Vučić na konju

Evropi se ne zamera samo to što, navodno, podržava Vučića već i to što zapravo uopšte ne namerava da Srbiju ikada primi u svoje članstvo, nego samo hoće da je pretvori u svoju jeftinu sirovinsku bazu, uvali nam prljave tehnologije i slično.
Foto: Predrag Trokicić
Foto: Predrag Trokicić
Novo!
Close
Sačuvajte članke sa nalogom

Nakon što se prijavite preko Cafe Sandžak, možete sačuvati priče i lako ih pregledavati kasnije na bilo kojem uređaju.

Ovaj članak može da se sluša Poslušajte tekst koji slijedi u nastavku

Godišnjica pobune Crvenih beretki (9-17. novembar 2001) prošla je gotovo nezapaženo. S obzirom da je ova 2021. godina prepuna jubileja, to može i da ne izgleda čudno. S druge strane, reč je o događaju koji je možda definitivno prelomio sudbinu petooktobarske revolucije i točak istorije okrenuo unazad. Dvanaesti mart bio je samo završni udarac.

Ono malo tekstova uglavnom se bavi pitanjem da li je to bio državni udar (što tvrdi optužba) ili običan (mada nezakonit) protest, što tvrdi odbrana. Sud je presudio u korist drugih, ali je to zapravo manje važno. Suština je u tome da je taj „štrajk u radnim odelima“, kako ga je okarakterisao predsednik SRJ Vojislav Koštunica, bio oružana manifestacija jedne politike. Pokazao je, naime, da jedna vojska ima svoju politiku, kao i da jedna politika ima svoju vojsku.

Nenad Dimitrijević je razdoblje između oktobra 2000. i marta 2003. okarakterisao kao bitku za budućnost Srbije između, s jedne strane, „nastojanja da se očuva autoritarno jezgro Miloševićevog režima“, što je simbolizovao Koštunica, i, sa druge strane „nastojanja da se afirmiše proces demokratske tranzicije“, što je simbolizovao Zoran Đinđić.

Reč koja je simbolizovala, sažimala i izoštravala ovu drugu politiku bila je – Evropa. To jest – povratak u svet. To je bila platforma na kojoj je opozicija postigla jedinstvo i što je istakla kao svoju zastavu. I 24. septembra pobedila.

Izaći sa tim pred birače nije bilo lako ni jednostavno, jer je Srbija upravo bila izašla iz rata sa tim svetom, pa i sa tom Evropom.

Nisam ljubitelj istorijskih analogija jer svaka je situacija posebna, ali računam da se i na tuđem iskustvu može učiti, naročito kada je to iskustvo zapravo naše. Ali nisam ni temu načeo samo iz komemorativnih razloga.

Opozicija se (demokratska) danas, naime, nalazi pred istim zadatkom kao i pre dve decenije. Samo je pred njom protivnik u izvesnom smislu i opasniji od Miloševića, baš zato što je i na njegovom iskustvu učio.

Koja je to, dakle, platforma na kojoj treba/može da bude uspostavljeno jedinstvo opozicije danas. Pri čemu ni to jedinstvo ne treba „hipostazirati“. Ni 2000. ono nije bilo apsolutno i sveobuhvatno (i postignuto je u „minut do 12“) jer je izvan DOS-a ostala po mnogim mišljenjima najjača opoziciona partija – Srpski pokret obnove sa „harizmatičnim“ Vukom Draškovićem na čelu.

Danas se, međutim, mnogo više insistira na jedinstvu nego što se govori o njegovoj sadržini. Kada je pak o platformi reč, primetno je da opozicija – tačnije onaj njen u medijima najprisutniji deo – pokazuje veliko nezadovoljstvo Evropom. Mnogo veće nego vlast. U stvari, Evropa Vučiću već duže vreme ne pravi nikakve ustupke i dosta kritički (mada diplomatskim rečnikom) ocenjuje njegove postupke. Ali on „uz osmeh“ (ne retko, doduše, kiseli) proguta svaku gorku pilulu, a zatim još i doda kako je ocena ipak pozitivna. Tog kedera onda proguta opozicija i obruši se na EU.

Danas je, takođe, jasno da Evropa Vučića više i ne uzima kao „garanta stabilnosti“. Ali, nema nikog drugog ko bi se za garanta ponudio. Kao što je rečeno, glavnina snaga opozicije prema Evropi pokazuje veći animozitet nego vlast.

Evropi se ne zamera samo to što, navodno, podržava Vučića već i to što zapravo uopšte ne namerava da Srbiju ikada primi u svoje članstvo, nego samo hoće da je pretvori u svoju jeftinu sirovinsku bazu, uvali nam prljave tehnologije i slično.

Tako opozicija propušta da vidi da Vučić zapravo vodi antievropsku politiku. To najbolje pokazuje antievropejstvo koje prosto kulja iz medija (sa „nacionalnim pečatom“) u kojima je Vučić najčešći i najdraži gost.

Tačnije, propušta da kao suprotnost tome gradi svoju političku ponudu. Između ostalog i zato što Vučić u Briselu (i Vašingtonu) stoji mnogo slabije nego u Moskvi ili Pekingu. I tako će uvek biti. Tako da opozicija zapravo i nema gde da traži neki drugi oslonac. I prosto nema izbora nego da se jasno i nedvosmisleno profiliše kao proevropska alternativa.

Dok to ne uradi, Vučić je na konju.

Heftični bilten

Nikad više ne propustite veliku priču od Sandžaklije. Prijavite se za Heftični Bilten i svake hefte primajte e-mail s pričama koje morate pročitati.

Čitajte više

Slušajte audio izdanja magazina Sandžaklija

HEFTIČNI BILTEN

Prijavom na Heftični Bilten slažete se sa Uslovima korišćenja i politikom privatnosti.