Psihoterapija – javna ili privatna stvar?

Share on facebook
Share on twitter
Share on whatsapp
Share on email
Što je danas psihoterapija, sutra će biti stomatologija, prekosutra hitna pomoć.
Ilustracija: Ben Bauchau
Ilustracija: Ben Bauchau
Share on facebook
Share on twitter
Share on whatsapp
Share on email
Novo!
Sačuvajte članke sa nalogom

Nakon što se prijavite preko Cafe Sandžak, možete sačuvati priče i lako ih pregledavati kasnije na bilo kojem uređaju.

Ovaj članak može da se sluša Poslušajte tekst koji slijedi u nastavku

Novi Zakon o djelatnosti psihoterapije naišao je na izrazito nezadovoljstvo struke zbog sporne razlike u titulama prema vrsti završene edukacije. Međutim, najveći problem tog zakona je to što psihoterapiju definira isključivo kao uslugu na tržištu, i ne poduzima ništa po pitanju nedostupnosti terapije unutar javnog sektora u kojem vladaju loši uvjeti rada, preopterećenost i sve veći manjak osoblja.

Teme mentalnog zdravlja puna su nam usta i uši, osobito tijekom posljednje dvije godine. Vjerojatno ste i prije pandemije bar nekoliko puta pročitali_e vijesti da potrošnja psihofarmaka već godinama neprestano raste, upozorenja o sve većoj prevalenciji depresije na svjetskoj razini, izvještaje o napredovanju poteškoća s mentalnim zdravljem na rang listi svih bolesti uopće i slično. U pandemijsko doba svi se ovi trendovi intenziviraju, dok istovremeno briga za mentalno zdravlje populacije postaje još češći motiv u dnevnopolitičkom diskursu. Posljednjih dana u Hrvatskoj je u ovom području pažnja fokusirana na novi Zakon o djelatnosti psihoterapije.

Zakon o djelatnosti psihoterapije

Iako se psihoterapija u Hrvatskoj uči i provodi već desetljećima, prvi zakon u području donesen je tek 2018. godine. Prije desetak dana proglašen je novi Zakon. Brojni su mediji prenijeli priopćenje Saveza psihoterapijskih udruga Hrvatske (SPUH) i Hrvatske komore psihoterapeuta (HKPT) u kojem struka izražava izrazito nezadovoljstvo konačnim tekstom zakona. Pokušajmo ukratko objasniti najvažniju točku neslaganja: zakon iz 2022., kao i onaj iz 2018., pravi razliku između titule psihoterapeuta_kinje i savjetodavnog_e terapeuta_kinje prema fakultetu koji je osoba završila prije pohađanja psihoterapijske edukacije. To znači da samo osobe koje su završile studije u polju temeljne medicinske znanosti, kliničke medicinske znanosti, javnog zdravstva i zdravstvene zaštite, psihologije, socijalne djelatnosti, edukacijsko-rehabilitacijske znanosti, pedagogije i logopedije imaju pravo na titulu psihoterapeuta_kinje prema zakonu. Osobe koje su završile bilo koji drugi fakultet mogu prema novom, kao i starom zakonu, dobiti titulu savjetodavnog_e terapeuta_kinje. U tekstu prijedloga novog zakona ova je razlika u titulama bila ukinuta, za što su se zalagala i stručna udruženja, no u konačnom tekstu ta je razlika vraćena.

Osim toga, zadržala se i odredba prema kojoj se psihoterapijski rad s djecom i adolescentima može obavljati tek uz liječničku indikaciju. Na taj način Zakon i dalje na simboličkoj razini vezuje obavljanje psihoterapije uz medicinski milje iz kojeg je potekla, dok je SPUH i HKPT žele osamostaliti kao djelatnost, pri čemu bi za dobivanje titule ključna trebala biti upravo specifična psihoterapijska izobrazba. Iz perspektive struke ovakav je zahtjev logičan, no priopćenje SPUH-a i HKPT ne dotiče se najvećeg problema i starog i novog Zakona. To je stavak 2. prvog članka prema kojem “Djelatnost psihoterapije u smislu ovoga Zakona podrazumijeva pružanje psihoterapijskih usluga koje se pružaju kao gospodarska djelatnost izvan zdravstvenog sustava”. Dakle, psihoterapija se Zakonom definira isključivo kao usluga na tržištu. Srećom, predsjednik HKPT Jadran Morović u međuvremenu je dao nekoliko intervjua u kojima problematizira upravo taj stavak i općenito probleme s dostupnošću psihoterapije zbog njene visoke cijene i neadekvatne pokrivenosti zdravstvenim osiguranjem. Čitajući citirani stavak zakona, mogli_e bismo optimistično pretpostaviti da se zakon ne bavi psihoterapijom unutar zdravstva jer je ona u njemu već regulirana, ali nije riječ o tome. Radi se jednostavno o potpunom ograđivanju zakonodavca od javnog sektora.

Psihoterapija u javnom zdravstvu

Psihoterapija u sustavu javnog zdravstva u Hrvatskoj jest nešto čemu se i formalno priznaje postojanje, ali u polju vlada popriličan normativni nered. Jedine osobe koje se mogu nazivati titulom “psihoterapeut_kinja” u javnom zdravstvu su psihijatri_ce sa završenom subspecijalizacijom iz psihoterapije. Subspecijalizacija iz psihoterapije obavlja se pri Medicinskom fakultetu i nije ekvivalentna psihoterapijskoj edukaciji kako ju definira Zakon o djelatnosti psihoterapije. U šifrarnicima HZZO-a prema kojima se naplaćuju usluge u javnom zdravstvu, uz šifre kojima se fakturira neki psihoterapijski postupak kao uvjet za njegovo obavljanje navedeno je da radnik_ca treba imati završenu terapijsku edukaciju. Međutim, činjenica je da nikakvim aktom nije definirano što u tom smislu uopće znači “završena terapijska edukacija”, tko propisuje te kriterije te se takvo što u praksi uopće ne kontrolira.

U hrvatskom zdravstvenom sustavu ne postoji radno mjesto “psihoterapeuta_kinje”. Ne samo da ne postoji radno mjesto, već se završena psihoterapijska edukacija unutar sustava uopće ne prepoznaje kao formalna kvalifikacija u smislu statusa i primanja – kad jednom završite edukaciju, imat ćete istu plaću i isti naziv kao i prije. Psihoterapijske edukacije traju više godina i uz značajan vremenski i emocionalni angažman zahtijevaju i značajna financijska sredstva. Uz teorijski dio edukacije dolaze i supervizija i vlastita psihoterapija koje se plaćaju po satu te se ukupni troškovi edukacije mogu popeti i iznad 100.000 kuna. Ustanove nemaju dovoljno sredstava da zaposlenima u cijelosti, a često ni djelomično plate ove edukacije. Sve se, dakle, svodi na individualne mogućnosti i motivaciju. Psihoterapiju u javnom zdravstvu obavljaju osobe koje su zaposlene na radnim mjestima psihijatara_ica, medicinskih sestara i tehničara, psihologa_inja, socijalnih radnik_ca, socijalnih pedagoga_inja itd. Stoga se teško može dogoditi da ljudi zaposleni_e na ovim pozicijama cijelo svoje radno vrijeme posvete psihoterapiji – sve ove struke unutar zdravstvenog sustava imaju i brojna druga zaduženja. Osim toga – ovo je već poznato, ali vrijedi ponavljati svaki dan – premalo je zaposlenih i na tim postojećim pozicijama. Ono što imamo su poslom preopterećeni_e radnici_e koji_e bi uz svoja već prekobrojna i iscrpljujuća zaduženja trebali_e raditi i psihoterapiju. Psihoterapija je delikatan i kompleksan posao koji uz stručnost i kompetencije ponajviše zahtijeva vrijeme, a vrijeme je resurs koji svaka osoba zaposlena u našem zdravstvu svakog dana ima sve manje.

Vječni gubitaši

Službe koje se bave mentalnim zdravljem u javnom zdravstvu već su poznati vječni gubitaši – cijene usluga vezane uz psihološku pomoć koje određuje HZZO besramno su niske, tako da osoblje jedva fakturira već notorno preniske budžete koji su im dodijeljeni. I pritom govorimo samo o funkcioniranju već postojećih institucija – psihijatrijskih bolnica, psihijatrijskih odjela u općim bolnicama, domovima zdravlja i zavodima za javno zdravstvo. Sve se ove ustanove nalaze u većim sredinama, dok u manjim sredinama postaju sve nedostupnije i najhitnije zdravstvene usluge, a kamoli da bi se učinile dostupnijima službe za mentalno zdravlje. HZZO plaća samo ono što fakturirate, kontrolira samo fakturu, država u razgovoru o reformama zdravstva priča gotovo samo i isključivo o odnosima rashoda i prihoda. Kako su pacijenti_ce, jesu li spriječeni suicidi, jesu li spriječene nove hospitalizacije, jesu li ljudi bolje – to su periferna pitanja. I što onda dobivamo? Nedovoljno dostupne zdravstvene ustanove koje su primorane ubaciti u višu brzinu, odraditi što više usluga u što kraće vremena i neprestano sve više trošiti postojeći kadar. Zapošljavati ne mogu jer jedva fakturiraju svoje proračune. Kako ćete tražiti zapošljavanje novih ljudi i povećanje proračuna kad vam kažu da očito ne radite dovoljno ni da biste ostvarili taj bijedni proračun koji sad imate? Ako zvuči kao da je igra namještena, to je zato što jest.

Na koncu, kamo ovakav pristup gura kadar osposobljen za obavljanje psihoterapije? Pogodili ste – točno natrag na početak, u stavak 2. prvog članka Zakona: gospodarsku djelatnost izvan zdravstvenog sustava. Psihoterapija na tržištu košta sad već od 300 kuna po seansi na više. Kad jednom završite edukaciju, kao terapeut_kinja trebate paušalni obrt, jedan sobičak sa sanitarnim čvorom i dvije sjedalice: investicije u posao su minimalne. Terapeuti_kinje su profesionalni_e pomagači_ce, ali to ih ne čini anđeoskim, eteričnim bićima: radi se o društvenoj skupini koja ima svoje interese. Sustav im trenutno pruža sve vjerojatnije sagorijevanje u javnom sektoru ili sve jednostavniji prelazak u privatni sektor. Što je to nego privatizacija zdravstva? Zato ni najmanje ne iznenađuje kad ljudi kažu: “Išao_la bih na terapiju, ali preskupo mi je”, već računajući s tim da se radi o nečemu što zdravstveno osiguranje ne pokriva. Protiv toga se moramo boriti i kao struka i kao pacijenti_ce. Potrebna su nam masovna zapošljavanja stručnjak_inja za mentalno zdravlje u javnom sektoru, drastično poboljšanje radnih uvjeta, poticanje, plaćanje i prepoznavanje stručnog usavršavanja, usmjerenost na zdravlje, potrebna nam je redistribucija i ulaganje u zdravlje svih. Zapamtimo: što je danas psihoterapija, sutra će biti stomatologija, prekosutra hitna pomoć.

Heftični bilten

Nikad više ne propustite veliku priču od Sandžaklije. Prijavite se za Heftični Bilten i svake hefte primajte e-mail s pričama koje morate pročitati.

Čitajte više

Slušajte audio izdanja magazina Sandžaklija

Budimo prijatelji

HEFTIČNI BILTEN

Prijavom na Heftični Bilten slažete se sa Uslovima korišćenja i politikom privatnosti.