Ovaj članak može da se sluša Poslušajte tekst koji slijedi u nastavku
Svemogući stvoritelj svetova, povremeno nas opomene i uputi na pravi put vjere i ovozemaljskog postojanja. Ali, on je i milostiv, pa nam radi spasa uputi i ovozemaljske darove u ljudskome liku. Nekad su to vjerovjesnici a ne rijetko i oni koje obdari bistrinom uma, nadljudskom hrabrosću, voljom i umijećem vodje naroda. Takvi se radjaju s vremena na vrijeme, mozda po jedan u stoljeću ili još redje. Mi koji prolazimo kroz ovo vrijeme, imali smo takvu sreću. U nasem vremenu se rodio, živio i vodio nas je sin, suprug, otac, brat, komšija, prijatelj, iskreni drug i narodni tribun – Akademik, Muamer ef. Zukorlić, narodni poslanik, podpredsjednik državnog parlamenta. U poruci svevišnjeg i filozofiji islama se kaže, da je ljudska duša besmrtna – a rodjenje, život i preseljenje na Ahiret, samo su ovozemaljska, prolazna zbilja, ali složicemo se, tu nije kraj. Ime rahmetli Muamera ef. Zukorlića, na ovome svijetu, pretvorilo se u monument do najvećih visina. U trajanje dok ljudi traju. U sjećanje bez zaborava i u ponos sto smo ga imali.
Strahovi me obuzimaju, pribojavam se, na njemu sličnom predugo ćemo čekati. Ali nemoćan da utješan izlaz nadjem, suočen sa oporom zbiljom, govorim sebi: bio je medju nama a sada ga nema. Ne, ne pristajem da ga nema – ima ga, kao nauk ostavio je svoje vrijeme, neponovljive plemičke besjede i genijalne ideje, napisane knjige koje mu čuvaju misli i riječi, vratio otetu vjeru, uvjerio druge u istinsku pravovjernost, iskazao pravednost i čovjekoljublje, urodjenu hrabrost koju je branit umio, druge obavezao na uvažavanje i istinsko poštovanje, postao ponos ali ne samo to, svojom mudrošću, znao je grešnika vratiti sa puta a pravedniku doturiti snage.
Ili sudarajući se sa opštom halabukom hrišćanskog svijeta, da na evropskom tlu nema mjesta hidžabu, samo on ga je umio prizvati pameti, kazati i uputiti, da taj svijet upravo ruži sebe – jer izvorno, hrišćanska kultura, prošlost i vjerovanje svjedoče, da je hidžab prvo nastao u njihovom trajanju, u njihovim bogomoljama a tek pitom, samo ponegdje i u islamu. Između ostaloga, to potvrđuju slike velikih renesansnih majstora, dokumenta novijeg doba, slike nebrojenih žena svetica, pa čak ako se hoće i prkazani načini odijevanja Device Marije a u novije vrijeme i Majke Tereze.
A tek, razbijajući vjekovne barijere davno okovanog sandzackog prosvetiteljstva, učinio je da studenti u njegovom vremenu, bez zazora i kakve zebnje kazuju svoja imena, da bošnjačke djevojke u mjesto umijeća na djerdjefu, tkanja i šaranja ćilima, tu na svome pragu, dostižu najveća akademska znanja i zvanja. Za sve to, malo je rjeći hvala – ima jedna prikladnija rijec, sve su to njegovi hajrati, njegove zadužbine i dobra koja kako je želio, konačno trebaju postati dio kolektivne bošnjacke svijesti i misli.
Na nesreću, u svakome narodu postoje i oni drugi što ih zovu murtati, tačnije oni čije će ime opstajati samo dok biološki budu trajali. No dobro, razumjeću što ih je za života pobjedjivao, već sam rekao kako i čime, ali šta se desilo, da te i takve pobijedi onako sa tabuta ili tek iz zemlje u koju je spušten, skoro je za nepovjerovati. Istina je, oni nijesu imali ljudske časti, hrabrosti i obraza, da se sa njime mrtvim suoče – razumije se, u strahu su velike oči, a jednoga dana svjedočim, pošto ih je narod konačno prozreo, svodeći ih na neobavezne marginalno-klovnovske družine, oni će bježati i od sebe.
