Madina Hussiny

Share on facebook
Share on twitter
Share on whatsapp
Share on email
Foto: Predrag Trokicić
Foto: Predrag Trokicić
Ovakve presude dobivaju samo zemlje lišene humanosti, one s crne liste kada je riječ o ljudskim pravima.
Share on facebook
Share on twitter
Share on whatsapp
Share on email
Sačuvajte članke sa nalogom

Nakon što se prijavite preko Cafe Sandžak, možete sačuvati priče i lako ih pregledavati kasnije na bilo kojem uređaju.

Ovaj članak može da se sluša Poslušajte tekst koji slijedi u nastavku

Fotografijom dominiraju njene crne oči veličine kestena i jezik bezbrižnog djeteta isplažen snimatelju. Slatko je to lišce Madine Hussiny iz Afganistana koja ima šest godina i čitav život pred sobom. U nekoj drukčijoj, boljoj državi od one iz koje je s obitelji morala bježati jer su Talibani prijetili ocu, napali ga nožem, a sestru joj polili kiselinom. Imala je Madina šest godina. Bila je. I više je nema. Kada bi netko snimio film o sudbini djevojčice očiju veličine kestena sva bi evropska publika ridala od tuge, proklinjala nepravdu protuizbjegličke politike, a plakali bi sigurno i Hrvati. Ali u pravom životu eto nema krivca, ni kajanja zbog surovo prekinutog života malene Madine, zbog višemjesečnog maltretiranja njene obitelji u Hrvatskoj, zbog potpune dehumaniziranosti jedne države, njenih institucija.

Bila je hladna novembarska noć kada je obitelj Hussiny, majka i šestoro djece – otac je ostao u Srbiji koje su se dočepali nakon dugotrajnih muka putovanja iz Afganistana – ušla u Hrvatsku jer je Mađarska već bila opasana žicom. I tu naletjeli na hrvatske policajce, na viku i galamu, ignoriranje majčinih riječi da traže azil, nego su im pokazali prugu koja vodi natrag u Srbiju i kojom su majka s jednim djetetom na rukama i ostala djeca krenuli kroz mrak i hladnoću. A onda se začuo huk i buka teretnog vlaka, tračnice su zadrhtale, djeca poskakala oko pruge, ali ne i djevojčica očiju veličine kestena čiju je ruku u panici ispustila starija sestra.

Madina nije uspjela, umrla je pod kotačima vlaka zbog nemilosrdne odluke policajaca koji su ih potjerali kao opasne zvijeri u mrak i nesigurnost, umjesto humanog prihvata u skladu sa zakonskim pravom izbjeglica na traženje azila. U priči o obitelji Hussiny i smrti njihove djevojčice sadržana je tako sva mučna dezorijentiranost jedne države, potreba da se zločin zataška, konzekvence izbjegnu, no nakon bolnog ukopa Madine u maleni zemljani grob, negdje u nigdini Srbije, obitelj ponovo ulazi u Hrvatsku i pred svjedokom udruge Are you Syrious traži azil.

I tu se pakao nastavlja jer su porodicu smjestili u ustanovu zatvorskog tipa, u sobe s rešetkama gdje borave mjesecima, bez psihološke pomoći, bez prevoditelja, liječnika, bez mogućnosti izlaska, zabranjuje im se i odvjetnička pomoć. A kada se pojavila ustrajna odvjetnica, spremna da ide do kraja u obrani narušenih prava ove obitelji i traženju krivca za smrt malene Madine, policija joj dolazi u ured, maltretira i zastrašuje, u tobožnjoj istrazi nestaju policijske snimke s granice te kobne noći, sve se zataškava, a potom čak 25 sudaca, uključujući i Ustavni sud, odbija tužbu, tvrdeći da nikakvih propusta nije bilo, dok je aktivist koji je pomogao obitelji Hussiny da dobije zakonom reguliranu priliku traženja azila i time spriječi novi progon, prekršajno kažnjen s 40.000 kuna.

No onda odvjetnica obitelji podiže tužbu protiv Hrvatske na Evropskom sudu za ljudska prava, a ovaj upućuje snažnu pljusku Hrvatskoj koja da je grubo propustila zaštititi djevojčicu, da je državni aparat onemogućio obitelji i odvjetnici da sudjeluju u istrazi o smrti Madine, da je obitelj smjestila u zatvor što je „nečovječno postupanje i mučenje“, ograničila kretanje, koristila pusback, prijetila odvjetnici i onemogućavala obitelji da pristupi Evropskom sudu za ljudska prava, te da je stoga Hrvatska dužna obitelji Hussiny isplatiti naknadu od 40.000 eura plus 17.000 eura za sudske troškove.

Ova presuda četiri godine nakon pakla što ga je ta afganistanska obitelj proživjela, a koja sada živi u nekoj evropskoj državi, govori o sustavnoj represivnoj politici prema migrantima u koju su uvezani policija i pravosuđe, o državi koja potiče mržnju, koju ni smrt jednog djeteta nije zauzdala od prelaska s onu stranu civiliziranosti i ljudskosti. Jer ovakve presude dobivaju samo zemlje lišene humanosti, one s crne liste kada je riječ o ljudskim pravima.

„Četiri dana nismo znali gdje je njezino tijelo. Na kraju kad su nam ga vratili, bila je sva krvava, u istoj odjeći u kojoj je poginula. Dijelovi mozga bili su joj po licu. Nitko je nije oprao. Ona je njima bila nitko i ništa. Meni je bila sestra, nama je bila sve“, ispričat će Madinina sestra, a otac, unatoč prijetnjama policije odvjetnici i udrugama koje pomažu migrantima, prihvatiti prijedlog odvjetnice o privatnom kaznenom progonu odgovornih za smrt njegove djevojčice. „Pobjegao sam od talibana, kći mi je bila umorna od svega. Svoju sam obitelj doveo k vama da bude sigurna, a vi ste mi ubili kćer“. Ali gluhe su bile uši sudaca i Državnog odvjetništva, odbili su tužbu, jer da u postupanju policije nije bilo ničeg spornog.

Evropski sud međutim ustanovio je sve posve suprotno. A na izlaganje parlamentarca, glumca Vilija Matule, o odgovornosti Vlade za smrt djevojčice i na zahtjev za ostavkom ministra policije, premijer cinično odgovara: „Čestitam na performansu, vidi se da ste glumac“. Opasnu bešćutnost toga birokratskog sluge antimigrantske Evrope nije dakle umanjio niti pogled na ono djetinje lišce s očima veličine kestena. Čiji je sjaj zauvijek ugasila upravo njegova vlast.

Čitajte više