Zelena zemlja 

Share on facebook
Share on twitter
Share on whatsapp
Share on email
Ilustracija: Dženana Fetić-Kurgaš
Ilustracija: Dženana Fetić-Kurgaš
Vidim – sve je drugačije a ništa se nije promijenilo.
Share on facebook
Share on twitter
Share on whatsapp
Share on email
Novo!
Sačuvajte članke sa nalogom

Nakon što se prijavite preko Cafe Sandžak, možete sačuvati priče i lako ih pregledavati kasnije na bilo kojem uređaju.

Ovaj članak može da se sluša Poslušajte tekst koji slijedi u nastavku

U jednoj plodnoj, ali zapuštenoj zemlji, jedan čovjek je posijao sjeme. 

Šta će izrasti? Nije znao. Hoće li izrasti? Nije znao. 

Probao je. Vjerovao je.

Izraslo je čudesno stablo. Padale sjemenke sa njega. Izrodilo se svašta.

Bilo je tu i truhlih sjemena – izjedoše im crvi utrobu.

Al začudo, i iz njih je izrastalo ponešto, zakržljalo i smrdljivo.

Reče jedno sjeme: “Ja sam ovo stablo rodio. Mojom zaslugom je ovako lijepo!”

Ja velim: “Nisi li ti pao sa onog stabla što onaj čovjek posija?”

Kad, s druge strane čujem: “Moje je stablo još ljepše. Zato sto sam od dobra sjemena.”

A ja velim: “Sa zdravog si stabla pao, što ga onaj čovjek posijao…”

Ne dobih odgovor.

I jesu, zbilja, ta sjemena izrasla u stabla, visoka, tanka i lijepa.

Ljuljala su se na vjetru i ponosila.

No, najviše je raslo onih drugih, prizemnijih, al malo čvršćih.

Nisu baš nešto dolazila do izražaja.

Čovjek je slušao, i zalivao. Svako stablo podjednako. 

Sve se divilo ljepoti te čudesne šume – kad počeše prve oluje.

Počeše se lomiti stabala – najviše ona ponosno visoka.

Vjetar je nosio, neke čak iz zemlje sa korijenom, nekima mlade nejake grane.

I tako godina nekoliko.

Gledam danas tu, nekad neplodnu, zemlju, poslije mnogih oluja.

Lijepa, zelena šuma. Nikla nova stabla, mlada. Popunjene praznine. 

Ona polomljena nakalemljena, al i dalje lijepa. 

Ona truhla davno zaboravljena. 

Na njihovim mjestima vidim, proniklo zeleno. Valjda ovaj put ne satruhne.

Jedino, ne vidim čovjeka.

Znam, oluje su ga dobro išibale.

Vidjela sam mu i bore, i sijede, al nikad da se umorio.

Vidim sred te zelene zemlje, zelen nišan.

Vidim – sve je drugačije a ništa se nije promijenilo.

U toj zemlji se još uvijek sadi, zaliva, okopava. Svako stablo podjednako.

Još uvijek – iako niko ne zna u šta će koje sjeme izrasti.

SANDžaklija preporučuje

Šta naši urednici čitaju, gledaju i slušaju svake hefte. Prijavite se za Heftični Bilten i nikad više ne propustite velike priče.

Čitajte više

Slušajte audio izdanja magazina Sandžaklija

Budimo prijatelji

HEFTIČNI BILTEN

Prijavom na Heftični Bilten slažete se sa Uslovima korišćenja i politikom privatnosti.