Hodžinski zapis Senadu Avdiću

Share on facebook
Share on twitter
Share on whatsapp
Share on email
Nekim je ljudima, koji misle da su slobodni, traženje besmisla primarna motivacija. Stoga im je potreban hodžin zapis, koji im može pomoći da se liječe smislom kako bi se oslobodili od ovisnosti besmisla.
HODŽINSKI ZAPIS SENADU AVDIĆU_61b55cb73392b.jpeg
Share on facebook
Share on twitter
Share on whatsapp
Share on email
Sačuvajte članke sa nalogom

Nakon što se prijavite preko Cafe Sandžak, možete sačuvati priče i lako ih pregledavati kasnije na bilo kojem uređaju.

Ovaj članak može da se sluša Poslušajte tekst koji slijedi u nastavku

Preživjeli holokausta austrijski neurolog i psihijatar Viktor Frankl (1905-1997) utemeljio je logoterapiju, što doslovno znači “liječenje smislom“.

Franklijeva logoterapija se smatra Trećom bečkom školom psihoterapije nakon Sigmund Freudove psihoanalize i Alfred Adlerove individualne psihologije.

Logoterapija se temelji na ideji da je smisao objektivna stvarnost, za razliku od puke iluzije koja nastaje u percepcijskom aparatu promatrača.

Franklov pristup temelji se na tri filozofska i psihološka koncepta:
(1) Sloboda volje;
(2) Volja prema smislu;
(3) Smisao života.

Traženje smisla smatra se primarnom motivacijom ljudi, koji su slobodni zauzeti svoj stav prema unutarnjem – psihološkom i vanjskom – biološkom i socijalnom – stanju. Međutim, nekim je ljudima, koji misle da su slobodni, traženje besmisla primarna motivacija. Stoga im je potreban hodžin zapis, koji im može pomoći da se liječe smislom kako bi se oslobodili od ovisnosti besmisla. Jer „besmisao“ je poput droge, koja u sebi sadrži laž kao opijum za ljudsku dušu i ljudski um.

Zamka opijatske laži je u tome što ovisnik ili bolesnik počinje da uživa u svojim besmislenim halucinacijama, koje mu se čine kao lijek za dušu i um, ne shvaćajući i ne osjećajući da ga taj besmisleni prividni osjećaj „sreće“ vodi u propast.

Nisam imao namjeru da zapisujem hodžinski zapis Senadu Avdiću, poznatom bosanskom novinaru polimatu, ali mi se u neko doba sažalilo na njegovo stanje ovisnosti o besmislenostima s kojim nastoji liječiti svoje unutarnje – psihološko i vanjsko – biološko i socijalno – stanju.

Povod je feljton kojeg Senad Avdić piše u nastavcima o rahmetli Hasanu Čengiću.

Moj hodžinski zapis počinjem s pitanjem: – Šta bi bilo da nije bilo Hasana Čengića? Živog ili mrtvog? Svejedno je.

Odgovor: – Da nije bilo živog i mrtvog Hasana Čengića, ne bi bilo ni printanog ni virtualnog ratnog i poratnog magazina „Slobodna Bosna“.

Ne bi bilo ni smisla ni besmisla u Senadovom feljtonu / sve tajne i poslovi Hasana Čengića. S posebnom pažnjom čitam ove Senadove feljtone o rahmetli Hasanu Čengiću. Ne može se reći da je sve besmisleno. Ima tu i poneka osmišljena fikcija ili projektirana percepcija i tim feljtonima.

Priznajem, počastvovan sam što sam spomenut u Senadovom feljtonu o Hasanu Čengiću.
Ni tu nije sve besmisleno osim nekoliko sitnica, koje su mu promakle.

Inače, Senad Avdić rijetko promašuje osim ako nije u halucinacijskom stanju, u kojem mu se čini da je iscjeljivanje besmislom bolje od iscjeljivanja smislom.

Naime, u feljtonu o Hasanu Čengiću (IV) Senad Avdić krivo navodi da sam završio fakultet u Sarajevu. Ispravka: – Nisam pohađao nijedan fakultet u bivšoj Jugoslaviji.

Naime, nakon osnovne škole „Adil Adilović“ u mom selu Velikom Čajnu, Visoko, pohađao sam petogodišnju srednju školu Gazi Husrevbegovu medresu u Sarajevu, gdje nisam imao nikakvih građanskih prava, kao što je pravo na besplatno liječenje, pravo koje su imali moji vršnjaci u Titovim državnim školama.

Nakon Medrese nastavio sam fakultetsko obrazovanje na univerzitetu Al-Azhar u Kairu, a potom sam doktorirao na Čikaškom univerzitetu u Americi.

Dakle, nasreću nisam bio ni na koji način podvrgnut izravnoj ateizaciji, kojoj su, nažalost, bile podvrgnute neke moje kolege u Islamskoj zajednici, koji zbog toga i dan danas imaju neizbrisive traume.

U tome sam drugačiji od ostalih i zbog toga nisam imao kompleks od onih, koji su imali kompleks od hodže, ahmedije i mog zapaženog reisovanja u javnom bosanskom životu i radu u domovini i svijetu.

Očito, pišući feljton (IV) o Hasanu Čengiću, Senad Avdić je ofrlje, što nije njegov adet, napisao to što je napisao o mom fakultetu u Sarajevu, ali čudno je da je principijelni novinar polimat ofrlje nasjeo na besmislice braće Latića, koji već odavno boluju od opijatskih laži, koje ih čine ovisnim o prelaznom virusu besmisla.

A vrhunac Latićevih besmislica, na koje je nasjeo čak i genijalni Senad Avdić, jeste da sam istodobno bio „unutar policijskog aparata Bosne i Hercegovine te da sam tih godina bio tretiran kao “bezbjedonosno interesantan”, problematičan vjerski službenik, radikalnih panislamističkih i antikomunističkih uvjerenja i javnih istupa. Prema nekim izvorima iz policijskih struktura tog doba Mustafa ef. Cerić je bio ozbiljan “kandidat” za hapšenje i policijsko-pravosudno tretiranje, međutim je on pod nikad rasvijetljenim okolnostima to saznao, otišao iz Gračanice i BiH i sklonio se u Beograd“.

Ovo nije obična laž, već vrhunska kontradikcija da je neko istodobno antikomunista i doušnik komunističkog režima pod kodnim imenom „Vezir“.

Ovu vrstu blasfemije mogu halucinirati samo oni koji konzumiraju pilule laži što ih čine bolesno ovisnim o besmislu, od čega im nema lijekaod Fanklijeve logoterapije – liječenje smislom.

Stoga, ovaj hodžinski zapis nije namijenjen braći Latićima zato što ih je Lucifer uzeo pod svoje tako da im nema povratka u normalni svijet putem logoterapije.

Braću Latić u stopu prati najbesmisleniji portal: ekran.ba

Oni se izvrsno dopunjuju!

Ovaj moj hodžinski zapis namijenjen je Senadu Avdiću da ga pročita na čašu filtrirane vode uz fatihu pred dušu Hasanu Čengiću, koji mu daje smisao za ljepotu pod uvjetom da je trijezan.

To je, zasigurno, Senadu bir iladž!

Al-Fatiha!

Čitajte više