Pismo Evropi

Share on facebook
Share on twitter
Share on whatsapp
Share on email
Evropo! Zašto si dozvolila tako očitu nepravdu nad jednom svojom zemljom i njenim građanima?
mail-28691_960_720
Share on facebook
Share on twitter
Share on whatsapp
Share on email
Novo!
Sačuvajte članke sa nalogom

Nakon što se prijavite preko Cafe Sandžak, možete sačuvati priče i lako ih pregledavati kasnije na bilo kojem uređaju.

Ovaj članak može da se sluša Poslušajte tekst koji slijedi u nastavku

Dopusti da Ti se obratim jezikom koji sam naučio od Tvog velikog uma, kojem se duboko divim i od kojeg stalno mnogo učim: otvoreno, iskreno i kritički, primjenjujući pri tome načelo sadržano u samim korijenima njegove umnosti – Amicus Plato, sed magis amica veritas.
Nadam se Tvom razumijevanju.

Pitanje koje se ovih dana u Bosni i Hercegovini najčešće postavlja glasi: hoće li biti rata? To je bolno, potresno i tragično pitanje za sve nas, jer tiče se samih osnova našeg opstanka. No, u ovom momentu, važnije od njega jeste pitanje: hoće li Bosna i Hercegovina opstati? Jer prijetnja njenom opstanku, od Dejtonskog sporazuma do danas, prioritetno ne dolazi od rata vojnim sredstvima (mada ova prijetnja nikada nije sasvim isključena), nego od lukavih, neprozirnih diplomatija i beskrupuloznih realpolitika i, posebno, od tvrdoglavo ustrajnih naci(onali)stičkih i kleroekskluzivističkih ideologija, osobito onih proizvođenih i odnjegovanih u našem susjedstvu, koje više ne bira sredstva da konačno ostvare svoje davnašnje velikodržavne ciljeve, da podijele Bosnu i Hercegovinu i njene dijelove pripoje svom teritoriju. U ovakovrsnom ratu Bosna i Hercegovina – slaba, napuštena i iznevjerena – potpuno je nemoćna i nema nikakvih izgleda da se u njemu odbrani, što dodatno ohrabruje njene neprijatelje i čini im motiv da ovu jedinstvenu priliku neizostavno iskoriste.

Bosna i Hercegovina zarobljena je Dejtonskim sporazumom, ona se guši, rastače i izdiše. On se ili mora promijeniti ili temeljito sadržajno i strukturno nadograditi primjenjujući pri tome evropske ustavno-pravne modele i civilizacijske standarde. U protivnom, grobno mjesto Bosne i Hercegovine zvaće se „Dejtonski mirovni sporazum“, koji će postati monument predrasudama, nepravdi i barbarizmu, povijesnom besmislu realpolitike i porazu humanih principa zapadne civilizacije.

Dejtonski sporazum sasvim je osebujna i kritična struktura. Da, njime jeste zaustavljen rat, ali rat nije okončan i ostao je kao stalna prijetnja. U Dejtonu je agresor nagrađen, a žrtva kažnjena; upućena je poruka da se rat i otimanje teritorije, zločini i genocid nad slabim zemljama i nezaštićenim narodima isplati.

Tu je, suprotno svim normama međunarodnog prava, demokratskim standardima i principima pravde i pravednosti nastao, u osnovi subverzivni, model nefunkcionalne i neodržive Bosne i Hercegovine, ali i potvrđeno da arhitekti njenog rastakanja i podjele nisu samo u Srbiji i Hrvatskoj. Ona je i formalno poreknuta u onome što je – kao ni jedna druga zemlja u Evropi tako dugo – stoljećima potvrđivala da jeste, pluralna i multilateralna, zajednička zemlja svih njenih građana i naroda.
Srbija je, zahvaljujući prije svega Tvome nečinjenju i podršci, ostvarila jedan od svojih glavnih viševjekovnih ratnih ciljeva: konačno je prešla Drinu i nasilno, genocidom i teškim zločinima, osvojila pola teritorije Bosne i Hercegovine. To je priznato i formalno verificirano u Dejtonu priznavanjem RS-a – najveće srpske pobede u poslednjih sto godina (Dobrica Ćosić). S druge strane, Hrvatskoj je otvoren put za postepeno ostvarenje svog ratnog cilja, za podjelu Bosne i Hercegovine u skladu s dogovorom u Karađorđevu između Tuđmana i Miloševića. Šta je dobila Bosna i Hercegovina? Dobila je gubitak statusa republike i ozvaničenje, ratom i agresijom na nju, etnonacionalno raskomadanog teritorija; dobila je Ustav s mnoštvom unutarnjih protivriječja i nedorečenosti, s imanentnim inhibicijama za njen oporavak, funkcioniranje institucija i reintegriranje društva; dobila je u nasljeđe netaknute, danas sasvim osiljene i drsko razuzdane, velikodržavne naci(onali)stičke ideologije čiji su protagonisti i njihovi epigoni nastavili rat protiv Bosne i Hercegovine, njenih građana i naroda svim drugim sredstvima, izuzev vojnim. Oni su danas legitimni predstavnici „svojih“ naroda u njenim institucijama koje, ničim ometano, koriste kako bi našu zemlju iznutra rastakali i „zakonito“ ishodili njenu podjelu. Da li bi i jedna evropska zemlja mogla na ovakvoj ostavštini reintegrirati se, funkcionirati i zasnivati svoj napredak?
Posljedica Dejtonskog sporazuma jest i to što se nad Bosnom i Hercegovinom i njenim građanima nastavlja činiti besprimjerno nasilje, spolja i iznutra. Oni se ne žele uvažiti u onome što jesu, u sistemu vlastitih referenci. Tako se autohtonoj, prirodnoj i jedino mogućoj Bosni i Hercegovini, bitno zasnovanoj na principu pluraliteta, ideji civilizacije i bogatstva različitosti poričuće suprotstavlja neprirodna i sasvim nemoguća, etnonacionalna Bosna i Hercegovina: obespravljujuća i nehumana, anticivilizacijska i barbarska, u kojoj se institucionalno provodi nasilje „konstitutivnih naroda“ nad građanima.

Evropo! Zašto si dozvolila tako očitu nepravdu nad jednom svojom zemljom i njenim građanima?
Evropo, mi se bojimo, užasno se bojimo, jer u nama još vrište duboke rane i bolna sjećanja na eksterminaciju našeg nezaštićenog naroda, na strašna razaranja, zločine i silovanja, na počinjen genocid, kojim nam ponovo, ovoga puta sasvim otvoreno, prijete njegovi osiljeni i Tvojim odnosom ohrabreni počinitelji.

Jednako tako se bojimo da ćeš nas Ti Evropo, ponovo ostaviti same i prepustiti zločinu, zločincima i jednom novom genocidu; da ćeš iznevjeriti svoje obećanje da ćeš nas zaštititi NATO-snagama ili da ćeš ponovo uvesti embargo, ovoga puta jednom narodu na postojanje i na pravo da ima zajedničku i civiliziranu zemlju, građansku i pluralnu Bosnu i Hercegovinu. Osobito se bojimo da ćeš, pred stalnim i snažnim pritiscima i dalje dopuštati mirno tiho obrušavanje i rastakanje naše domovine i njenu (entitetsku) podjelu, a što je zacijelo ireverzibilan put prema njenom konačnom nestanku.

Naša zemlja nalazi se u agonalnom (predsmrtnom) stanju, koje se, voljom Tvojom i voljom međunarodne zajednice, predugo održava, još od kraja devedesetih godina do danas, i njoj prijeti gotovo izvjesna smrt. Ipak, agonalno stanje nije nužno neizlječivo i smrtno stanje, naravno, ukoliko postoje kompetentni, dobronamjerni i odlučni liječnici, adekvatni i djelotvorni lijekovi i, osobito, volja i liječnička etika da se pacijent liječi.

Dakle, ovo (agonalno) stanje može se prevladati, ali prije toga se mora izaći iz potrošene „dejtonske paradigme“ koja više generira probleme nego što ih rješava i kreirati novu, zdravu paradigmu, etički i civilizacijski zasnovanu, koja bi omogućila pošteno prepoznavanje problema, njegovu analizu, nekrivotvoreno razumijevanje i rješavanje. Autor takovrsne paradigme možeš biti samo Ti Evropo, zajedno s građanima i narodima Bosne i Hercegovine, s onima u njoj koji su etični, razboriti i otvorenog uma, koji su neideologizirani i istinski evropski orijentirani, a takvih ima mnogo ovdje i širom svijeta. U ovom momentu Bosna i Hercegovina ima u svijetu, a najviše u Tvojoj Uniji, na hiljade svojih ljudi visoke i relevantne obrazovanosti, uglednih, uticajnih i veoma uspješnih. Mnogi od njih završili su najprestižnije univerzitete i odlično su društveno etablirani. Oni žive evropske vrijednosti, ljube svoju zemlju i mole da budu uključeni kako bi joj pomogli.
Najvažniji korak u tom smjeru, ujedno i test iskrenosti i dobre namjere, bio bi da se Bosna i Hercegovina primi u NATO i EU, ne primjenjujući pri tome prvenstveno ekonomske i ekskluzivno-religijske kriterije nego etičke, što se, mutatis mutandis, već dogodilo kada su taj put prolazile zemlje poput Grčke, Rumunije, Bugarske i Kipra. Tim bi sve glavne prijetnje njenom opstanku bile otklonjene ili svedene na bezopasnu mjeru. Ostaje zagonetka i, dakako, otvoreno pitanje: zašto to, Evropo, do sada nisi uradila i hoćeš li to sada, ne oklijevajući (jer je vremena malo), htjeti uraditi kako bi spasila Bosnu i Hercegovinu od daljnjeg rastakanja, institucionalne (samo)destrukcije, separatističke teritorijalne podjele i njenog konačnog nestajanja? Ako to stvarno budeš željela postoji mnogo načina, a ako ne želiš, kao što do sada nisi željela, i dalje ćeš tražiti izgovore (a njih uvijek ima na pretek) i postavljaćeš uslove, među kojima će uvijek biti i onih za koje pouzdano znaš da ih, u postojećoj konstelaciji odnosa, nikada nećemo moći ispuniti. Ili ćeš, možda, ipak čekati da se Bosna i Hercegovina „sama“ obruši, raspadne i podijeli između Srbije i Hrvatske, da ona i jedan njen narod – koji je vjerovatno razlog ovakvom Tvom postupanju – nestanu. Time bi, nažalost, potvrdila mišljenja nekih od najvećih svojih savremenih mislilaca i mjerodavnih poznavalaca onoga što Ti i iznutra jesi, poput Jeana Baudrillarda i Hansa Künga. Naime, J. Baudrillard tvrdi da Tvoj odnos prema nama nije ništa drugo nego logična posljedica Novog evropskog poretka, čije su globalne odlike bjelački fundamentalizam, protekcionizam, diskriminacija i kontrola, te da se u Bosni ostvaruje jedan sasvim logičan program. Prema tom programu Bošnjacima (muslimanima) namijenjeno je uništenje, protjerivanje ili isključenje, a što se prikriva licemjernim pregovorima, ciničnim zahtjevima i praznim obećanjima. Stoga su, smatra on, Tvoji ciljevi i ciljevi neprijatelja i razgraditelja Bosne i Hercegovine, u osnovi, isti; oni su ovdje dobri izvršioci zajedničkih poslova: čišćenja buduće Evrope; oni su u tome Tvoja avangarda i udarna pesnica. U tome i jeste razlog što je u Dejtonu žrtva kažnjena, a agresor nagrađen. Ostalo je još samo uvjeriti Bošnjake da su sami krivi za sopstvenu nesreću. S druge strane, H. Küng, vjerovatno najveći katolički mislilac današnjice, strahuje da nad humanom i etički utemeljenom Evropom trijumfira tehnokratska i rekristijanizirana Evropa. Prva u osnovi bezdušna, neetična i realpolitična, „na riječima jaka onoliko koliko je slaba na djelu” (Baudrillard), a druga – određena duhom latiniteta srednjovjekovlja i opsjednuta zapadno-kršćanskim ekskluzivizmom – bez spremnosti da uvaži drugog i drugačijeg (npr. Židove, muslimane i „nevjernike“), stoga ih smatra nebitnim i bez stvarnog ljudskog prava na sigurno mjesto pod evropskim suncem. U ovakvoj Evropi Hrvatskoj je dodijeljena uloga tvrđave ili predziđa (zapadnog) kršćanstva (Antemurale Christianitatis), što je ustvari emanet još pape Aleksandra VI i Lava X s kraja petnaestog i s početka šesnaestog stoljeća. Ako je to odista tako, u kojem mi to vijeku mentalno živimo i u kakvu smo to civilizaciju zalutali?

Tvoja velika pobjeda nad samom sobom bila bi da prevladaš predrasude i krive slike o jednom Tvom narodu (Bošnjacima) koji su, u Tvojoj simplificiranoj, često tvrdoglavoj i oholoj predstavi, radije isključivo (vjerski) muslimani ili „orijentalci“, „poturice“, „potencijalni teroristi“ nego npr. Evropljani, Slaveni ili dobri Bošnjani, evropeiziran, sekulariziran i mahom prosvijetljen narod, duhovno i civilizacijski pluriperspektivan, tolerantan i s osebujnim multikulturnim senzibilitetom. Bošnjaci nikako nisu Turci niti „Azijati“, nisu Orijent i Orijent nije njihov put niti telos njihovih egzistencijalnih stremljenja; oni su Tvoj, stari evropski narod s milenijski dubokim korijenima u Tvom tlu, koji u sebi nosi zajednički primordijalitet evropskih naroda. Oni su danas bitno oslovljeni Tvojim duhom i njegovim obrazovnim ethosom, njegovom filozofijom, književnošću, umjetnošću i znanošću; njihova moderna kultura jeste evropska kultura. Oni zacijelo Tebi pripadaju i njihovi su pogledi prema Tebi usmjereni. Stoga ih više ne bi smjela ignorirati i dalje odbacivati i prema njima se odnositi kao da su tuđi i neprijateljski, kao da su strano tijelo u Tvome biću.

Nisu li upravo Bošnjaci tokom agresije na našu zemlju, s ostalim građanima Sarajeva, učinili veličanstven civilizacijski podvig, jedinstven u evropskoj povijesti ratovanja, kojim bi se i Ti morala ponositi. Naime, tokom četverogodišnje vojne opsade Sarajeva – kada su ovaj grad srpske snage pretvorile u jedan od najvećih koncentracionih logora u modernoj Evropi, barbarski palile njegove kulturne i obrazovne institucije i njegovo nezaštićeno stanovništvo svakodnevno terorizirale i ubijale – nije srušena ni jedna srpsko-pravoslavna crkva. Naravno, nije srušena ni jedna bogomolja drugih religija koje su svoj višestoljetni dom našle u Bosni. Dakle, nije srušena ni jedna katolička crkva, niti jevrejska sinagoga, jer u opkoljenom Sarajevu bili su civilizirani ljudi čiji je odnos prema Drugom zasnovan na načelu humaniteta, stvarnog uvažavanja i svetosti komšije, a ne na mržnji, barbarskoj strasti za razaranjem, poricanju svega što nije njihovo i na ressentimentu. Ovaj rijedak civilizacijski fenomen, koji je bitno etički zasnovan, stoljećima je dio našeg zajedničkog bosanskog pluraliteta, našeg matričnog ethosa, (multi)kulture i jedinstvenog multireligijskog krajolika. Nigdje drugdje u Evropi kao u našem, nadamo se i Tvom evropskom, Sarajevu – na prostoru od samo nekoliko stotina metara – stoljećima ne postoje muslimanske džamije, jevrejske sinagoge, pravoslavne i katoličke crkve. Slično je bilo i u mnogim drugim našim bosanskohercegovačkim gradovima prije agresije i etničkog čišćenja. Mi to čuvamo kao najdragocjeniju vrijednost našeg zajedničkog bića, kao našu osobitu posebnost, kao znak ljudskoga bivanja u svijetu, odolijevajući tako, i u najtežim okolnostima, silama destrukcije, mržnje i zla.

Mi ne otpočinjemo i ne vodimo ratove i ne činimo (planirane i sistematske) zločine. Mi ratujemo samo kada moramo, kada su ugroženi naši životi i naš životni prostor. Dakle, ratovi u kojima smo učestvovali bili su odbrambeni i na njih smo bili prisiljeni. Nedvojbeno Ti je poznato da je takav bio i posljednji rat, u kojem smo izgleda počinili nedopustiv „grijeh“: branili smo se i opstali.
Stoga je našoj tradiciji zajedničkog života i našem povijesnom i kulturnom ethosu potpuno stran koncept etnoteritorijalne podjele Bosne i Hercegovine i, posebno, ideja stanovite „muslimanske države“, što nam se često, potpuno nepravedno i sasvim maliciozno, podmeće. Dozvoli da nešto i o tome kažem.

Posljednjih nekoliko godina radi se usredsrijeđeno, ustrajno i perfidno – pred Tvojim očima, koje, nažalost, često zatvaraš – na pripremanju institucionalnog formaliziranja trodijelne etnoteritorijalne podjele Bosne i Hercegovine u kojoj bi, navodno, jedan od njenih entiteta, implicite državica, bio „muslimansko-bošnjački entitet“. Ukoliko bi se to – makar bilo potpuno apsurdno – odista i dogodilo, bio bi to samo jedan od posljednjih koraka prema definitivnoj podjeli Bosne i Hercegovine između Srbije i Hrvatske, a to znači i prema njenom nestanka i uništenju jednog njenog naroda.

„Muslimanska država“ (jednako kao i hrvatska ili srpska) na tlu Bosne i Hercegovine bila bi neprirodna i opasna izraslina na njenom povijesnom i kulturnom biću, potpuno besmislen geopolitički anahronizam, suprotan svemu onome što je ona bila i što jedino može biti: zemlja nacionalne, religijske i kulturne pluralnosti, domovina svih svojih građana i svojih (bosanskohercegovačkih) naroda: Srba, Hrvata i Bošnjaka. Kako bi uopšte u Bosni i Hercegovini mogla biti moguća jedna muslimanska država i kako bi, pak, u Evropi mogla biti moguća jedna muslimanska Bosna i Hercegovina?

Sa stanovišta elementarno zdravog uma, muslimanska država na tlu Bosne i Hercegovine besmislena je, instrumentalna sofisterija, logička opstrukcija i uvredljiva aporija, koja može proisteći samo iz korpusa poremećene geopolitike emocija i lukavstva realpolitičkog uma, s jedne strane, i iz maloumne naivnosti, neznanja i barbarske neodgovornosti prema vlastitoj zemlji, njenim građanima i narodima, s druge strane. Bosna i Hercegovina može biti samo civilizirana evropska zemlja deliberativne i inkluzivne demokratije i vladavine (pravednih) zakona, otvorenog društva, jednakih prava i građanskih sloboda za sve koji u njoj žive, ili će nestati u klero-nac(ionali)stičkom barbarizmu – tertium non datur – što, Ti Evropo, u ovom momentu – kakvog li apsurda – ohrabruješ i podržavaš.

Mi smo mal, nemoćan i nezaštićen narod, najslabiji i najnezaštićeniji narod u Evropi, a Ti si velika, jaka i moćna. Kao i ostali slabi narodi, nismo u mogućnosti da sami odlučujemo o vlastitoj sudbini. Neophodna nam je Tvoja pomoć, ali iskrena, odlučna i konkretna. Ta pomoć je naše ljudsko pravo, a Tvoja etička i civilizacijska obaveza. Zašto nam je sve ovo vrijeme uskraćuješ? Pa Ti si naša (šira) domovina i domovina naše domovine Bosne i Hercegovine.

Na kraju, dopusti da Te ponovo zamolim:
– Da odbiješ izmjene Izbornog zakona po modelu HDZ-a koji ireverzibilno vodi konačnoj podjeli Bosne i Hercegovine između Srbije i Hrvatske, i njenom nestajanju;
– Da u Bosni i Hercegovini primijeniš, jasno i odlučno, svoje nepotrošene demokratske modele i civilizacijske vrijednosti i da se snažno suprotstaviš naci(onali)stičkom barbarizmu – u njoj, njenom susjedstvu i u sebi samoj i
– Da učiniš sve što možeš (a mnogo možeš) da naša i Tvoja Bosna i Hercegovina bude, bez odlaganja, primljena u NATO i EU. Jer, vremena je malo!

U nadi da nećeš iznevjeriti, sebe i, našu i Tvoju, Bosnu i Hercegovinu,
Tvoj bosanskohercegovački Evropljani.

SANDžaklija preporučuje

Šta naši urednici čitaju, gledaju i slušaju svake hefte. Prijavite se za Heftični Bilten i nikad više ne propustite velike priče.

Čitajte više

Slušajte audio izdanja magazina Sandžaklija

Budimo prijatelji

HEFTIČNI BILTEN

Prijavom na Heftični Bilten slažete se sa Uslovima korišćenja i politikom privatnosti.