Ovaj članak može da se sluša Poslušajte tekst koji slijedi u nastavku
DW: Gospodine Kovačeviću, u tekstu na portalu Peščanika pišete da se svakodnevno na Aerodromu „Nikola Tesla“ u Beogradu desetine ljudi drže incommunicado – pritvoreni, bez telefona i mogućnosti da se ikome jave. Pišete da mahom dolaze iz Burundija, ali im se ne dozvoljava da traže azil već se brzinski deportuju. Otkud znate sve to?
Nikola Kovačević: Samo u ovom trenutku sam u kontaktu s nekoliko ljudi koji su vraćeni pa su sada u Istanbulu ili Adis Abebi, a neki mi se ne javljaju, jer su vjerovatno poslati u Budžumburu (najveći grad Burundija, gdje je i zloglasni zatvor, prim. aut). Oni kojima uspijem da pomognem da ipak uđu u Srbiju i pokrenu postupak azila, takođe prenose svjedočenja o pritvoru na beogradskom aerodromu.
Poznato je da je Srbija sredinom 2018. uvela bezvizni režim za građane Burundija, nakon što je ta zemlja povukla priznanje Kosova. Od tada u Beograd svakodnevno stiže veliki broj ljudi odande, i turisti, i ljudi u potrazi za boljim životom, ali i oni koji imaju ozbiljne političke probleme – jer su pripadnici manjinskog naroda Tutsi ili opozicionih partija.
DW: Dakle, oni dođu u namjeri da potraže zaštitu od progona, a završe u nekakvom pritvoru na aerodromu?
Kovačević: Da, lično sam više puta bio u tom pritvoru, i sa zaštitnikom građana. Tvrdim dakle da stanica Granične policije Beograd značajnom broju ljudi negira pravo da traži azil.
DW: U kakvim su tamo uslovima smješteni?
Kovačević: Na kraju gejtova postoji prostorija u koju se smještaju ljudi koji navodno po Zakonu o strancima ne ispunjavaju uslove da uđu u Srbiju. Tu može da zaglavi recimo neki pandan Novaka Đokovića ako ne bi imao medicinske papire, može Turčin koji nema dovoljno novca za boravak u Srbiji, a može da i izbjeglica iz Burundija koja priča francuski ili kirundi, jezike koje ne zna nijedan od graničnih policajaca.
Takvu izbjeglicu pod izgovorom da recimo nema dovoljno novca ili rezervisan hotelski smještaj strpaju u tu prostoriju i drže ga dok se ne otvori slobodno mjesto na letu aviokompanije kojom je došao. O trošku te kompanije se osoba vraća odakle je stigla.
DW: Hoćete da kažete da ih i ne saslušaju, iako traže azil, čak i ako deportacija može da ih košta glave?
Kovačević: Tako je. Odluka o odbijanju ulaska se donosi u arbitrarnom i automatskom postupku.
DW: Kao što je u prvi mah urađeno s Đokovićem u Melburnu?
Kovačević: Ne, u Melburnu postoji zapisnik razgovora službenika sa došljakom. Skakao bih od sreće kad bih vidio zapisnik razgovora srpske granične policije sa izbjeglicom iz Burundija, Avganistana ili Sirije. Tako bi postojao pisani trag. Jer, niko od nas ne može da pristupi tranzitnoj zoni osim ako nam se osoba lično ne obrati i ne zatraži našu advokatsku pomoć. A kako to da uradi kad im uzmu mobilne telefone!?
Ta igrarija traje predugo. Ovim se bavim od 2013. kad smo preko Evropskog suda za ljudska prava prvi put izvukli nekog iz tog pritvora. To je bio iranski politički aktivista, veoma poznat. Naredne godine smo izvukli somalijskog novinara koji je pobjegao od paravojske Al Šabab, a danas je ugledni bloger u Njemačkoj. Kasnije su jednog Iranca držali tamo trideset dana, kao Toma Henksa u filmu „Terminal“. Taj slučaj protiv Srbije će ove godine biti razmatran pred Evropskim sudom, i ja zastupam tog Iranca.
DW: Zašto u tako malo slučajeva advokati uspiju da pruže ljudima pomoć, dok ostali bivaju deportovani?
Kovačević: Uvijek uspijem da im pomognem ako oni nekako uspiju da mi se jave blagovremeno. Pod uslovom da nije vikend niti petak popodne – inače imam na raspolaganju Evropski sud za ljudska prava. Ako me granična policija ignoriše, onda se Evropski sud hitno javi i naredi Srbiji da nekog ne deportuje bez postupka azila.
Ali kad su zarobljeni u tranzitnoj zoni, pa preko nekog njihovog rođaka saznam da su tamo već tri ili četiri dana, onda kreće trka s vremenom. Ako dobijem informaciju kasno popodne ili uveče, molim Boga da ih ne vrate do jutra, dok moji zahtjevi ne stignu gdje treba. Jer, uglavnom su deportacije preko noći.
DW: Da li to znači da Srbija sistemski krši Ženevsku konvenciju?
Kovačević: Srbija sistemski zanemaruje prava ljudi kojima je odbijen ulazak u zemlju – bili oni izbjeglice, studenti ili turisti. Onog momenta kad ih policija smjesti u tu zabačenu prostoriju na aerodromu, oni su lišeni slobode. A kad si lišen slobode, imaš pravo na advokata, na to da obavestiš treću osobu, i na ljekarski pregled. Srbija sistemski negira da su ti ljudi lišeni slobode.
Neki policajci sa kojima pričam čak tvrde da ti ljudi nisu njihova nadležnost, nego nadležnost aerodroma, to jest francuske kompanije Vansi koja njime upravlja. Na to ih pitam ko će da me hapsi ako ubijem nekog u tranzitnoj zoni? Policija ili aerodromsko obezbjeđenje?
Kad bi ljude dakle počeli da tretiraju kao lišene slobode, automatski bih kao pravni zastupnik mogao da im priđem. Pa onda recimo seljak iz Burundija kojem kod kuće prijeti smrt, a govori samo lokalni jezik, ne bi morao sam da se dovija kako da objasni zašto je u Beogradu. A razumije se da ni ja ne bih intervenisao za ljude za koje nema razloga da budu u postupku azila.
DW: Da li Vam se čini da je politička odluka da se sve lomi po kratkom postupku?
Kovačević: Više mi se čini da je relikt prošlosti koji postoji decenijama, a za koji polako saznajemo u posljednjih deset godina. Do danas imamo i preporuke specijalnog izvjestioca UN za pitanja torture, koji je opominjao Srbiju.
S obzirom na sve to, mora da postoji neka vrsta političke odluke, inače bi neko naredio komandiru stanice Granične policije da ne postupa tako sa ljudima. Ne tvrdim da je u ovo upetljana visoka politika, ali odgovorno tvrdim da postoji sistemski problem koji nekog može da pošalje u smrt ili na mučilište.
DW: Vaš angažman i priče tih ljudi bivale su u medijima. DW je pisao o slučaju Kurda Dževdeta Ajaza koji je izručen Turskoj, ili o presudi Ustavnog suda Srbije koji je osudio državu što je ilegalno protjerala izbjeglice u Bugarsku. Pa ipak, to kao da većinu medija i javnost malo zanima.
Kovačević: Svake godine Beogradski centar za ljudska prava objavljuje izvještaje. O situaciji na aerodromu sam pisao poseban izvještaj, predstavio ga pred Komitetom protiv torture UN. Taj Komitet je opet poslao poruku Srbiji krajem prošle godine. Tema tu i tamo postoji u javnom prostoru, ali izgleda da javnost nije dovoljno zainteresovana.
Naša zemlja – svjesno ili nesvjesno, iz neznanja ili bezobrazluka, zbog politike ili mimo nje – dovodi ljude u situaciju da izgube život. Duboko vjerujem da većina ljudi u Srbiji to ne želi, ali isto vjerujem da ih zapravo ne interesuje.
DW: Nije li to stravično? Ipak, vidimo ljude na ulicama jer ne žele da neko zbog rude litijuma izgubi kuću ili da mu bude zatrovana njiva. Ima empatije, ali ima li je za ljude koji dolaze izdaleka?
Kovačević: I ja šetam na protestima protiv Rio Tinta, i primjećujem to što kažete. Ne bavim se samo slučajevima tražilaca azila, radim i na stotinak slučajeva nestalih beba. Koga to interesuje? Ponekad bude aktuelno, bude medijske halabuke, pa se zaboravi. Isto je sa ljudima koje zastupamo, a koji su dobili batine od policije na julskim protestima.
U Srbiji nema velikog interesovanja za ljudska prava. Interesovanja ima kad priče imaju dozu dramatike, ili kad se povežu sa nečim što nam je bliže – zato sam u tekstu upoređivao slučaj ljudi iz Burundija i Novaka Đokovića. Veliki je nedostatak kulture ljudskih prava i poimanja da je to i čist vazduh, i čista voda, to da podižeš dete kako misliš da treba, da te policija ne bije niti da te vrati u zemlju gdje možeš da stradaš. Te teme nam postanu interesantne tek kada se dese nama samima.
