***
La fleur des vignes pousse
Et j’ai vingt ans ce soir.
Andre Theuriet
Molim se prozorskoj luči:
Blijeda, prava, tanka.
Srce – popola, múčim
Ovaj dan od osvanka.
Na lavabou mome
Gdje pozelenje mjed
Zrak tako igra da tome
Veseli se pogled.
Zrak tako prost nevini
U večernjoj tišini.
No u praznoj toj zgradi
Ko zlatni blagdan se čini,
Meni utjehe radi.
1909.
OBMANA
IV.
Napisah reči koje
Dugo reć nisam smela.
Tup je bol glave moje,
Čudna je nemost tela
Stihnu rog udaljeni,
U srcu tajne iste,
Zasu lak sneg jeseni
Kroketno igralište…
Poslednjim lišćem šuštat,
Poslednje misli tòme,
Kom navika je sušta
Radost – ne smetaj tome.
Prostih dragim usnama
Surovost šala njinih…
O sutra ćete k nama
Vi doći po prtini.
Primaća: gore sveće,
Danju nežnije sjaje,
Ruža buket doneće
Što iz staklenika je.
1910.
ČITAJUĆI HAMLETA
1.
S groblja, desno prašnu pustaru vidiš,
A iz – reke plavi vali.
Ti mi reče: „ Pa šta, u samostan idi,
Ili budi žena budali“.
Samo tako zbore prinčevi uopće,
No ove sam zapamtila reči,
Nek sto vekova teku uzastopce
Ko hermelinska mantija niz pleći.
2.
Rekla sam : “Ti“ – pogreška
Kao da je to bila
I milo lice smeška
Senka je ozarila.
Kad se slične omaške dese
Svaki je pogled pun žara.
Ja te volim kao četrdeset
Nežnih sestara.
1909.
PRVI POVRATAK
Na zemlju legla težina pokrova,
Svečano zvonit s tornjeva je stalo.
Duh uznemiran i smeten je snova
Carskoga Sela čamom malaksalom.
Pet leta prođe. Sve mrtvo i nemo,
Kao da osvit svetskog kraja to je.
Sličan sa navek iscrpljenom temom,
U smrtnom snu je dvorac uspokojen.
1910.
***
Visok u nebu oblačak bijaše
Siv ko vjeveričja koža rastrta.
On reče: “Nije šteta što mart vaše
Tijelo topi, Snjeguljice krta!”
Stud u čupavom mufu prste mrzne.
Posta mi strašno, i nekako smutno.
Kako vratiti vas, nedjelje brze
Sa ljubavlju mu od zraka, minutnom!
Nije mi čemer ni osveta htjenje,
Nek umrem kad zadnja snežna vijavica.
O njemu gatah pred Bogojavljenje,
A u siječnju bjeh mu drugarica.
proljeće 1911. Carsko Selo
***
Muž me, ruka mu dvaput svila
Šareni kaiš, bije.
Svu noć uz prozor sa dva krila
S ognjem zbog tebe bdijem.
Svitanje, i nad kovačnicom
Jedan dimčić se vio.
Ah, ti sa mnom, tužnom uznicom
Ponovo nisi bio.
Zbog tebe sam udes od boli,
Tmur udes prihvatila.
Il ženu plave kose voliš,
Il riđa ti je mila?
Zar da jecaje glasne skrijem!
Srce – zagušno pjano,
Tamno, a tanko zračje lije
Po plahti nezgužvanoj.
1911.
U CARSKOM SELU
I.
Po aleji mnoga konjčad šeta,
Raščešljanih griva dugi vali…
O čarobni grade zagonetan
Zavoljeh te, stog sam u pečali.
Čudno pamtim: duša tugovala
Zadihana, u predsmrtnom jadu,
A sada je igračkom postala,
Kao drug moj ružičast kakadu.
Grud ne steže predosjećaj boli.
Ako hoćeš, oči moje vidi.
Samo čas pred zalazak ne volim
Vjetar s mora i riječ: „otidi”.
II.
A tamo je moj mramorni dvojnik
Oboreni ispod starog klena
Što jezerskoj vodi dade svoj lik,
Osluškuje šuštanja zelena.
Mnoga kiša svijetla se lije
Preko njegove stvrdnute rane…
Ah, pričekaj, ti hladan i bijel,
I ja ću da mramorom postanem.
III
.
Lutaše alejom dječak taman,
Na jezerskim obalama nujan,
I stoljeće milina je nama
Koraka mu šušanj jedva čujan.
Borje oštrim iglicama mnogim
Panjeve bi te niske da skrije….
Ležao je šešir mu trorogi
Ovdje i tom poderan Parnijev.
1911.
VEČERNJA SOBA
Zborim sad reči one što bih htela
Da samo jednom rode se u duši.
Na hrizantemi beloj zuji pčela,
Stara kesica za miris me guši.
I soba, gdje su prozori preuski
Čuva ljubav, sve što starina je sama,
I nad krevetom napis po francuski
Glasi: Gospode, smiluj se nad nama.
I davnih bajki čemerne znakove
Ne diraj, dušo moja, i ne lovi.
Gledam, blistave iz Sevra kipove:
Potamnjeli su sjajni im plaštovi.
Posljednji zračak, i težak i žuti
Mrzne s buketa jarkih georgina,
I violu ću kao u snu čuti,
I te akorde, retke, klavekina.
1911.
PODRAŽAVANJE I. F. ANJENSKOM
S mojim prvim hirom se oprostih:
S tobom. Istok bje plav. “Neću dati
”Zaboravu” – ne mogah tim prostim
Riječima odmah vjerovati.
I jave se i brišu se lica,
Dalek sjutra ko je mio sada.
Pa zbog čega ima ta stranica
Ugao što previh ga nekada?
Na tom istom mjestu otvorena
Knjiga svagda bude. I tad čudi:
Ko da nisu od posljednjeg trena
Ljeta tekla u nepovrat, u dim.
Taj što reče: srce je od kami,
Zna, bez sumnje: to je vatra bila.
Neću znati bješe li bliska mi,
Ili samo mene si ljubila.
20. februar 1911.
***
Ko da teškim i ogromnim mlatom
Moje grudi su stucane.
Otkupila jarkim bih se zlatom –
Tek jedanput da uzdanem.
Nad uzglavlju dići bih se htela,
Opet širok ribnjak videt,
I nad sinjim vrhovima jela
Oblak svaki kako ide.
Sve primiću: bol i očajanja,
Čak žalosti svih oštrice.
Tek nemoj svoj prašni plašt kajanja
Stavljati na moje lice.
1911.
NESANICA
Negde se mačke zalobitno čuju,
Zvuke koraka lovim iz daljine….
Dobro me reči tvoje uljuljkuju:
Već treći mesec od njih ni da spinem.
Opet si sa mnom, opet, besanice,
Nepokretno ti lice dobro znadem
Šta, ljepotice, šta, bezakonice,
Zar svagda tebi lošu pjesmu dadem?
Prozori belim tkanjem zavešeni,
Dok lije struja plavoga sumraka…
Jesmo li daljnom vešću utešeni?
Zbog čega tako postade mi laka?
zima 1912.
***
Molih se: „Gluhu, utoli je!
Jer za pjesništvom žeđ ne jenja.“
Ali od zemlje zemnom nije,
I ne bijaše izbavljenja.
Kao dim žrtve što ne smognu
Let ka prestolu Sila i Slave,
Već tek stere se ispod nogu,
Molitveno ljubeći trave,
Tako ja, Bože, padam nice:
Hoće li vatre da nebesne
Taknu sklopljene trepavice
I njemoće moje čudesne?
1913.
***
Ja se tebe izrijetka sjećam,
I tvojom se sudbom ne zanosim,
No duša mi još neistrt pečat
Susreta nam beznačajnog nosi.
Crven tvoj dom hotimice minem,
Crven dom tvoj nad rijekom mutnom,
Ali, znam, da to gorko ti raspline
Spokojstvo što suncem je protnuto.
I neka se nad mojim ustima,
Moleći za ljubav, nisi svio,
Neka nisi zlatnim stihovima
Moje muke ovjekovječio –
Ja potajno vračam nad budućim,
Kad je večer od plavoga zdana.
Drugi susret predosjećajući,
Neizbježni sa tobom sastanak.
1913.
***
Dugo iduć kroz polja i sela,
Pitati ljude krenem:
„Gde je ona, gde svetlost vesela
Sivih zvezda – oči njene?
Već bukteći tamno, nastupiše
Proleća zadnji dani.
Sve su češći, sa nežnosti više,
Sni mi o njoj snivani“.
I u tmuran dođoh naš grad
U predvečernji tren tih,
O Veneciji mišljah tad
I Londonu zaraza svih.
Stah u crkvi: tamna i visoka,
A stepenika granit sjaje,
Molih dolazak susretnog roka
S radošću mi što prva je.
A nad tronom, zlata potamnela,
Božjeg vrta zrake razgorene:
„Tu je ona, tu svetlost vesela
Sivih zvezda – oči njene“.
1915.
***
Taj avgust, poput žutog plama
Koji probija se kroz dim,
Taj avgust diže se nad nama
Kao ognjeni serafim.
I u grad pečali i gneva,
Iz tihe Karelije,
Mi ušli smo – vojnik i deva –
U jutro sve hladnije.
To li je naša prestonica?
Sunce na tlu – ko svrže ga?
Bio je ko u letu ptica
Orao crni sa stega.
Na divlji logor sliči grad
Svih smotri veličajnih,
Prolaznike zaslepe sad
Koplja, bajoneti sjajni.
Trojickim mostom zvučnim, eno,
Lubarde sive tutnjale,
U Letnjem vrtu tajanstvenom
Lipe jošte su listale.
I brat mi reče: “Nastaše
Za mene veliki dani,
Ti sada pečali naše
I radost sama pohrani“.
Ko da ključe ostavi
Domaćici majura lepa,
Dok vetar istočni slavi
Kovilje privolših stepa.
20. decembar 1915.
***
Ko u bunarskoj dubini kam beli,
Leglo u mene jedno je sećanje.
A da se borim – ne mogu, ne želim,
Ono je radost i ono stradanje.
Meni se čini: videće ga biće
Blisko u oči čim zagleda moje.
Zamišljenije i tužnije biće
Od tog ko priču turobnu čuo je.
Znadem bogovi da su pretvarali
Ljude u stvari, ne gaseći svesti,
Da večno žive sve divne pečali.
Ti u sećanje pretvoren moje si.
1916.
***
Još lete, još na putu reči jesu
Izbavljenja i ljubavi, i ja
Unemirena već bivam pred pesmu,
I usta mi od leda hladnija.
No brzo tu gde, tanke, suho šume
Uz prozore breze pripijene,
Splešće se ruže kao venac rumen,
Nevidljivo glasje će da krene.
A dalje – svetlo nesnosno je štedro,
Poput vina vrela i crvena…
I već mirisnim, usijanim vetrom
Spoznaja je moja opaljena.
1916.
Ana Ahmatova.
Ana Andrejevna Ahmatova (rus. Ánna Andréevna Ahmátova, izvorno prezime Gorenko) (23.06.1889. – 5.3.1966.) je bila znamenita ruska pjesnikinja, kritičarka i prevoditeljica. Jedna je od predstavnica književnog pravca akmeizma. Počela je da piše pjesme sa 11 godina. Prva zbirka joj je izašla 1912. Pjesme je objavljivala pod pseudonimom Ahmatova (tatarsko prezime njene bake), jer se ocu nije dopadala ideja da ih objavljuje pod pravim prezimenom. U toku studija upoznala se sa pjesnikom Nikolajem Gumiljevim, za koga se udala 1910. Za svadbeno putovanje otišli su u Pariz, ali je on uskoro sam otišao u Afriku i nastavio da živi raspustnim životom. Na Aninom putovanju po sjevernoj Italiji i Parizu, upoznala je slikara Amedea Modiljanija i asistirala baletskoj trupi Ruski balet koja je gostovala u Zapadnoj Evropi. Sa ovih putovanja na nju je trajan utisak ostavila italijanska arhitektura. Nikolaja su pogubili sovjetski komunisti 1921. godine, a ona je poslije imala još dva braka. U Sovjetskom Savezu smatrana je za buržoarsku pjesnikinju, bilo joj je zabranjeno da objavljuje poeziju, pa je živjela od prevodilaštva i esejistike. Preživjela je Opsadu Lenjingrada i pisala o njoj. Njen kasniji život obilježila je epoha staljinizma, kada joj je bilo zabranjeno da piše, a njen sin i suprug su poslati na robiju, gde je suprug i umro. Poslije Staljinove smrti, režim je dopustio objavljivanje cenzurisanih izdanja Anine poezije. Djelo Ahmatove je u rasponu od kratkih lirskih pjesama do velikih pjesničkih djela, poput njenog glavnog djela Rekvijem. Anine omiljene teme su prolaznost vremena, uspomene i teškoće života i književnog stvaralaštva pod diktaturom.
