene.

Presedan kojim je otvorena Pandorina kutija

Zašto je presedan napravljen za Dobrovoljačku, pogotovo ako se zna da je upravo Ustavni sud BiH svojim odlukama najviše doprinio da tužbe logoraša i drugih stradalnika rata postanu mrtvo slovo na papiru i da su te odluke dovele stotine žrtava na udar vlasti i pravosuđa iz Republike Srpske koje im presudilo plaćanje troškova sudskih postupaka, jer je Ustavni sud BiH smatrao da za materijalna obeštećenja važe obligacioni rokovi i tim odlukama je zaštitio budžete RS i Federacije BiH. Upravo presedan u slučaju Dobrovoljačke ulice otvara mogućnost da desetine hiljada žrtva traže obeštećenje zbog neizvršene ili nezavršene istrage, pogotovo imajući u vidu kolaps Državne strategijie za procesuiranje ratnih zločina, što je Ustavni sud BiH znao ili morao znati u vrijeme donošenja odluke za Dobrovoljačku ulicu.

Naravno, pitanje je i zašto iz Tužiteljstva BiH za šest godina nije odgovoreno na više od 20 pritužbi na odluku o obustavljanju istrage za Dobrovoljačku, što nakon svega pobuđuje sumnju da je postojao plan da se na pritužbe ne odgovara kako bi se ishodila ovakva odluka Ustavnog suda BiH koja nije ulazila u meritum odluke o obustavi u čemu je i suština cijele ove priče? S pravom se postavljaju i pitanja kome je trebalo sve ovo, posebno što se saznaje da je Tužiteljstvo BiH u odnosu na prve prijave, proširilo spisak osumnjičenih, te da su i dalje mete Predsjedništvo BiH i republički MUP. Morat će se odgovoriti i zašto se istraga ponavlja i proširuje posebno prema onima protiv kojih je 2012. obustavljena. Bit će značajno, ukoliko se podigne optužnica, vidjeti pozadinu slučaja (dokazi i optuženi) jer se po dosadašnjim informacijama čini da je Tužiteljstvo BiH zloupotrijebilo odluku Ustavnog suda BiH.

Odlukom da se obeštete apelantice Ustavni sud BiH je otvorio Pandorinu kutiju. Važno je naglasiti da se zbog neodgovaranja Tužiteljstva BiH na pritužbe otvorio prostor za razne pritiske, čak su apelantice protiv tužitelja podnijele i prijavu zbog obustavljanja istrage. Uz to su podnešene i prijave Uredu disciplinskog tužitelja (i odbijene), pa se ova odluka Ustavnog suda BiH može promatrati i s aspekta upotrebe u krivičnom postupku, ne samo apelantica. Jer, ako putem Ustavnog suda BiH utvrdite prekršaj Evropske konvencije o pravima, kaznite državu BiH da isplati novac apelanticama, napišete da je jedan državni organ napravio povredu međunarodnih konvencija, onda se otvara pitanje da li su žrtve, ili apelantice ili zainteresovna strana u ovom slučaju pokrenule, ili će pokrenuti i krivične postupke protiv odgovornih, ili će, zaista, biti potrebno pokrenuti službene postupke protiv tužitelja koji, po mišljenju Ustavnog suda BiH nisu radili svoj posao, i tražiti njihovu odgovornost, profesionalnu i krivičnu.

Uostalom, da li su ovim djelovanjem i Tužiteljstva BiH i Ustavnog suda BiH ostećeni i oni koji se u ovom slučaju sada tretiraju kao osumnjičeni koji također imaju pravo da zaštite svoja prava, a koji su (ne)činjenjem Tužiteljstva BiH i Ustavnog suda BiH dovedeni u nezavidan polozaj. Onoliko koliko su aplikanti imali interes i pravo da od Tužiteljstva BiH u nekom razumnom roku dobiju odgovor, u istoj mjeri su imali i oni koji se godinama “istražuju“. Načelo ravnopravnosti strana u postupku je od početka krivičnog postupka aksiom svakog pravnog sistema.

Na kraju, navedeno otvara pitanje da li je uključivanje Ustavnog suda BiH u ovaj slučaj bio (dodatni) pritisak na Tužiteljstvo BiH, imajući u vidu da se Ustavni sud BiH “pravnom akrobatikom“ proglasio nadležnim, umiješao u predmet koji nije pravosnažno okončan, odnosno u istragu, kažnjavajući državu (za nerad tužitelja) da isplaćuje novčanu odštetu (iz budžeta) zato što se “kasnilo“ s odgovorom zašto je istraga obustavljena, a država nije ni propisala rokove za takve odgovore?

Odluka Ustavnog suda BiH i djelovanje Tužiteljstva BiH nakon donošenja odluke o obustavi istrage za Dobrovoljačku otvorila je niz presedana u okolnostima kada se skoro 15 godina blokira provođenje, prvo Državne a sad Revidirane strategije za progon ratnih zločinaca čime se cijeli projekat progona ratnih zločina blokira i opstruira, a zna se i od koga i zbog čega. Upravo ovakvo razvijanje situacije, ne samo za Dobrovoljačku, najavio je Milorad Dodik, glasnogovornik i izvršilac velikodržavnog srpskog projekta u BiH koji je nastavio provoditi sve ono za šta je Radovan Karadžić presuđen u Haagu. U kontekstu realizacije te politike negiranje zločina (i haških presuda) podrazumjeva prvenstveno podrivanje pravosudnog sistema, a bosanskohercegovačko pravosuđe se podriva ispunjavanjem velikodržavnih želja o građanskom ratu i krivičnoj odgovornosti svih u BiH. Dokle?

Sve o tome piše u presudama i izvještajima ICTY/MICT-a, ali i izvještajima OHR- i rezolucijama Evropskog parlamenta.

Heftični bilten

Nikad više ne propustite veliku priču od Sandžaklije. Prijavite se za Heftični Bilten i svake hefte primajte e-mail s pričama koje morate pročitati.

Čitajte više

Slušajte audio izdanja magazina Sandžaklija

Budimo prijatelji

HEFTIČNI BILTEN

Prijavom na Heftični Bilten slažete se sa Uslovima korišćenja i politikom privatnosti.