PEN & drek

Share on facebook
Share on twitter
Share on whatsapp
Share on email
Trideset godina egzistencije u samostalnoj, suverenoj i u ratnom ognju iskovanoj Hrvatskoj bilo je dovoljno da svatko shvati kako funkcionira ta fuzija između ulja i vode, odnosno domoljublja i slobode.
Tomica Bajsić, foto: Josip Regović/PIXSELL
Tomica Bajsić, foto: Josip Regović/PIXSELL
Share on facebook
Share on twitter
Share on whatsapp
Share on email

Ovaj članak može da se sluša Poslušajte tekst koji slijedi u nastavku

Kada se domobrani zateknu na braniku slobode prizor nužno srlja prema karikaturi. Tragikomični potencijal neizbježno se ostvaruje, jer – po strani od svijetle tekovine i svojstava što će joj biti pripisana – imamo posla s ljudstvom specifična profila, s oslobodiocima koji žude za lancima.

Najnoviji primjer takvog nesporazuma priuštio nam je predsjednik hrvatskog PEN centra Tomica Bajsić, sastavivši u ime organizacije kojom rukovodi saopćenje kojim se „oštro osuđuju“ prijetnje smrću Borisu Dežuloviću zbog njegova teksta „Jebo vas Vukovar“. Druga od ukupno dviju rečenica iz spomenutog apela glasi ovako:

„Bez obzira što o tekstu mislili i kako ga doživljavali pa i kao produbljivanje rana žrtve Vukovara, atmosfera straha i javno pozivanje na linč zbog izgovorene riječi, neprihvatljiva je u slobodnoj zemlji.“

Čim sam tu gramatički invalidnu rečenicu pročitao, a posebno gnjilu metaforu u njezinu središtu – po kojoj je Dežulovićev tekst slobodno tumačiti „kao produbljivanje rana žrtve Vukovara“ – bilo mi je jasno da je predsjednik hrvatskog PEN-a sebi zadao nemoguću misiju. U Dalmaciji stvar vole opisati nakanom da se istovremeno stisne i prdne, što dosta često rezultira proljevom u završnom očitovanju.

Sila prilike i ovdje je bila režiser takva ishoda: s jedne je strane Bajsić bio prinuđen reagirati na javno satiranje pisca – jer ipak predsjedava udruženjem koje nominalno skrbi o slobodi govora, pa bi šutnja bila neoprostiva – a s druge osjetio potrebu tom reagiranju udariti karakterističan patriotski pečat i učiniti legitimnom upravo kletvu pod kojom se nasilje provodi. Kad već mora osuditi napadače, bit će da je računao, usput će opatrnuti i napadnutog, te na taj način relativizirati osudu onih prvih.

Bajsićev kratki i polupismeni prosvjed protiv „atmosfere straha“ i „pozivanja na linč“ tako je obogaćen istim ekstraktom domoljubne patetike kojim se stvarala atmosfera straha i pozivalo na linč, a to će reći da prozirnim manevrom – s instance odakle bi se navodno imala voditi bitka za slobodu javne riječi – verificira nedodirljivost vjerskih osjećaja nacije, stvorenih prisilnim putem, dakako, sa „žrtvom Vukovara“ na mjestu centralne svetinje. Samo bez nasilja, molimo!

Drugo što mi je palo na pamet jest da sam i sam dugogodišnji član hrvatskog PEN-a – doduše, iskreno govoreći, pasiviziran do krajnje mjere – odnosno da je rukovoditelj organizacije, istupajući „u ime hrvatskog PEN centra“, na neki način priložio i moj potpis pod svoje saopćenje, mada sam se sa sadržajem istog upoznao tek vidjevši ga objavljena u medijima, a vjerujem da je slično i s ostalim članovima društva, makar u njemu imali manje formalnu ulogu od mene. To je već drugi par cipela – ili, prije, vojničkih čizama – i tjera me da, radi osobne higijene, otklonim zloupotrebu svoga imena, pogotovo kad se ono rabi u domoljubne svrhe.

Meni je, da to odmah raščistim, savršeno svejedno što Tomica Bajsić misli o Dežulovićevu tekstu, „doživljava“ li ga „kao produbljivanje rana žrtve Vukovara“ ili nekako drugačije – a najprije će biti da nije drugačije, kada već posebno naglašava tu tustu frazetinu – no svoje je uvažene misli i osjećaje mogao pretočiti u članak pod vlastitim imenom i prezimenom, ili barem u status na Facebooku ili kakvoj drugoj mrežnoj magli, bez dodatka organizacije u čije ime navodno nastupa, te junački podnijeti da se na njega možda nitko ne osvrne. Ovako, on pod firmom protivljenja „atmosferi straha“ koristi institucionalnu krinku za dodatno prokazivanje pisca koji je izložen hajci. Osuđuje harangu uvažavajući razloge za nju. Ustvari nas vuče za nos.

Za razliku od čelnih ljudi Hrvatskoga novinarskog društva i Hrvatskog društva pisaca, predsjednik PEN-a pomno je pazio da u svome saopćenju ne prozove Ministarstvo branitelja i članove Vlade koji su Dežulovića proglasili državnim neprijateljem i iscrtali mu metu na prsima. Referirajući se isključivo na ratobornu pješadiju, a ne na komandni kadar iz vladajućeg aparata, Bajsić opravdava „doživljaj“ prema kojem će se jedan tekst čitati „kao produbljivanje rana žrtve Vukovara“, mada ne i nasilje koje iza toga slijedi, kao da serviranje takvog „doživljaja“ s pozicije vlasti nije generiralo nasilje, kao da to nije bio signal s državnog vrha za slobodnu erupciju patriotskih strasti i kao da rečeni „doživljaj“ u slučaju Dežulovićeve kolumne ne predstavlja čisto klevetništvo. Ustvari nam prodaje maglu.

Ono što pritom valja imati na umu je da su se gnjile metafore (iliti „doživljaji“) poput „produbljivanja rana žrtve Vukovara“ uvijek u Hrvatskoj koristile samo i isključivo kao pozivi na linč. One nikada nisu imale nikakvo drugo značenje ili funkciju nego da posluže kao lozinke za objavu lova na izrode. Legitimirati te „doživljaje“, a onda dizati glas protiv „atmosfere straha“ koja iz njih logično slijedi, znači „oštro osuditi“ batinu kojom i sam vitlaš, naime načiniti prvi korak u brisanju razlike između PEN-a i Penave. Tko zna, nastavi li se istim smjerom, pa još uklone zaostale naslage hipokrizije, možda će proces penavizacije PEN-a vratiti slavnu organizaciju u doba državotvornog vitalizma, kada su njome rukovodile moralne veličine poput S. P. Novaka, pripisujući joj, umjesto slobodarskih težnji, ulogu nacionalne inkvizicije.

Za nekoga tko bi po prirodi svoje funkcije trebao biti zainteresiran za uklanjanje tabua svih vrsta, Tomica je Bajsić odviše lojalan napadnoj prisutnosti simbolike ratnih rana u hrvatskome javnom životu, gdje se neprestano upire prstom u one koji ih „produbljuju“ s neprijateljskim namjerama, pa ih valja smaknuti po hitnome postupku, dok se u isto vrijeme vodi najstrožeg računa da ratne rane nikada ne zacijele i da ostanu trajno svježe, jer samo u takvome stanju mogu poslužiti kao predložak da ideološka razvrstavanja i emisiju straha koja će profilirati poželjnu verziju hrvatstva.

Građanka koju dobro poznajem takvu je ranoholičarsku društvenu praksu – s pompoznim državnim inscenacijama, zbornim paljenjima voštanica, lažnim suzama, svečanim povorkama, počasnim plotunima, misama zadušnicama, tronutim političkim govorima, danima sjećanja, tjednima sjećanja, mjesecima sjećanja, zabranama nastupa pjevačima pogrešne nacionalnosti i, iznad svega, prijetećim režanjem prema svakom pokušaju da se ukaže na manipulativnu bit obreda, na nacionalističke motive i ratoborne aspekte općega žalobnog ugođaja – sažela u konstataciji da su nam „rane mozak popile“.

Bajsić može misliti da je ona trobojna zastava koja bez prestanka titra u uglu televizijskog ekrana, ne dopuštajući nam da zaboravimo kako su u toku „dani sjećanja“, izraz pijeteta prema ratnim žrtvama, a ja smatram da je riječ o banalnoj ideološkoj torturi i ispiranju mozga, o aktivnosti koja s iskrenom sućuti prema žrtava nema nikakve veze, pa dakle imamo različite „doživljaje“ cijele te inducirane društvene drame, no nije mi ni najmanje milo kada me on na mala vrata uvlači u svoje rodoljubne zanose potpisujući jedno otužno saopćenje „u ime hrvatskog PEN centra“.

Pogotovo jer živimo u zemlji gdje su ratne žrtve strogo diferencirane, gdje one uživaju kardinalno različite statuse i mjere javnog poštovanja, tako da malo kome – a sigurno ne predsjedniku PEN-a – pada na pamet upozoriti na „produbljivanje rana žrtve“ kada se, recimo, u Lori podigne spomenik vojnoj jedinici čiji su pripadnici tamo mučili i ubijali logoraše. Samo podobne ratne žrtve mogu biti izvorište nacionalne boli kao prvorazrednoga političkog goriva. Samo podobni mrtvaci mogu stvoriti humus iz kojeg će do neslućenih visina rasti besmrtni kolektiv.

Organizacija koja se bavi zaštitom slobode javne riječi ne može imati respekt prema takvoj mitskoj građi, a da ne poništi smisao vlastita postojanja, niti pak širiti tlapnju da fond nametnutih svetinja nema kastrirajući učinak na ono što se govori i piše. Trideset godina egzistencije u samostalnoj, suverenoj i u ratnom ognju iskovanoj Hrvatskoj bilo je dovoljno da svatko shvati kako funkcionira ta fuzija između ulja i vode, odnosno domoljublja i slobode.

Čitajte više