Njegoševa Skupština

Share on facebook
Share on twitter
Share on whatsapp
Share on email
NJEGOŠEVA SKUPŠTINA_61ca747ad5f90.jpeg
Pozivanjem muslimanskih velikodostojnika na skupštinu Njegoš iskazuje svoje "čojstvo", svoju "demokratičnost i dobre namjere".
Share on facebook
Share on twitter
Share on whatsapp
Share on email
Novo!
Sačuvajte članke sa nalogom

Nakon što se prijavite preko Cafe Sandžak, možete sačuvati priče i lako ih pregledavati kasnije na bilo kojem uređaju.

Ovaj članak može da se sluša Poslušajte tekst koji slijedi u nastavku

Podsjetimo se: Gorski vijenac je vjersko-ideološki pamflet-spjev lažnog imena, koje glasi Istraga poturica. O tome smo već pisali: preimenovanje je bilo nužno, jer ko bi zaboga ozbiljno shvatio knjigu pod naslovom Istraga poturica, naročito u inostranstvu! Kao – deratizacija, recimo. Neko lukav je pak to udesio, morao je. Pa ipak ćemo se u ovom kratkom disputu držati zvaničnog naziva, iako živi duh, pa ni oni koji znaju spjev napamet, ne mogu odgonetnuti čega(!) je on „vijenac“. Stihova vjerske mržnje? Poruga svemu i svačemu, onako baš autorskih, ad hominem? Bezobzirnog huškanja na ubijanje sabraće i rušenje bogomolja? Odvratnog antifeminizma?…
Ali, ostavimo to.

U smišljanju fabule Gorskog vijenca Njegoš se našao pred užasno teškim problemom: kako osnovnu temu spjeva – totalno uništenje jedne ljudske zajednice iznenadnim napadom, što je zločin protiv čovječnosti –, prikazati kao junačko djelo, koje će proslaviti i njega kao autora, kad svjetska književnost kao umjetnost preferira upravo suprotne vrijednosti: osuđivanje zločina svih oblika, humanizam itd. I riješio ga je krajnje perfidno, halal mu pero junačko!

Prvo, spjevu je dao (da li baš on?!) bezazleno, lirsko ime: Gorski vijenac! Drugo, za domaće potrebe, napunio ga je do samog vrha stihovima mržnje prema islamu i muslimanima uopšte, a posebno svojoj braći, kumovima, prijateljima i komšijama koji pripadaju islamskoj vjeroispovijesti. Ta mržnja će opiti i zaslijepiti njegove junake, koji će sa zadovoljstvom poklati prokazani narod (Uzmognem li, čućete hoću li! ).

Treće, za suočavanje opskurnog spjeva sa inostranom književnom javnošću Njegoš kao u naučnofantastičnom djelu ubacuje nešto što mu inače nije imanentno – skupštinsku raspravu, na koju visoko-diplomatski poziva braću vođe muslimanskog naroda. Melodrama, koja se nehotice uvukla u spjev, može početi! Muslimanskim delegatima je prema tadašnjim savremenim demokratskim standardima objašnjeno da trebaju odbaciti islam i prihvatiti pravoslavlje, kako bi nastavili bratski i u miru živjeti sa ostalima, inače će ih braća pravoslavci utrijeti ka šarene konje.

Pozivanjem muslimanskih velikodostojnika na skupštinu Njegoš iskazuje svoje čojstvo, svoju demokratičnost i dobre namjere. Ponuda, koju on daje muslimanima, nešto je što bi on i njegov narod vrlo rado prihvatili – tako on misli –, ako bi se recimo našli u situaciji da neko jači od njih traži da odbace pravoslavlje i vrate se u mnogoboštvo, religiju svojih pradjedova.

A muslimanski dostojanstvenici, eto, sa indignacijom odbacuju prijedlog i skupština bez zapisnika zaključuje rad.

Ono što je naredne noći uslijedilo ostat će u istoriji zapisano kao istraga poturica u podlovćenskoj Crnoj Gori, čin, koji je konačno proslavio Njegoša i njegov Gorski vijenac, čija će sadržina napajati generacije i generacije poštovalaca ličnosti i djela P. II P. Njegoša u mnogim istragama, od Šahovića, Plava i Gusinja, pa sve do Srebrenice.

SANDžaklija preporučuje

Šta naši urednici čitaju, gledaju i slušaju svake hefte. Prijavite se za Heftični Bilten i nikad više ne propustite velike priče.

Čitajte više

Slušajte audio izdanja magazina Sandžaklija

Budimo prijatelji

HEFTIČNI BILTEN

Prijavom na Heftični Bilten slažete se sa Uslovima korišćenja i politikom privatnosti.