Ispunjavanje emaneta kojim nas je Allah zadužio

Share on facebook
Share on twitter
Share on whatsapp
Share on email
Muslimani nisu doživjeli uspon i nisu ispisali svijetle stranice svoje historije, osim sa islamom koji ih je uzdigao do najvećeg nivoa ponosa i slave
Ilustracija: Rawda Amr
Ilustracija: Rawda Amr
Share on facebook
Share on twitter
Share on whatsapp
Share on email
Novo!
Sačuvajte članke sa nalogom

Nakon što se prijavite preko Cafe Sandžak, možete sačuvati priče i lako ih pregledavati kasnije na bilo kojem uređaju.

Ovaj članak može da se sluša Poslušajte tekst koji slijedi u nastavku

Allah, dž.š., podario je islamskom ummetu što nije podario ni jednom drugom i učinio ga najboljim ummetom koji se pojavio na Zemlji, objavivši: ”Vi ste narod najbolji od svih koji se ikada pojavio: tražite da se čine dobra djela, a od nevaljalih odvraćate, i u Allaha vjerujete.” (Ali Imran, 110.)
To je ummet čiju slavu historija nije u stanju ni opisati.

Čitajte historiju islamskog ummeta, pa ćete otkriti da su prve stranice i prvi tomovi te historije prepuni slave i veličanstvenih podviga i pobjeda na svim životnim poljima.

Čitajte historiju islama pa ćete se uvjeriti da je hazreti Omer spavao pod stablom, sa obućom pod glavom umjesto jastuka, pa kad ga je Kisrin izaslanik vidio u takvom stanju, izrekao je svoje poznate riječi: ”Kao vladar si uspostavio pravdu i sad si siguran, pa možeš mirno spavati.”

Čitajte historiju i naći ćete da je Omer ibn Abdul-Aziz, na vrhuncu moći i socijalne pravde koju je uspostavio – tako da se nije imala kome udijeliti sadaka -, govorio: ”Sipajte pšenicu po brdima, da ne bi ljudi mogli reći: ‘Ptice su bile gladne u muslimanskim državama i pokrajinama.”’

Čitajte historiju i naći ćete da su zapadnjaci, kršćani i ostali, dolazili na islamski istok i zapad, na univerzitete i bolnice da se školuju i liječe. Dolazili su u Bagdad, Damask i Kordobu, pa kad bi se vratili u svoju zemlju, govorili bi da su se susreli s đavolom.

Muslimani nisu doživjeli uspon i nisu ispisali svijetle stranice svoje historije, osim sa islamom koji ih je uzdigao do najvećeg nivoa ponosa i slave. Čovječanstvo je na najljepši način vođeno od strane muslimana i njihovi blagoslovljeni tragovi ostali su uklesani na svim stranama svijeta.

Pored imana, iskrenog vjerovanja, još jedan faktor je utjecao na to da muslimani ostvare nezapamćen uspjeh, da izgrade veličanstvenu civilizaciju i budu predvodnici čovječanstva, a to je islamsko bratstvo i jedinstvo muslimanskog safa.

Allah, dželle šanuhu, objavio je u Kur’anu: ”Vjernici su samo braća, zato pomirite vaša dva brata i bojte se Allaha, da bi vam se milost ukazala.” (El-Hudžurat,10.);
”Ali ako se oni budu pokajali i molitvu obavljali i zekat davali, braća su vam po vjeri. – A Mi dokaze objašnjavamo ljudima koji razumiju.” (Et-Tevba, 11.)

Komentirajući ova dva ajeta, Sejjid Kutb, rekao je: ”Ovo su dva neodvojiva pravila u islamu: iman ili iskreno vjerovanje u Allaha i bratska veza koja od muslimana čini jaku i postojanu zajednicu i džemat, spreman i moćan da ispuni svoju ulogu i veliku zadaću koja je čovjeku povjerena na dunjaluku. Bez imana i bez džemata nema ispunjavanja emaneta kojim nas je Allah zadužio i zbog kojeg je sve živo stvorio.”

Islamsko bratstvo nije naš izbor, već načelo vjere

Suština islamskog bratstva i jedinstvenog muslimanskog safa sadržana je u ajetu: ”Svi se čvrsto Allahova užeta držite i nikako se ne razjedinjujte! I sjetite se Allahove milosti prema vama kada ste bili jedni drugima neprijatelji, pa je On složio srca vaša i vi ste postali, milošću Njegovom, prijatelji; i bili ste na ivici vatrene jame, pa vas je On nje spasio. Tako vam Allah objašnjava Svoje dokaze, da biste na Pravom putu istrajali.” (Ali Imran, 103.)

Islamsko bratstvo je jedan od temeljnih principa islama, jedan od najvažnijih farzova i jedan od najvažnijih ibadeta kojim se približavamo Allahu. Dakle, jedinstvo muslimana nije naš izbor, već je to načelo vjere čije ostavljanje povlači za sobom Allahovu srdžbu i kaznu na dunjaluku prije Ahireta.

Iskreno islamsko bratstvo temelji se na međusobnoj ljubavi, saradnji, dobročinstvu, samilosti, zbližavanju, savjetovanju i međusobnoj pomoći i podršci. Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: ”Neće se dvojica muslimana voljeti u ime Allaha, a da onaj koji više voli svoga brata nego što on voli njega, neće biti bolji i odabraniji kod Allaha.” (Buharija, Edebul-mufred)

Iskreno bratstvo zahtijeva praktičnu primjenu i djela, to nije samo slogan koji se izgovara. Ashabi su dobro shvatili važnost islamskog bratstva. Oni su razumjeli da ne mogu istinski obožavati Allaha i da ne mogu biti istinski nosioci islamske poslanice i da’ve na Zemlji, ako nisu istinska braća. Oni su islamsko bratstvo vidjeli prije svega kao put do Dženneta, kao što su namaz, post, zekat, džihad i drugi ibadeti put do Dženneta.

A takvo razumijevanje islamskog bratstva naučili su iz hadisa Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, u kojem je rekao: ”Tako mi Allaha, nećete ući u Džennet dok ne budete vjerovali, a nećete istinski vjerovati dok se ne budete voljeli.” (Muslim i Tirmizi)

Njihova bratska veza i iskrena ljubav u ime Allaha, potvrđena je mnogo puta u najtežim životnim trenucima. Naprimjer, kada su u Bici na Jermuku bili ranjeni: Ikrime ibn Ebi Džehl, Haris ibn Hišam, Suhejl ibn Amr, muslimani su donijeli posudu s vodom Ikrimi da se napije i okrijepi, a on im je rekao: ”Nosite vodu Harisu.” Kada su Harisu ibn Hišamu ponudili da se napije vode, on je rekao: ”Nosite vodu Suhejlu ibn Amru.” Međutim, Suhejl je također odbio piti vodu i rekao im je da napoje onoga ko je potrebniji od njega, pa su se vratili do Ikrime a on je već bio umro, zatim su došli do Harisa i Suhejla i oni su bili ispustili svoje plemenite duše.

A kada je kuga harala u mjestu Amevas u Šamu, halifa Omer ibn Hattab, pisao je Ubejdullahu ibn Ebi Džerrahu da dođe u Medinu, jer mu je potreban, a on mu je odgovorio: ”Ja sam komandant vojske u Šamu, s njima sam živio i vodio džihad, s njima ću i umrijeti.”

Međutim, situacija se u mnogome promijenila i naše stanje danas nije ni blizu stanja naših slavnih predaka. Danas je vidljiv nazadak muslimana u svim životnim oblastima u kojima bi islamski ummet morao ići u korak sa ostalim narodima ukoliko uopće računa na život dostojan čovjeka.

Osim toga, kod muslimana je danas prisutno zastrašujuće i zabrinjavajuće nejedinstvo, tako da je teško naći dvije muslimanske zemlje a da nisu u međusobnim sukobima i sporovima. Stoga nije čudo što su danas muslimani postali ovisni o drugima i što muslimanske zemlje i muslimanske političke vođe sklapaju prijateljstva i saveze sa svojim dušmanima, da bi ratovali protiv drugih muslimanskih država.

I kad je riječ o našim odnosima oni bi se mogli opisati na sljedeći način. Ako u skupini od deset muslimana jedan od njih radi predano i iskreno, jedva da ga dvojica blagosiljaju i pružaju mu podršku, dok trojica sumnjaju u njegov nijet, a četverica mu svakodnevno govore: ”Nećeš uspjeti.”

Kad se srca pokvare tvrđava muslimanskog jedinstva se ruši

Šta to onda nije uredu kod nas? Bit će da smo zaboravili na ono što se zove ibadet srca, a jedan od tih ibadeta je i čistoća prsa (srca) u odnosu na druge muslimane. A ono što najviše prlja srca i kvari bratske odnose i čini da propadnu ibadeti i dobra djela drugih organa jeste zavidnost koja onda porađa zlobu, mržnju i sve druge grijehe.

Koliko je zavidnost opasna i smrtonosna osobina i bolest, svjedoči i primjer koji je zabilježio Ibn Kesir. Naime, govoreći o smutnji nakon preseljenja Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, na Ahiret, i nakon sukoba protiv otpadnika u kojima su prolivene rijeke muslimanske krvi, Ibn Kesir navodi da su neki muslimani pitali ljude iz Jemame: ”Da li vi stvarno vjerujete da je Musejlema poslanik?” Odgovorili su: ”Ne, mi znamo da je on lažov, ali je nama draži lažov iz plemena Rebi’a nego istinski Poslanik iz plemena Mudar.” (Rebi’a i Mudar su dva velika arapska plemena iz kojih se granaju sva druga arapska plemena).
Dakle, dok se srca ne očiste od zavidnosti i drugih loših osobina, ne možemo ići naprijed.

Srce je vladar u tijelu a ostali organi su njegova vojska, i svaki pokret i djelo vođe i vladara proizvodi posljedice makar ostali organi ne učestvovali ni u kakvoj radnji, za šta postoje mnogi dokazi u Kur’anu i Sunnetu, a jedan od njih je i ajet:”One koji vole da se o vjernicima šire bestidne glasine čeka teška kazna i na ovome i na onome svijetu; Allah sve zna, a vi ne znate.” (En-Nur, 19.)

U ovom ajetu se obećava bolna kazna na dunjaluku i na Ahiretu onima koji vole da se šire glasine o muslimanima i muslimankama, makar ih sami ne širili svojim jezicima. A uzrok te kazne je to što je ”vladar” (srce) odlučio nešto učiniti, makar organi ništa od toga ne izvršili. Šejtan ne želi ništa drugo osim naših srca, i ako ih uspije osvojiti i pokvariti, onda nećemo imati koristi ni od naših formalnih ibadeta.
U kontekstu govora o islamskom bratsvu i čuvanju jedinstva muslimana, nužno je osvrnuti se na krajnje loše, nekorektne i zabrinjavajuće odnose bošnjačkih političara (koji se deklarišu kao muslimani) jednih prema drugima, te skrenuti pažnju na nekoliko vrlo bitnih momenata.

Naime, uskoro će u Bosni i Hercegovini početi još jedna u nizu predizbornih kampanja. E sad, možete li zamisliti da se bošnjački političari, govorimo o onima koji su vjernici praktičari, bez obzira iz koje stranke dolaze, u politici drže islamskih principa i ahlaka, a trebali bi, morali bi, jer onaj ko klanja namaz od njega se očekuje da se boji Allaha i da u svakom poslu, u svakom svom postupku traži isključivo Allahovo zadovoljstvo.

Pa da, naprimjer, brinu o sebi i svom moralu, čistoći svoje duše, da lažno i pretjerano ne hvale sami sebe, svoju stranku i kandidate svoje stranke, niti da omalovažavaju druge muslimane, njihovu stranku i kandidate, već da im cilj bude da na svim nivoima vlasti budu najsposobniji, najkvalificiraniji i najpošteniji ljudi, bez obzira na stranačku pripadnost.

Nažalost, o tome možemo samo sanjati, jer su kod nas političke stranke postale svojevrsni ideološki pokreti i pravci, i ako se neko sposoban i pošten nađe na drugoj strani, oni iz suprotnog tabora će mu se čuditi i sumnjati u njegovo poštenje, a također će omalovažavati i njegovu stručnost i sposobnost, jer nije sa njima, tj., nije na ”pravoj” strani.

Zatim, mogu li bošnjačko-muslimanski političari da ne kupuju glasove na izborima, jer je to veliki grijeh. Musliman bi morao odustati od kupovine glasova, jer je to mito, a Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je da su i onaj ko daje i onaj ko uzima mito u vatri.

Zatim, da izbjegavaju klevetanja protivnika, uhođenja i praćenja njegovih grešaka. Ono što neki naši političari rade u predizbornim kampanjama, jeste da klevetanjem protivnika dokazuju svoju, ili podobnost kandidata iz svoje stranke, za poziciju ili fotelju za koju konkuriše. A to je potvora, to je veliki grijeh i nemoralno ponašanje u kampanji.

Sve su to stvari koje muslimani čine jedni drugima. Samo se postavlja pitanje: u ime koga to čine? U ime Allaha sigurno nisu, jer se takve gadosti i takva nedjela ne mogu činiti u ime Allaha, već isključivo u ime vlasti, u ime bolesne ambicije, u ime prezrenog dunjalučkog cilja. Jer, u islamu cilj ne opravdava sredstvo, ako je plemenit cilj, onda i sredstvo mora biti takvo.

Mi ovdje ne pokušavamo idealizirati stvari, kako bi neko mogao pomisliti. Ne, mi znamo i razumijemo da je politika i bavljenje politikom vrlo složen i zahtjevan posao, da politika, između ostalog, podrazumijeva i borbu za vlast, a samim tim i ”okršaje” sa političkim protivnicima.
Na koncu, historija islama je puna primjera političke borbe, koja je nekada bila vrlo brutalna i ona je muslimanima nanosila i nanosi nesagledivu štetu.

Mi samo želimo naglasiti da musliman kao političar mora sačuvati svoje dostojanstvo, kao i dostojanstvo svog političkog protivnika, bilo kojeg, a pogotovo muslimana. Jer, onaj bošnjački političar, koji krene u klevetanje i konstantno napadanje drugog bošnjačkog političara, najviše štete nanosi svom narodu, svojoj zajednici i svojoj državi.

Mi smo danas, upravo zbog nepoštivanja islamskih principa, došli u takvu situaciju da zbog politike, Bošnjaci koji klanjaju u istom safu ne nazivaju selam jedan drugom, a da ne govorimo o zagađivanju javnog prostora putem društvenih mreža, najgorim vrstama uvreda, potvora, psovki, nazivanja pogrdnim imenima, svađa, laži, sijanja smutnje i slično.

Nećemo pogriješiti ako kažemo da od završetka agresije na Bosnu i Hercegovinu, naše bratske veze i naše jedinstvo nije bilo poljuljanije i krhkije. I skoro da u tome nema neutralnih, sve je podijeljeno po politčkoj i stranačkoj liniji. (Ovdje govorimo isključivo o ljudima koji su muslimani praktičari, a šta je tek sa ostalim Bošnjacima.) I naravno da je u takvoj konstelaciji odnosa najveći dobitnik neprijatelj Bosne i Hercegovine i islama, koji jedva čeka da dovrši svoj krvavi pir koji je započeo ‘92. godine.

Dakle, prihvata se politička borba i kampanja, neka je, neka se kandidati predstave što bolje glasačima, ali, dragi brate, nemoj se predstavljati klevetajući i potvarajući drugog muslimana, napadajući na njegovu ličnost, čast i porodicu, već se predstavi svojom stručnošću, svojom vizijom, programom i projektima i svojom privrženošću islamskim principima, prije i poslije izbora.

Jer, ako pretpostavimo da je politička kampanja natjecanje u dobru i dobročinstvu u korist naroda, države, prosperitetnog života, onda bez obzira na kampanju i političku borbu i konkurenciju moramo sačuvati bratske veze, one se ne smiju prekinuti ni po koju cijenu.

Stoga, obnovimo i učvrstimo naše bratske veze, dajmo zavjet Allahu da ćemo se voljeti i pomagati u ime Allaha, da ćemo opraštati jedni drugima pogreške i nesmotrenosti, jer može se desiti da neko od nas umre, pa da u srcima ostane gorčina i nemir zbog nerješenih računa i pogrešaka koje smo jedni prema drugima činili.

Čuvajmo se da ne ušivamo rane prije nego ih očistimo iznutra. Život je vrlo kratak i ne zaslužuje zlobu, zavidnost, neprijateljstvo i kidanje bratskih veza. Nipošto ne propustimo priliku da upućujemo dove za našu braću muslimane i njihove porodice.

Prenosi se da je Ebu Derda, radijallahu anhu, imao spisak od 360 muslimana za koje je učio dove u toku nafila-namaza i nakon namaza, pa ga je supruga upitala zašto to stalno radi, a on je rekao: ”Nema ni jednog muslimana koji upućuje dovu za svog brata u osami, a da uz njega nisu dva meleka koji govore: ‘Amin! I tebi isto tako.’ Pa, zar da ne žudim da meleki upućuju dovu za mene.”

Molimo Uzvišenog Allaha da učvrsti našu bratsku vezu, da je učini iskrenom i da slatke plodove te bratske veze uberemo na dunjaluku i na Ahiretu!

Heftični bilten

Nikad više ne propustite veliku priču od Sandžaklije. Prijavite se za Heftični Bilten i svake hefte primajte e-mail s pričama koje morate pročitati.

Čitajte više

Slušajte audio izdanja magazina Sandžaklija

Budimo prijatelji

HEFTIČNI BILTEN

Prijavom na Heftični Bilten slažete se sa Uslovima korišćenja i politikom privatnosti.