Ovaj članak može da se sluša Poslušajte tekst koji slijedi u nastavku
Malo prije Nove godine zakačih i ja neki od sojeva virusa, u sojskoj i čojskoj Crnoj nam Gori. Još pod temperaturom, groznicama i strahom, pročitah izjavu Milene Popović Samrdžić u kojoj upozorava da je Kordinaciono tijelo donijelo polumjere i da će obzirom na predstojeće praznike biti haos. Kroz komentar na mreži dadoh joj podršku, za razliku od većine, jer sam se lično uvjerio da je već tada ispred kovid ambulante upravo haos. Pravi haos je tek nastao, još traje, a rezultirao je smjenom Milene Popović Samardžić. Smjenom, jer je upozorila i upozoravala, nije klimala glavom!
Poslije Novogodišnjih vatrometa, opijanja i prežderavanja, došli su Božićni – blagi dani. Koji se čestitaju sa „Mir Božji, Hristos se rodi“. U dva Božićna dana je bilo svega osim mira. Pucalo se iz svih oružja i oruđa, kao nekad po Dubrovniku. I pjevale su se slične pjesme kao onomad.
Ponekome je to zasmetalo. Pucnjava, mislim. Uglavnom zbog uznevjernih kućih ljubimaca. Zbog ljudi i komšija, ne. Oni i treba da strecaju i streknu. Valjda je to jedan od ciljeva tolike i takve pucnjave, propraćene „prigodnim“ pjesmama?
Pišem o atmosferi u Crnog Gori, ne u Bosni!
Za poboljšanje metabolizma, bolje varenje i prežvakane hrane, te savladavanje kovid – groznice od koje je bolovalo sigurno 10% stanovništva u toku praznika, a kad već nema novih najava obaranja i pada Vlade, poslužio je slučaj Đoković. Poštovani narod je cijelim svojim bićem i sopstvom stao uz njega, kao nekad uz litije, dok su ga „građani“ uglavnom napadali, osuđivali ga i presuđivali mu. Bio je to pravi demokratski front za i protiv Đokovića, još jedna tema đe smo mogli da ispoljimo svoj patriotizam tj. nacionalizam.
Fotografije pokojnog mitropolita Amfilohija, aktuelnog Joanikija, manastira Ostrog, na par dana su na mrežama zamjenjeni fotografijama Đokovića, što je vidan demokratski iskorak! Političari su se utrkivali da mu daju podršku, a posebno se, kao uvijek, istako gradonačalnik „metropole turizma“, elokventni i natprirodno inteligentni Marko Bato Carević. Istovremeno, Đokovićev otac je vodio najgoru antikapmpanju protiv svog rođenog sina.
I dok svi sa nestrpljenjem čekaju presudu Australijskog suda o slučaju Đoković, Vijesti su prenijele informaciju – uz fotografiju, da poznata glumica Vesna Pećanac, supruga najvećeg crnogorskog reditelja Živka Nikolića, živi u bijedi i hrani se u Narodnoj kuhinju u Beogradu. Bio je to šok za mnoge, pa i mene, iako sam negdje načuo da je u teškoj materijalnoj situaciji, kao što je bio i sam Živko poslednjih godina života. Jednostavno se nijesam osvrtao na to. Najlakše je tako. Valjda sam podsvjesno želio da ne znam više, da ne istražujem dalje, jer što ja tu mogu? To je ono klasično bježanje od problema koji nije moj, a jeste moj i naš. To je i dokaz mog i našeg licemjerstva. Volim u svakoj prilici o filmu da istaknem genijalnost Živka Nikolića – kao i mnogi, ali me opterećuje priča o našem odnosu prema njemu i porodici mu.
Sudbina Vesne Pećanac je, bar na trenutak, preuzela primat nad slučajem Đoković. Oglasili su se mnogi, pa i dio aktuelnih crnogorskih političara – koje ne volim, ali na način koji podržavam – da se nešto konkretno uradi i institucionalno joj se pomogne. To je naša dužnost i obaveza. Solidarnost je najveći patriotizam, a zbrinjavanje uže porodice zaslužnog i vanserijskog umjetnika je čuvanje ličnog, nacionalnog i državnog dostojanstva.
