Ovaj članak može da se sluša Poslušajte tekst koji slijedi u nastavku
Novinar lista Frankfurter Algemajne Cajtung u tekstu između ostalog kaže: „Nekoliko nedjelja Sarajevom kruži strah, da bi se nekadašnji događaji (prim.red.: iz devedesetih) mogli ponoviti i da bi se krvoproliće moglo vratiti u Bosnu i Hercegovinu. Kada se pita za razloge straha, stalno se pominje jedno ime: Milorad Dodik. Tako se zove najmoćniji i vjerovatno najbogatiji političar bosanskih Srba“.
Martens potom navodi poznate detalje Dodikove političke karijere, da bi konstatovao: „Dodik se od druga dva predsjedika ipak razlikuje time što bi državu na čijem je čelu najradije ukinuo“. Potom nas autor podsjeća na niz provokativnih izjava Milorada Dodika, kao i na njegovu najavu da će Republika Srpska donijeti set zakona: „Radi se o izgradnji odvojene vojske, posebnog poreskog sistema i odvojenog pravosuđa. Ako bi to Dodiku pošlo za rukom, od zajedničke države ne bi ostalo mnogo više od prazne ljušture“.
Martens u Sarajevu razgovara i sa ljudima koji ne vjeruju da će cijela stvar eskalirati. Jedan od njih je Srđan Blagovčanin, prvi čovjek bosanskohercegovačke sekcije međunarodne organizacije Transparensi internašenal.
Kobni optimizam?
Blagovčanin je u razgovoru sa Martensom podsjetio na to da je Dodik „u posljednjih 15 godina 30 puta najavio referendum, koji je u ovom ili onom obliku imao cilj potkopavanja države, ali i da su u skoro svim slučajevima ti pokušaji bili neuspješni. Dodikova motivacija je sasvim drugačija, kaže borac protiv korupcije: `Da bi zadržali status kvo i da bi ostali na vlasti, nacionalistički političari poput Dodika moraju s vremena na vrijeme povećavati napetost. Naši političari koriste tu strategiju već godinama. Nije samo Dodik majstor u tome`. Prema Blagovčaninu, rukovodstvo zemlje tako želi da skrene pažnju sa unutrašnjopolitičkih neuspjeha i korupcije“.
Međutim, Mihael Martens, postavlja pitanje, nije li takav optimizam koban: „Zar se u Sarajevu još novembra 1991., kada je hrvatski Vukovar već bio sravnjen sa zemljom, nije govorilo, da tako nešto u Bosni nije moguće. I zar se tadašnji optimizam nije pokazao kao strašna greška, koja je koštala 100.000 života?“
Martensov sagovornik odgovara da je tada kontekst bio sasvim drugačiji, te da će natezanje oko nadležnosti potrajati do izbora 2022. Autor navodi Blagovčaninovu argumentaciju, prema kojoj RS naredne godine mora da vrati kredite u visini od četvrt milijarde evra, a 2023. čak jednu milijardu: „Sa kojim novcem bi Dodik da napravi vojsku? Ko bi pozajmio novac otcjepljenom dijelu zemlje koji nije međunarodno priznat?“. Autor navodi sagovornikovu pretpostavku da finansiranje ne bi odbio samo Međunarodni monetarni fond već i Rusija koja podržava Dodika. Pa ipak, čini se da Blagovčanin nije sasvim siguran da situacija neće dospjeti izvan kontrole. A puno je i ljudi sa postraumatskim sindromom. Mali incident mogao bi da dovede do teških posljedica.
Martens je u Sarajevu razgovarao i sa Vildanom Selimbegović, glavnom urednicom „Oslobođenje“. Navodi njene riječi da se ne boji za sebe već za svoga sina, jer posljednjih meseci ima osjećaj da bi moglo da bude gadno. Zato bi bila srećna kada bi njen sin napustio zemlju. Ali i da njen tridesettrogodišnji sin i ne pomišlja na to.
Siromaštvo ne može spriječiti rat
Vildana Selimbegović u razgovoru analizira moguću Dodikovu kalkulaciju u kojoj važnu ulogu imaju predsjednik Srbije Aleksandar Vučić, Moskva, ali i predsjednik Mađarske Viktor Orban, kao Dodikovi pomagači. Martens potom u tekstu kaže: „Zoran Milanović, specijalista za čudne i nerijetko nacionalističke izjave svih vrsta, nedavno je podrugljivo izjavio, da je Bosna toliko osiromašila, da bi se tri naroda tamo možda mogla gađati kestenjem ali ne i voditi rat. Vildana Selimbegović na to odgovara da upravo siromaštvo ne može spriječiti rat: ’U ratu, za vrijeme opsade, tri čovjeka su dijelila jednu pušku. Nisam sigurna da manjak oružja znači da ne može biti rata‘.”
Autor navodi i mišljenje Vildane Selimbegović, da Dodikovi postupci imaju takođe elemente insceniranja za mobilizaciju birača, kao što to rade i bošnjački političar Bakir Izetbegović, ili hrvatski Dragan Čović. „Njih trojica žive od kriza koje sami izazivaju. Tako se krećemo u pravcu devedesetih“, citira Martens Vildanu Selimbegović.
Na kraju teksta Miahael Martens kaže: „Diplomatski krugovi u Sarajevu nagađaju zašto je lokalni knez (Dodik) najavio i izlazak iz poreskog sistema zemlje, pošto RS time može samo da izgubi. U finansijskom transferu unutar zemlje Republika Srpska dobija više nego što uplaćuje, sadašnji ključ za raspodjelu sredstava je jako povoljan za nju. Uz to ide i činjenica da je upravo finansijsko opterećenje RS-a kreditima glavna tačka najnovije eskalacije – Dodik hoće pare, kažu sagovornici u Sarajevu. Ipak, čisto ekonomski argumenti su u ovom sukobu možda nedovoljni. Prije nego što je Slovenija 1991. proglasila nezavisnost od Jugoslavije, evropske diplomate su stalno od nje zahtijevale da najprije sprovede analizu koristi i štete. Takva analiza jedva da bi mogla biti u korist nezavisnosti, pošto je slovenačka privreda 1991. bila jako upućena na jugoslovensko tržište. Ali to nije zaustavilo razvoj događaja. Kako će to biti tri decenije kasnije u slučaju Bosne, zavisi od reakcije Zapada“.
