Ovaj članak može da se sluša Poslušajte tekst koji slijedi u nastavku
TAJNA MILOŠEVE PEĆINE
Kada krenete putem od katuna Kruševice ka katunu Njeguška Trešnja, na pola puta sa lijeve strane su dvije velike stijene. Između stijena postoji neugledna zarasla staza prekrivena bukovim stablima od kojih su neka oborena. To je put koji vodi do Miloševe pećine pored koje možete proći mnogo puta a da je i ne vidite. Legenda kaže da je u davnoj prošlosti na Trešnji Njeguškoj živio vrlo bogati trgovac Miloš. Miloš je imao veliku i brojnu porodicu koja je čuvala stada ovaca, kako svojih tako i onih, koje su čuvali tokom ljetnjih mjeseci za potrebe trgovaca iz Mletačke Republike. Porodica je živjela u izobilju i bogatstvu. Miloš je često putovao za Kotor, Dobrotu, Risan, Perast i druga primorska mjesta kako bi prodavao svoju stoku i uzimao drugu na čuvanje. Po pet članova njegove porodice čuvalo je brojna stada na padinama Lovćena.
Godine su prolazile i stigle, sada već ostarjelog, domaćina Miloša. Trebalo je sinovima ostaviti i podijeliti brojne posjede kako ne bi došlo do nesloge među njima. Međutim, Miloševa tri sina su imali drugačije poglede i razmišljanja o tome. Oni su željeli zlatne dukate i zlato koje je Miloš čuvao jer je zlato uvjek bilo na cijeni. Miloš im je govorio: ,,Ja sam stekao bogatstvo, ja ću ga i podijeliti kada za to dođe vrijeme.” No, sinovi nijesu imali razumijevanja za očeve mudre savjete.
Razmišljao je Miloš u sebi kako je teško spojiti dva svijeta, njegov i njihov. Zbog straha od nesloge među sinovima, Miloš je jedne rane majske noći svoje zlatne dukate složio u masivni ćup koji je bio kupio u Boki Kotorskoj i koji se nije u domaćinstvu koristio. U gluvo doba noći je izašao noseći sa sobom motiku, razmišljajući gdje da ga sakrije ili zakopa. Za svoj pas stavio je malenu ledenicu za slučaj bilo kakve opasnosti. Dobro je pazio da ga koji od sinova ne prati i ne krene za njim. Tražio je mjesto gdje ne idu pastiri, već samo vukovi i zvijeri. Bila je noć punog mjeseca, vidjelo se kao da je dan. Krenuo je uz planinu dok su se obrisi Lovćena jasno vidjeli.
Lutao je tako u noći i lutao tražeći najbolje mjesto. Naslonivši se na jednu stijenu u planini, dok se spremao da savije rezani duvan, jedan zlatni dukat mu ispade iz ćupa. Upali komad luča da potraži dukat i vidi da je duakt upao ispod jednog procijepa. Kada se spuštio kod procjepa, vidio je uzan ulaz. Kada se sagnuo, s mukom je prošao kroz taj ulaz. Pred njim se ukaza velika pećina, njemu nepoznata. U najzababačeniji dio pećine svojom je motikom i snagom ruka, pomjerio je kamenje, ostavio je ćup koji je bio umotan u ovčju kožu sa zlatnicima i zlatom. Vješto ga je prekrio kamenjem. Izašao je mnogo lakše iz pećine nego kada je ušao u nju. Dobro je zapamtio mjesto gdje je ostavio ćup, orijentiri su mu bili tri pojedinačna stabla bukve, munike i svetog drveta tise. Vidio je da tačno mjesec kroz njih prolazi i obasjava ulaz u pećinu. Vratio se kući dobro zapamtivši stazu kojom je prošao.
Prošlo je nekoliko godina, sinovi nijesu pitali oca o podjeli zlata i dukata. Miloš se razbolio u zimu, osjećao je da mu se bliži kraj. Pozvao je sinove i podijelio im svu svoju imovinu. Kada su ga pitali za zlato, rekao im je: zlato će, onaj koji bude najvrjedniji, pronaći u planini, samo u noćima punog mjeseca, jer sjaj punog mjeseca prolazi kroz stablo bukve, munike i svetog drveta tise pokazuje ulaz u pećinu. Kada je to Miloš rekao, izdahnu. Poslije određenog vremena sinovi se dadoše u potragu za zlatom i dukatima. No, Lovćen ima na stotine pećina, jama, vrtača, škrapa i uvala.
Prošlo je nekoliko godina, a sinovi nijesu uspjeli da pronađu pećinu. Shvaili su da mogu preživjeti samo svojim radom. Vratili su se svojim poslovima i priča starog Miloša je pala u zaborav. Legenda kaže da bi se ponekad na padinama Lovćena, u noćima punog mjeseca, vidio zlatni odsjaj. Govorilo se da je to Miloševo zlato. Po noći se nijesu usuđivali, ali po danu mnogi su ga tražili bez uspjeha. Kada je pastir Peko pronašao pećinu s drugim pastirima, u noj nijesu pronašli zlato, ali je pećina dobila naziv Miloševa pećina. Legenda dalje kaže da su vile zlato sakrile u svojim pećinama. Kasnije su se u Miloševoj pećini krile brojne vojske i vojnici pred različitim neprijateljima. Kažu da se i danas, u noćima punog mjeseca, može vidjeti sjaj s padina Lovćena.
Da li je to Miloševo zlato, ostaje vječita tajna i misterija?!
JEZERO ISPOD JEZERSKOG VRHA
Svako jezero ima svoju legendu o nastanku i postanku. Jezero ispod samog Jezerskog vrha (Lovćena) krije jednu od najljepših legendi o njegovom nastajanju. Legenda kaže da su se u dalekoj prošlosti, ispod samih padina Lovćena, kupili brojni pastiri koji su napasali svoja stada. Jednog ljeta, u dalekoj prošlosti, pred sami sumrak, svoje stado volova je doveo na plandište Andrija, koji je bio svojom ljepotom viđenji od drugih mladića. Tokom dugih ljetnjih noći pastiri i pastirice bi obodom ovog velikog polja na jedno mjesto konačili da čuvaju svoja stada od vukova. Na kraj ovog polja bi naložili vatru koja bi gorjela do zore, a planina je uvijek hladna bez obzira na godišnje doba. Dok ne bi zaspali, pored vatre bi prenosili brojne legende svojih predaka, ne znajući da će jedan događaj postati i jedna od najljepših legendi.
Petrana je bila stasita, lijepa djevojka koja je imala još četri sestre. Kako je bila najstarija od sestara, njeni roditelji su je s Njeguša poslali na katun Jezerski vrh kako bi čuvala njihovo veliko stado ovaca. Kada je Petrana došla na katun, bila je zajedno s onima koje je uglavnom znala, ali lijepog Andriju nije poznavala. Poslije nekog vremena Andrija se zaljubi u Petranu, a Petrana u Andriju. Legenda kaže da je to bio najljepši par, kao da su ih same vile sastavile i darovale tom ljepotom. Provodili su dane na ovom velikom pašnjaku zajedno s drugim pastirima. Tokom dana se čula frula uz koju su sastavljeni najljepši stihovi koji su govorili o njihovoj ljubavi. Kada su bile velike vrućine, volovi i ovce su bili sklonjeni u brojna plandišta ispod samog planinskog vrha u bogatim bukovima šumams, a pred sumrak bi svi zajedno stada gonili do brojnih vodopoja i izvora na samom Lovćenu.
Andrija je preko svojih prijatelja, poznatih filigranskih zlatarskih majstota iz Kotora, kupio jedan od ljepših prstena da zaprosi Petranu. Ništa joj nije o tome govorio, želio je da je zaprosi i iznenadi na najljepši način. Kada mu je prsten došao, s drugim pastirima koji su se povremeno spuštali do Njeguša, bio je više nego srećan. Svanulo je lijepo avgustovsko jutro, pastiri su svoja stada puštili na prostrani pašnjak, na jednom kraju je bila Petrana a na drugom Andrija. Negdje oko podneva, kada je Andrija planirao da zaprosi Petranu, ovce i volovi odjednom, uplašeni, kao da su osjetili neke čudne sile, skloniše se s pašnjaka. Kako je krenuo prema Petrani, Andrija osjeti jezu, užurbano pohita k njoj. U tom momentu pred Petranom se otvori ponor i ona nesta u njemu. Andrija brzo privuče dva vola s konopima da je spase. Čuo je njeno zapomaganje. Kada je Andrija prišao, ponor se još više otvori i on zajedno sa volovima upade u njega. Sa strane su sve to posmatrali uplašeni pastiri. Brzo su pozvali starije pastire s drugih katuna da ih spasu, ali od njih dvoje nije bilo ni traga ni glasa.
Pastiri su zazirali od ovog katuna. Nije prošlo mnogo vremena, a ovaj katun je preplavila voda i nastalo je jezero koje mještani prosto nazvaše Jezero. Od Andrije i Petrane nije bilo glasa. Legenda kaže da su se u Bokokotorskom zalivu između stijena pojavile nozdrve volova koji su tog dana nestali, i taj predio nazvaše Nozdrvca jer su iz njega bile jake izvorske vode sa Lovćena. Jezero na Lovćenu od tada pa do danas postoji, kažu da presuši na dan kada su Andrija i Petrana nestali kao znak sjećanja na njihovu veliku i tužnu ljubav i da se opet s jeseni napuni suzama s planina koje su bile nijemi svjedok njihove ljubavi. Legenda dalje kaže da su njih primorske vodene vile iz Ljute uzele zbog njihove silne ljepote, a da su zauzvrat dale brojne vode i izvore pastirima s Lovćena.
LEGENDA O NASTANKU NJEGUŠKE TREŠNJE
Njeguška Trešnja predstavlja jedan od ljepših katuna na ovim predjelima, jedna od najljepših i najpitkijih izvorskih voda koja je sagrađena i kaptirana u vrijeme Petra II Petrovića Njegoša je voda Šanik. Njeguška Trešnja se dijeli na gornju i donju. Od nje put vodi ka katunu Kruševica. Sada je napuštena i sanja nekadašnje svoje pastire i stanovnike da se ponekad vrate usvoj rodni zavičaj i da ga sačuvaju od zaborava. Katun Trešnja krase brojna stabla trešnje od kojih su neka stara sigurno dva vijeka.
U davnoj prošlosti ona je bila naseljena većim dijelom godine. Rani mart mjesec ozelenio je brojne pašnjake i vrijeme je bilo neobično toplo za ovo doba godine. Pastiri su pustili svoja stada da ih posle duge zime sunce ogrije, ali i na ispašu mlade zelene trave pune hranjivih sokova. Nije prošlo mnogo vremena, već u samo podne vrijeme se velikom brzinom promijenilo. Oblaci s Lovćena i jezivi huk vjetra koji je prolazio kroz bukove šume sve je uplašio. Počela je da duva jaka mećava i stanovnici ovog katuna su se brzo sklonili u svoje kuće i zatvorili svoja stada. Samo je poneki pogled kroz malene prozore govorio kako je napolju jaka mećava. Takve promjene vremena su se često dešavalo na brojnim katunima Lovćena.
U momentu dok su svi sjedjeli oko ognjišta i razgovarali, neko jako zalupa na vrata.
– Pomozite, ako ima čovjeka i junaka, putnik sam u nevolji.
Stari domaćin Savo otvori masivna bukova vrata:
– Dobro ti Bog dao, prijatelju, kuda si krenuo po ovom nevremenu?
– Pomozite mi, ćerka je sa mnom od 6 godina, sva gori, pomozite mi.
Svi članovi Savove porodice priskočiše, hitro im dadoše preobuku od sukna, a malenu djevojčicu brže-bolje smjestiše na krevet. Čitavu noć se porodica borila da je otrgne od visoke temperature. Njen organizam nije izdržao udare groznice i ona je umrla u zoru. Otac, skrhan bolom, reče da je putnik-trgovac i da ih moli da je sahrane na mjesto odakle je najljepši pogled. Ispriča priču da ih je jaka mećava skrenula s puta, i da će, dok je živ, morati da se kaje zašto je svoju ćerku poveo na put s sobom. Svi mještani priskočiše, razgrnuše snijeg i sahraniše malenu djevojčicu na jednom brežuljku odakle se vidio čitav katun. U znak zahvalnosti bogati trgovac ostavi punu kesu zlatnih dukata mještanima katuna i zamoli ih, da dok ponovo ne dođe, da se njen grob održava. Uzjaha svog vranca sedlenika i krenu sa suzama koje su se slivale niz njegovo tužno lice.
Vrijeme je prolazilo, mještani katuna se vratiše svojim svakodnevnim poslovima. Domaćin Savo, koji ih je primio, često se pitao što je s trgovcem i ko je bio on, to mu je ostala velika misterija. Vrijeme je prolazilo, a trgovac se nije pojavio da posjeti ćerkin grob. Tačno na godinu dana od njene smrti iz njenog groba niče mlado stablo trešnje. Mještani su vjerovali da je to duša djevojčice pretvorena u najljepši cvijet. Njen otac se više nikada nije pojavio i nikada mještani ovog katuna nijesu saznali njegovu dalju sudbinu. U narednim decenijama, u maju mjesecu, trešnja je počela da cvjeta najljepšim cvjetovima i da katunom širi opojni miris. Od tada katun dobi naziv Trešnja, a stabla ove prelijepe voćke i dan danas krase ovaj katun svojom čarobonom ljepotom.
