Brušenje dijamanata

Share on facebook
Share on twitter
Share on whatsapp
Share on email
Emanet odgoja nas, ovih generacija koje sada vode borbu na mnogo frontova, pala je na leđa našeg mladog Muftije.
Ilustracija: Karina Eibatova
Ilustracija: Karina Eibatova
Share on facebook
Share on twitter
Share on whatsapp
Share on email
Novo!
Sačuvajte članke sa nalogom

Nakon što se prijavite preko Cafe Sandžak, možete sačuvati priče i lako ih pregledavati kasnije na bilo kojem uređaju.

Ovaj članak može da se sluša Poslušajte tekst koji slijedi u nastavku

Emanet odgajanja je jedan od najvećih emaneta na dunjaluku. Sve od načina govora, ophođenja prema porodici, prema sebi, prema drugima, prema životinjama, biljkama, hrani, životnoj sredini – sadržano je u riječi odgoj. Ljudi često pomisle da sticanjem znanja mogu da steknu i odgoj, a ono nažalost, neodgojeni ljudi što više znanja stiču sve više njihova neodgojenost dolazi do izražaja. Tako nekad vidimo ljude koji imaju znanja ali su neodgojeni, koji će bez obzira na nivo obrazovanja baciti smeće na sred puta. Odgajanje uglavnom povezujemo sa djecom, jer realno tu se prave temelji odgoja, koje je kasnije ili jako teško, nekada i nemoguće popravitri. Odgajati nije isto što i voditi računa o nekome. Odgajanje zahtijeva pohvale, nagrade i vjetar u leđa, ali isto tako restrikcije i kazne ako se ode redaleko. Najviše, odgajanje podrazumijeva mnogo razgovora, jer razgovor otvara puteve svim lijepim, manje lijepim, ali i onim baš ružnim i neprijatnim stvarima koje se motaju po glavi svakoga od nas. Zato dobri psiholozi i terapeuti koriste metodu razgovora kao lijek.

Odgajati djecu je jedan od najzahtjevnijih zadataka, no, odgajati odrasle ljude je daleko veći izazov. To znači od svakog danonoćno pokušavati izbrusiti dijamant. To znači biti strpljiv. To znači vjerovati da se ispod naslaga prašine krije nešto vrijedno. To znači imati izoštreno oko i istančan ukus. To znači biti spreman da prilikom brušenja istrpimo upadanje prašine ili komadića kamena direktno u oči, disajne organe, da se katkad zagušimo, isplačemo. Ali to na kraju krajeva znači gledati svoje neprikosnoveno remek djelo, vrijednije od svega na dunjaluku.

Emanet odgoja nas, ovih generacija koje sada vode borbu na mnogo frontova, pala je na leđa našeg mladog Muftije. Muftija Muamer Zukorlić ostao je duboko urezan u pamćenje svih nas koji smo ubrali plodove zbog strpljivosti njegovog odgajanju. A vjerujem da će ga teško zaboraviti i svi oni koji su izabrali liniju manjeg otpora i poklekli na ispitu strpljenja. Probio je svojom glavom toliko zidova, da su mu se na kraju i na sam pogled zidovi sami rušili. Smetalo to kome ili ne, Muftija je bio i ostaće drugačiji od drugih.

U vrijeme kada se Islam smatrao degradirajućim, kad se hidžab nosio dok si u džamiji, a van džamije u torbi, kada su oni koji su htjeli prakticirati Islam gurnuti (ili su se zbog mira sami sklonili) u ruralna područja, kada su sve visokoškolske institucije postojale samo u velikim gradovima, kada se vakuf nije smio ni spomenuti a kamo li tražiti- pojavio se čovjek sa idejom da sve mora postojati tu – u Sandžaku. Islamska zajednica kao glavna institucija, u kojoj će biti odgojno- obrazovne, ekonomske, historijske, istraivačke, kreativne institucije. No, trebalo je uporedo stvarati graditelje i nosioce svih tih ideja. S jedne strane “zasaditi” što veći “voćnjak”, pa odatle birati, a s druge strane očuvati vrijedne i stabilne ljude sa već dubokim korijenjem među narodom. Napraviti balans između stvaranja autoriteta, sticanja povjerenja i pokazivanja poštovanja, sa dvadeset i neku godinu bio je veliki izazov. Trebalo je odgajati i duhovnu i fizičku snagu svojih ljudi, i on je to radio po principu “evo ja ću da ti pokažem da može”.

U početku njegove misije kao Muftije, pojava sa arapskim džubetom bila je upečatljiva gdje god bi se pojavio. Međutim, ništa ponosnije nije nosio naše tradicionalno bošnjačko džube i ahmediju. Ahmedija koju naši vjerski poglavari nose razlikuje se od ostalih sličnih ahmedija. Najsličnija je turskoj, te su mnogi imami sebi dobavljali ahmedije iz Turske. Meni se, lično, nikada nisu dopadale, posebno kada su bijele trake ahmedije počeli upakivati u folije radi lakšeg održavanja. Osim toga, Turska je bila daleko da bi se išlo u stalne nabavke novih, nije bilo ni isplativo. Moj babo je savladao zanat zavijanja ahmedije još kad je postao imam, a onda je podučio i moju mamu. Ni sama ne znam koliko su hiljada puta zavili ahmedije za vrijeme njegovog imamskog života u Rožajama. Nakon što smo se odselili u Novi Pazar, babo i mama preuzeli su brigu o Muftijinoj ahmediji i džubetu. Babo nije dozvoljavao da ijedan važan skup prođe bez čisto bijele, uredno nasložene i zavijene ahmedije.

Trenutak kada je uspio da organizuju odlazak na Hadž iz Novog Pazara, ne može se mjeriti ni sa današnjim lansiranjima raketa u svemir. Ljudi su konačno mogli da priušte da posjete časna mjesta za kojima su čeznuli. Negdje u porodičnoj arhivi još uvijek stoje video kasete i albumi sa fotografijama tih prvih putovanja sa Muftijom. Nemoguće je opisati tu ekspresiju radosti koja se vidi na tim fotografijama. Muftija je vjerovatno još za vrijeme studija mogao da ode i posjeti Mekku i Medinu, da oduži svoj dug prema Bogu. Mogao je vjerovatno da priuši da svoju porodicu povede preko Sarajeva, ili Turske, odakle je već postojao organizovan odlazak na Hadž. Ali on je bio svjestan da sad kad je Muftija nikada sebi više ne može biti prioritet. Kada stanete pred jednim narodom, narod postaje prioritet. Ta prva, ne tako brojna ekipa je kasnije mnogo puta otišla, ali ni jedan ispraćaj nije bio emotivno ni blizu tome.  Žao mi je što su kasnije, kada je led probijen, put prohodan i lahak, pojedinci zaboravili taj momenat pobjede i iskoristili (ili zloupotrijebili) snagu koju je Islamska zajednica godinama postizala.

Kako je vrijeme prolazilo, u Islamskoj zajednici sve je postajalo organizovanije i funkcionisalo je sve bolje. Muftiju ni tada svi voljeli zbog toga, ali mislili hajde neka ga. Mlad, zelen, tek se vratio sa studija, uhvatilo ga, proći će ga. Ali, on nije odustajao. Nije ga plašio rat koji se dešavao okolo. Od rahmetli djeda Emina slušao je o ratovima koji su se dešavali i prije, i znao je da “s mukom dođe last” (sura Inširah). Znao je koliku Medresa ulogu igra u odgoju, posebno za nas djevojke koje smo željele nositi hidžab. Osnovne i srednje škole u to vrijeme ne da nisu dozvoljavale hidžab učenicama, nego su čak profesorice koje su odlučile da stave hidžab, bivale diskriminisane i pokušavalo im se oduzeti pravo na rad u školama. To je za njega bio samo još veći podstrijek da moramo imati Medresu u Novom Pazaru, gdje je nekad davno i postojala.

Sve je počelo kao jedno istureno odjeljenje medrese Alaudin iz Prištine (tada samo muško odjeljenje). I dalje su postojali oni koji su mislili da je to nemoguće, ali hajde, pusti ga, proći će ga ludost. Čak su pružali podršku, približavali se s namjerom da se ubijede da u tome nema ničeg ozbiljnog. Muftija je od djetinjstva pokazivao da je mudar i oprezan, ali vodio se islamskom etikom i kućnim odgojem, te je vjerovao da u svima ima dobra. Prihvatao je ruku podrške svojih sunarodnika u borbi za bolju budućnost.

Istureno odjeljenje je preraslo u registrovanu srednju školu – Gazi Isa-beg Medresu, koja i danas postoji, sa ženskim odjeljenjima u više gradova Sandžaka. Prvi put poslije mnogo vremena, neko je govorio o ženinom obrazovanju i ulozi iz islamske perspektive. Do tada se obrazovanje žena muslimanki smatralo neprikladnim. Nisam ni ja u početku razumjela zašto, ali, kako sam učila više o stanju i vremenu u kakvom je Sandžak bio prije toga, saznala sam da je ženskoj djeci bilo nemoguće praktikovati Islam i ići u školu. Ratovi i sistemi koji su se borili za “oslobađanje” žena, tu slobodu su nasilno nametali pa se jedna muslimanka, htjela ne htjela, trebala što više asimilirati a vjera što manje na njoj poznavati. Zbog toga su mnoge naše žene završavale svoje obrazovanje sa osnovnom školom, a nerijetko, zbog udaljenosti škole i strahovanja za obraz, i sa samo četiri razreda. Nakon tog dugogodišnjeg mraka i ubijanja svega ambicioznog i kreativnog u ženi muslimanki, konačno smo počeli saznavati da je daleko važnije obrazovati žensku djecu. Otkad znam za njega, na svojim predavanjima Muftija je redovno isticao važnost toga, jer mi smo majke, mi odgajamo generacije, prenosimo emanet vjere na njih, i najvažnije, mi smo potrebne u svim poljima života i treba nam omogućiti šanse koje nam dolikuju. Sjećam se primjera koji je najčešće navodio: “Naše majke i nane su sačuvale Islam na našim prostorima!” – govorio je. “U vremenima kada se nije smio javno proučiti ezan djetetu za ime, kada se muška djeca nisu smjela javno sunetiti, kada je odlazak u džamiju bio ravan izdaji države – naše majke su šapatom učile šehadet djeci na uho, i tako sačuvale Islam u našim srcima i na našim prostorima.”

Tada već nije bilo svejedno dojučerašnjim “prijateljima”. Odjednom su se počele tražiti nekakve dozvole, gledati nekakva pravila. Čak su počele i otvorene prijetnje da će se zgrade medrese srušiti. Sjećam se kad je do nas u Medresi došla ta vijest, iako su se profesori trudili da nas poštede takvih vijesti. Bila sam prva ili druga godina. Čini mi se i sad mogu da osjetim adrenalin pri samoj pomisli. Zaklinjale smo se ako budu krenuli, kako ćemo svojim “snažnim” tijelima i silnim ručicama braniti svoju školu. Pošto ti grubi i direktni napadi na Medresu nisu urodili plodom,  pokušala se stvoriti ružna slika o Medresi. Kružile su svakakve potvore i prljave priče ne bi li se roditelji i djeca odvratila od Medrese. Postavljane su spletke nama, mladoj, nedužnoj i neiskusnoj djeci. Posmatrane smo danonoćno, i od nas se očekivalo da budemo zrelije i mudrije od naših vršnjaka tinejdžera. Nismo uvijek, posebno ne tada u tim godinama, mogle da razumijemo nekada i pregrube reakcije osoba kojima smo bile povjerene na emanet. Bilo je tu i onih “ubačenih” elemenata koji su služili samo za smutnju i nered. Ali, i pored svega toga, nekako smo bili naučeni da mora da se istrpi da bi se uspjelo.

Ono što mene najviše boli je da se nakon sve te borbe i uspjeha, kada je hidžab postao simbol slobodnog izbora, kada se hidžab konačno mogao nositi i u ličnim dokumentima, na radnim mjestima, u drugim školama – počele su se javljati osobe koje su odlučile da im se sistem Islamske zajednice više ne sviđa. Odlučili su da imaju petlju, da žele da se pitaju i donose odluke. Mnogo je tih šamaranja Muftija stojički podnosio, i obično se to pripisivalo navodnoj oholosti. Očekivalo se, valjda, da Muftija treba da šuti i popušta, da kuća ne bude tijesna čak i kad čeljad postanu bijesna.

Ni ne sjećam se kad, u kojem trenutku smo postali svjesni da već važimo za jednu ozbiljniju instituciju koja broji ozbiljan broj pod-institucija i pristalica. I kako to inače bude, kako je rastao broj institucija i pristalica, tako je rasla i netrpeljivost pojedinaca prema Muftiji. Smetalo je narodu što je sve pod kontrolom. Kako neki od njih i dan danas vjeruju, pod njegovom kontrolom.

Isto tako, čim krene da se povećava broj pristalica, bude ih svakakvih. Neki su tu dolazili samo da se okoriste, neki da bi narod pričao da su uz Muftiju, koji je postao simbol nečega posebnog, pa je bilom popularno biti u njegovom okruženju. Nekome se ta drugačijost sviđala, nekima nije, neki su je se plašili a neki zavidjeli. A kad se neko plaši i zavidi onda krene da udara i ne bira načine ni sredstva. Počele su podjele, počeli su da se sve upadljivije ističu oni kojima ego nije dopuštao da im Muftija nešto kaže. Nisu htjeli da služe Muftiji, htjeli su da budu slobodni, te su otišli – gle paradoksa – da služe drugima. Za mnoge te ljude sam ja lično mogla ruku u vatru da stavim da nikada ne bi okrenuli leđa Islamskoj zajednici.  A on, kako u porodici tako i sa prijateljima i službenicima – kritikovao je najviše one do kojih mu je stalo. Međutim, neki su kritike od strane Muftije kao vjerskog poglavara tumačili kao atak na njih lično. I tako se kristalisala ona ljubav o kojoj sam jednom pisala – ljubav u ime Allaha. Ljubav koja za cilj ima vječnost i zbog koje prevaziđeš privremene prepreke i tjeskobu. Tu se iskristalisalo ko je u stanju prodati zajendicu i za koliko, a ko ne – ni po cijenu života. Od te ljubavi i tada i sada, neprijatelji su htjeli da stvore iskrivljenu sliku u kojoj Muftija nama komanduje i ucjenjuje nas, a mi slijepo slušamo. Najviše ih je pogađalo što se nije pravdao. Ta njihova huja i pokušaji da ga sruše, njemu je samo davala vjetar u leđa da nastavi dalje. Kako je sam govorio, to mu je davalo znak da je na ispravnom putu.

Čovjek njegovog mentalnog sklopa nije sebi dozvoljavao odustajanje i stavljanje pod tepih bilo čega, makar to bile i stvari bačene u zaborav decenijama prije njegovog rođenja. Vakufi su mu bili rana, i jako ga je uznemiravao svaki pokušaj da se oko vakufa pregovara i trguje. Zbog vakufa nije uspijevao da zadrži suze. Tu su, čini mi se, svi njegovi neprijatelji primijetili najveću osjetljivost, pa su surovo i bez merhameta pokušavali da ga spriječe u namjerama da svaki vakuf vrati Islamskoj zajednici. Kada ne bi uspjeli da ga spriječe, onda su gledali da bar u očima naroda uprljaju njegovu namjeru, predstavljajući je kao njegov lični apetit prema vakufima. “Oteo Muftija”, “privatizovao”, “prepisao sve na sebe” i slične priče raznosile su se čaršijom, ne bi li se osujetila inicijativa da se vakufi konačno počnu koristiti za ono za šta su namijenjeni. A mi smo narod koji je poznat po tome da se u sve razumije, pa tako ne postoje ljekari, arhitekte, dizajneri, inženjeri, a posebno ne ulema – koja može da zna bolje od naroda i svakog pojedinca. Tako se podrazumijevalo da narod bolje zna i za šta se vakufi trebaju koristiti, kako bi se trebalo sve to oko preuzimanja odraditi i kome bi se trebali povjeriti. Zbog toga se nekada moralo reagovati grubo, baš onako kako roditelj grubo svoje dijete prodrma kad želi da ga probudi iz ružnog sna. Ako ne razumijete svrhu tog drmanja, džaba vam sva znanja i zvanja ovog svijeta – bit ćete ljuti. Ljutili su se poneki, sve do onog dana kada je iznenada otišao. Tad su se prodrmani stvarnošu, probudili. Bolna je realnost u kojoj sve jasno vidite a ništa ne možete da promijenite.

Teško je nekad svima bilo da shvate da je i on čovjek i da može da pogriješi. Da može da se o nekog ogriješi, ne s namjerom, već u neznanju. Jer svi smo mi skloni vesvesama. Samo što je on odgojen i Islamom naučen da ih odagnava, a neki ih hrane i tove dok ne porastu i progutaju ih.

Muftija nije bio čovjek koga možete proračunati. Nije bio čovjek kome možete naći slabu tačku na koju će pasti i zbog koje ćete navući na tanak led. Njegova slaba tačka je bila ustvari snaga – snaga vjere. Vodio se vjerom da ga Allah neće izdati, makar ga svi izdali.

I nije ga izdao.

Heftični bilten

Nikad više ne propustite veliku priču od Sandžaklije. Prijavite se za Heftični Bilten i svake hefte primajte e-mail s pričama koje morate pročitati.

Čitajte više

Slušajte audio izdanja magazina Sandžaklija

Budimo prijatelji

HEFTIČNI BILTEN

Prijavom na Heftični Bilten slažete se sa Uslovima korišćenja i politikom privatnosti.