Ovaj članak može da se sluša Poslušajte tekst koji slijedi u nastavku
Ne znam da li više uopšte ima smisla pokušavati ozbiljno analizirati našu političku scenu i bilo što pisati, jer ovo što od „poštovanog naroda“ rade aktuelne političke elite, iz partija vlasti prije svih, jednom riječu se može opisati kao zastiđe i loš cirkus. Prema „poštovanom narodu“ odnose se kao prema zamorčićima u kavezu, koji ne znaju „sa koje im strane puca“, dok im istovremeno mašu imaginarnim, ogromnim šargarepama.
Političke elite vlasti su se pokazale kao neozbiljne amaterske družine, neumješne i nespremne da vladaju. Jedino su pokazali uspješnost u izluđivanju građana, proizvodnji izdajnika među sobom, u uzajamnim najprizemnijim optuživanjima i pljuvačinama, svađi, nacionalizmu, partijsko-nepotističkom zapošljavanju – kojim su nadmašili čak i „čuveni “ DPS/SD.
Osim Demokrata i Prave Crne Gore, niko iz vladajuće većine ne podržava aktuelnog premijera, svi žele njegovu smjenu i pad Vlade, a optužuju jedni druge da bi oni koji je sruše bili najveći izdajnici. Pitanje je i koliko Demokrate iskreno podržavaju postojeću Vladu.
Elite vladajuće većina odavno znaju da je Vlada suštinski pala, da nema nikakvu moć, da je običan fikus, da se u njoj više ne zna „ko pije a ko plaća“. Zato je i predizborna kampanja odavno počela, od strane svih, pa i samog premijera i njemu bliskih ministara. U toj kampanji nam se nudi povećanje plata, penzija, vraćanje naknada za majke sa troje djece, dječijeg dodatka za svu djecu… kao da smo u međuvremnu našli ogromne rezerve nafta i postali Saudijska Arabija, a ne ostali do guše zadužena država u kojoj je praktično jedina privredna grana turizam, koji je, pri neizvjesnoj epidemiološkoj situaciji u cijelom svijetu, teški hazard.
Poslije euforije koja je pratila promjenu vlasti, građani su izgubili nadu da će se desiti bar dio obećavanih, istinskih i suštinskih promjena, što pokazuju sva istraživanja javnog mnjenja. Ona govore da Vlada ima minimalnu, u istoriji višestranačja u Crnoj Gori nikad nižu podršku, ali se dio političkih elite iz vlasti i sam premijer i dalje pozivaju na „narodnu volju“.
Najvažnije institucije u državi su u permanentnoj blokadi, nema Tužilačkog savjeta, mjesecima se ne može izabrati novi ministar pravde, vjerovatno neće biti usvojen budžet, nema proste većine za usvajanje seta neophodnih zakona a kamoli dvotrećinske za one najvažnije, ali dio vlasti, posebno Demokratska Crna Gora, insistiraju na „poštovanju narodne volje izražene na izborima“, koja je za njih, izgleda, nepromjenjiva kategorija, uprkos navedenim istraživanjima, nefunkcionisanju države, faktičkoj blokadi rada Vlade i Skupštine.
Aktuelna većina u vlasti je građanima na djelu pokazala zašto je DPS vladao 30 godina – upravo na način kako je vladao, jedino „poštovanom narodu“ to još nije jasno, stoga je „poštovani narod“ – kojim se sprdaju i kojeg izluđuju, postao politički target desnih populista. Da li sam ili uz sugestiju međunarodne zajednice, koja, vjerujem, presudno utiče na procese u Crnoj Gori, Građanski pokret URA i Abazović su najzad shvatili da se iz ovog mrcvarenja i fluida mora izaći, stoga su sa SNP-om i manjinskim partijama potpisali Memorandum o saradnji, očito kao podlogu da, ako ovako stanje još potraje – a sva je prilika da hoće – naprave manjinsku Vladu koju bi podržao DPS, kako bi država mogla funkcionisati do novih izbora. Istih onih predstavnika manjina koje jesu bile privezak DPS-a svih ovih godina i njegov saučesnik u pohari zemlje, ali sve partije manjinskih naroda u regionu uvijek participaraju u vlasti, bilo ko je činio. Abazović i nova većina su od formiranja Vlade ignorisali tu, uobičajnu praksu, da manjinske partije budu dio vladajuće većine i izvršne vlasti. Ali ne samo njih, već su sve pripadnike manjinskih naroda tretirali kao građane drugog reda: što politikom (ne)zapošljavanja i potpune eliminacije iz društveno-političkog života, što vladajućom ideologijom, izjavama, činjenjima i nečinjenima.
Demokratska Crna Gora je na mač dočekala potpisani Memorandum URA-e i SNP-a sa manjinskim partijama, pravilno uočavajući da je to vjerovatno pontonski most prema budućoj manjinskoj vladi koju bi podržao DPS. Optužuju isključivo URA-u da je to izdaja narodne volje, iako SNP ima više poslanika u vladajućoj većini, računa sa prosrpskom partijom, a aktuelna Vlada je očito na tim pozicijama, stoga bi valjda – ako je u pitanju izdaja, target za izdaju trebali da fokusiraju na SNP, a ne na URA-u!? Ne branim URA-u, smatram je sukrivcem za stanje u kome se nalazimo, da je predugo koketierala i podržavala nešto što očigledno nije funkcionisalo i bilo protivno volji velike većine njenih glasača.
Bilo kako bilo, svima je jasno da ova Vlada ne funkcioniše, da je vladajuća većina skup „rogova u vreći“, da je država u blokadi i novi izbori neminovnost. Jasno je i da DPS više nema ama baš nikave šanse da se vrati na vlast sa svojim tradicionalnim koalicionim partnerima. Jedina, istina minimalna, šansa za njegov povratak je upravo dalje mrcvaranje sa nefunkcionalnom Vladom i Skupštinom, beskonačnim iscrpljivanjem „poštovanog naroda“ postojećim statusom quo. Upravo lažna, predizborna obećanja o skoro duplo većem minimalcu, najnižoj penziji od 200 eura, vraćanju naknada za majke sa troje djece, dječjem dodatku za svu djecu – a neusvajenjem budžeta će biti problematično i tekuće finansiranje, jedini je put za mogući povratak DPS-a i dodatnu radikalizaciju prilika u društvu. Izlaz iz postojeće situacije je manjinska Vlada, čiji zadatak bi bio da pripremi teren za nove izbore, obezbijedi usvajanje budžeta i seta nepohodnih zakona. Ili da se prevaziđe kriza u vladajućoj većini i da ona da punu podršku vladi. Da li je druga opcija moguća, neka bez emocija zaključe čitaoci.
Izdaja građana je postojeće stanje nefunkcionisanja izvršne i zakonodavne vlasti, beskonačnog VD stanja u mnogim institucijama, pravosuđu posebno.
