Ovaj članak može da se sluša Poslušajte tekst koji slijedi u nastavku
Otvoreno pismo, istinito, za Sanju Vlaisavljević
“Dakle ne postoji multietnički grad Sarajevo. Imate svinjetinu koja je protjerana iz Sarajeva, imate Djeda Mraza koji je protjeran, a sada imate i svjetlosnu rasvjetu… imate sve što je odraz multikulture, a da je protjerano iz Sarajeva”, zaključila je Vlaisavljević u intrvjuu RTRS-u u Banja Luci.
Poštovana Sanja, moja Sanjice, vesela i draga bila, rođena si u nekom dijelu našeg Sarajeva, ne znam koga.
Ranije sam te pratio u nekim tvojim intervjuima, nisi mi takva bila niti izgledala, ali se nešto desilo pa si se transformisala sa svojim indetitetom, sličnim guslaru Mići iz Laktaša.
Veliš, da naše Sarajevo i nije više multietnički grad, nažalost, ali kakav li je?
Rođen sam i odrastao na Vratniku, gdje sam i završio osmogodišnje školovanje, a zatim sam nastavio gimnaziju realku kod doma Armije.
Moje djetinjstvo i suživot sa rajom sa Vratnika nikada ne mogu zaboraviti, kao drugari i prve komšije uvijek smo se izvanredno i tolerantno ponašali i družili, bez obzira na vjeru i naciju, koju nismo nikada niti isticali, izuzev naših međusobnih “koškanja “ kao navijači da li klubova Sarajeva ili Željezničara.
Kada ističeš problem sa svinjetinom i nedostatkom čvaraka, odmah me potsjeti na te moje mladalačke sarajevske dane, posebno iza drugog svjetskog rata.
Neimaština je bila velika, međutim moji, tetka i tetak koji su nas i odgajali, bez naših roditelja u svojoj avliji i tzv. “ štali “ uvijek su gajili po nekoliko svinja, tako da smo imali i svinjskoga mesa i masti i čvaraka, a pekli smo i domaću rakiju šljivovicu u kazanima, iznajmljenim od čuvene kazandžijske porodice Blagojević sa Baščaršije.
Na ulicama sam sa rajom igrao “ krpenjače “ ili nečeg drugoga, ali sam redovno iznosio šnite kruha sa masti i paprikom po vrhu i zajednički smo ih jeli.
Nije niko nikoga pitao šta je i odakle je, ali je bilo ukusno i veoma korisno.
Evo, danas se tebe sjetih, po povratku iz kupovine u marketing “Bingo“ gdje inače najčešće kupujem sve namjernice, te uzeh pakovanje čvaraka i jedan komad šarene slanine i parče svinjske pršute.
Istina je da sam to uzeo u gradu Mostaru, gdje već godinama živim, ali sam siguran da i u Sarajevu postoji ova ili druga slična trgovačka firma koja prodaje ove proizvode, jer ne mogu da ti povjerujem da toga nema u Sarajevu.
Međutim, moja dobra nekadašnja Sanjice, nemoj mi zamjeriti jer sam prešao osamdesetu godinu, visoko obrazovan sam, svjetski čovjek, poliglota, bio veliki privrednik, obrazovao i moje elektrostručnjake, a danas sam penzioner i stalno ispred kompjutera provodim dane, slušam informacije i pišem istinite događaje i šaljem u etar.
Ovim ti želim reći, da žalim što sam kao stručnjak došao u Mostar, na temelje firme Aluminij , jer sam izgubio tu sarajevsku raju, njihov duh i osjećaje druženja i prijateljstva, te divne komšijske dane, običaje i međusobne susrete i slavlja i Božića, Vaskrsa, slava i Bajrama i svih drugih međusobnih susreta, u dobru i zlu.
Svega toga u ovome gradu tzv. “ gradu slučaja “ Mostaru nema, niti je bilo, a danas posebno, te sam lično, ali sada kao građanin srpske nacionalnosti u više navrata i glavu sačuvao od ustaša iz HDZ-a.
Možda se i tebi lakše požaliti na nedostatak čvarakai svinjetine, nego meni na nedostatak ljudskosti, humanosti, dostojanstva i normalnog ljudskog odnosa i suživota.
Siguran sam, da ćeš kao filozof i sociolog, ovo veoma dobro shvatiti i razlučiti važnost, različitost i dobrotu ili nnedostatak jednog ili drugog ili nečeg trećeg.
Kako sam pročitao iz štampe, navodno si dobila i hrvatski pasoš, jer ti je trenutna šefica neka HDZ-ovka, pa je i moguče.
Poenta je u istinskoj činjenici, da je istinita moja opservacija u velikoj različitosti ti naših vrlih komšija, sarajevskih ili mojih sa Vratnika, i ovih ovdašnjih mojih susjeda, koji su 09.maja 1993 godine tjerali u logore svoje komšije a većinu trajno u dijasporu, a zahvaljujući nekoj mojoj dobroj vili, meni bosanskom Srbinu glava je sačuvana još na ramenu.
Da znaš, moja dobra Sanjice, da su došla neka zla nacionalistična vremena, ubojitija i teža od proteklog fašizma kojeg lično dobro pamtim, ti si nešto mlađa, ali niti ovi naši sunarodnjaci tzv. “ dodikovci veliki nacionalisti i tobožnji Srbi,koji ne vole ovu našu jedinu domovinu Bosnu i Hercegovinu, nisu ništa bolji od ovih “ ustaških jastrebova “, kao da ih je ista majka rodila i odgajala u nekom njihovom suludom vaktu.
Kako je već viđeno i poznato, agresori naši su bili i sa istoka i sa zapada, a u centru Mostar ana Rondou, na kući ugledne srpske porodice Peško, bio je ispisan crni grafit ; “Hvala ti majko, što me nisi rodila Srbinom“.
Isto tako na ulazu u firmu Aluminij, u vremenu agresije i njegove uzurpacije od “ustaških bojovnika “ bilo je ispisano: “Srbima i psima ulaz je zabranjen”.
Da bi u današnje vrijeme, taj guslar i veliko srpski dictator, guslar iz Laktaša, zvani Milorad Dodik bio jaran “rušilački blizanac“ sa Draganom Čovićem i postaje i veliki borac i brižnik zločinačke tvorevine Herceg Bosne, kako bi se lakše i sačuvala njegova genocidna tvorevina.
Odmah sam pomislio, nisi li i ti Sanjice na istom putu ovih jarana, ukoliko je istinita priča da si obezbjedila tu “putovnicu“?
Ostavimo sve ovo za istoriju, Veritas amare est / Istina je bolna, da kako za koga, ali budimo svjesni činjenice da bez istine nema pravde, nema pomirenja i praštanja, nema niti zajedništva.
Moram te još podsjetiti, da su i taj guslar Mića i njegov vladika Grigorije, već poodavno na TV “Oskar“ izjavili da su svi ovi Srbi, koji nisu stvarali ovu njihovu genocidnu tvorevinu RS, ostali i neki drugi, a oni nisu niti bosanski Srbi, već veliki Srbi ili žele biti Srbijanci.
Ja sam ostao bosanski Srbin i mostarski Sarajlija.