Zvao se Khobeib, zvali su ga Ali

Share on facebook
Share on twitter
Share on whatsapp
Share on email
Zvao se Khobeib, zvali su ga Ali_619c3cdbba335.jpeg
Nawal se pak može držati tek uspomene na Alija van onoga na što ga je svela brutalnost naših granica i graničara, čuvati ideju čovjeka koji bi bio da mu je bilo dozvoljeno biti.
Share on facebook
Share on twitter
Share on whatsapp
Share on email

Ovaj članak može da se sluša Poslušajte tekst koji slijedi u nastavku

Khobeib Ben Khoder, 32-godišnji migrant porijeklom iz Tunisa, umro je u jesen 2019. u bolnici u Bihaću od posljedica ozljeda koje je zadobio nakon što mu je granična policija oduzela obuću i protjerala ga, pa je satima hodao bos po snijegu. Ivana Perić donosi svjedočanstvo aktivistkinje Nawal Soufi o njegovoj smrti koju regionalni mediji dosad nisu popratili, dan nakon četvrte obljetnice smrti djevojčice Madine Hussiny, još jedne žrtve brutalnosti graničara prema migrantima.

Zvao se Khobeib Ben Khoder. Rođen je u ljeto 1987. godine, na Veliku Gospu. U Tunisu je rastao, ljudima postao poznat pod nadimkom Ali. Umro je u jesen 2019. godine, u bolnici u Bihaću. Ispatio dušu čitavu tu godinu, svjedoče ljudi koji su ga znali, i u Bosni ga zvali Ali. “Svi su ga zvali Ali. U jednom od pokušaja prelaska hrvatskog teritorija zaustavila ga je policija i izula mu je obuću. Bila je zima. Protjerali su ga bosog. Hodao je satima po snijegu, a kada je stigao natrag u Bosnu liječnici su zaključili da bi mu trebalo amputirati obje noge. Od tog je trenutka počeo jako patiti, mjesecima bio sam po strani, u logoru za migrante. Nije želio s nikim razgovarati. Nije ni jeo”, tako nam Nawal Soufi započinje priču o Aliju.

Nawal je talijanska aktivistkinja, koja godinama pomaže izbjeglicama i migrantima u i van Italije. S mnogima od njih bila je u najtežim trenucima, pa tako i s Alijem, s kojim je provela posljednje dane njegova života. Priča nam kako je Ali nakon sakaćenja nogu upao u jaku depresiju. “Tijekom tih mjeseci preko tuniškog veleposlanstava nije traženo rješenje da se pokrene nešto, nije donesena odluka da netko od njegovih roditelja dođe potpisati papire za amputaciju noge, da mu se nekako pomogne. U kampu ga nisu htjeli proglasiti psihički nestabilnim i pozvati nekoga od članova njegove obitelji, čime je moglo doći do odluke da bude hospitaliziran i da mu se spasi život”, objašnjava Nawal.

Na štakama preko granice

Međunarodna organizacija za migraciju (IOM), koja bi trebala skrbiti o zdravlju i dobrobiti izbjeglica i migranata u logorima u Bosni, Khobeibu nije pružila potrebnu pomoć. Sve vrijeme dok je on bio bolestan, Nawal je radila u Grčkoj, ukopana u paklovitom limbu sličnih izbjegličko-migrantskih iskustava. Za Alijevu je priču čula preko Facebooka. “Tada sam slučajno bila u Sarajevu i nastavila sam balkanskom rutom pješice s migrantima. Mnogo puta odlučim prijeći granicu pješice, da dokumentiram što migranti doživljavaju, da iznajmim hostel, platim hranu i pomognem koliko mogu duž granica balkanske rute. Tako sam u rujnu 2019. upoznala tog tipa, koji nije želio razgovarati i nije dao da mu se itko približi. Bojao se da će ga oteti i odvesti na amputaciju. Odlučila sam ostati blizu njega i nagovoriti ga da dođe u kuću sa mnom i prijateljima. Nakon dva dana je prihvatio i tako je zapravo sve počelo”, priča Nawal.

Nawal je prvo za Alija zatražila vizu u talijanskom veleposlanstvu koje se pokazalo spremno da ga pošalje na liječenje u Italiju. “I on je htio otići u Italiju, želio je ondje nastaviti svoj put, liječiti se u talijanskoj bolnici. Volio je Italiju jer je u prošlosti već živio ondje, i u nekim drugim europskim zemljama, ali je bio protjeran i vraćen u Tunis. To je bio razlog zašto je balkansku rutu morao ponavljati pješice. Bio je prestravljen zemlje u kojoj je pretrpio traumu, htio je otići. Međutim, vlasti nisu slušale njegove želje”, kaže Nawal.

Ona i nekolicina drugih aktivista u Bosnu su te jeseni uspjeli dovesti Alijevu majku. Nawal je preko prijatelja skupila novac za njezinu avionsku kartu, pa je majka stigla zajedno s Alijevim šogorom. Tada su se prvi puta vidjeli nakon godina razdvojenosti. Nožni prsti su Aliju na kraju otpali sami od sebe, malo po malo, a on je i dalje, na štakama, pokušavao isplanirati prijelaz granice i put dalje u Europu. “Tada se oprostio od majke i pokušao ponovno prijeći hrvatsku granicu. Bio je to posljednji zagrljaj između majke i njenog djeteta”, govori Nawal.

Nawal je nastavila raditi na njegovoj vizi i tražiti načine da mu pomogne. A onda je, dok je bila na sastanku s Crvenim križem, saznala da se Aliju stanje pogoršalo i da je hospitaliziran. “Nisam posve razumjela dinamiku onoga što se dogodilo tih zadnjih sati, sve što znam je da je Khobeib bio momak pun nade i želio je stići u Europu kako bi pomogao roditeljima. Njegova obitelj me zove i dan danas, a majka mi stalno govori da joj odgovorim na pozive jer još osjeća miris svog sina u našim razgovorima. To je užasno težak osjećaj, nesnosna bol. Bilo mi je grozno nazvati obitelj i reći im da je Ali mrtav”, priča Nawal.

Polovna pravda za Madinu

Alijeve se priče prisjećamo povodom još jedne nesretne obljetnice koju je donio 21. studeni, a ta je četiri godine od smrti Madine Hussiny, djevojčice iz Afganistana koja je poginula na hrvatsko-srpskoj granici. Za razliku od Madinine, Alijeva je smrt slabo dokumentirana i dosad nije pronašla svoje mjesto u našim medijima. Ali nije umro u jednom napadu, nije ga udario vlak niti pogodio “slučajno opaljeni” metak, nije ga žustro odnijela nabujala rijeka, nije se tijekom noći pretvorio u smrznuti leš na ničijoj zemlji. Umirao je na duže staze, postepeno i sigurno, od jedne zime do jedne jeseni. Kakva bi se pravda, i kakav spomen, za takvu migrantsku smrt mogli očekivati?

U slučaju pogibije Hussiny, najmlađe poznate žrtve policijskog progona u Hrvatskoj, Europski sud za ljudska prava (ESLJP) prošli četvrtak je presudio da je Hrvatska prekršila niz odredbi Međunarodne konvencije o ljudskim pravima, uključujući i one o pravu na život i zabrani nečovječnog i ponižavajućeg postupanja. Ustanovljeno je da je istraga o smrti Madine bila neučinkovita, da su djeca obitelji Hussiny tijekom policijskog zadržavanja trpjela loš tretman i da se odluke oko detencije nisu rješavale temeljito. Prema presudi, Hrvatska obitelji Hussiny sada mora platiti 40 tisuća eura odštete, te troškove sudskog procesa od 16.700 eura. Međutim, kažnjavanje direktno odgovornih za Madininu smrt, kao i onih po čijim su naredbama postupali, i dalje ostaje na čekanju. Radi se o koraku koji mora doći od strane hrvatske vlasti. Kako još uvijek nije nastupila zastara za kazneni progon, odvjetnici obitelji Hussiny i nevladine organizacije sada očekuju i pozivaju na sankcioniranje direktnih počinitelja, ali i nadređenih po čijim su naredbama postupali i koji su kasnije ta postupanja zataškivali.

U međuvremenu će se obitelj morati zadovoljiti s novčanom naknadom koja nije ni približno dovoljna da nadoknadi ili olakša za gubitak koji su pretrpjeli. Prisjetimo se samo jednog momenta – toga kako nikome iz obitelji Hussiny nije bilo dozvoljeno da s Madinom pođe u bolnicu nakon što ju je udario vlak, a tek nekoliko dana kasnije saznali su da je umrla i dobili dozvolu da dođu po njeno tijelo. Ako je za ovakvu smrt, višestruko i pomno dokumentiran gubitak života djevojčice čije ime s razlogom danas zna čitava Hrvatska, pravda spora, krnja i nedostatna, čemu se uopće može nadati obitelj Khobeiba Bena Khodera, zvanog Ali?

Njegova majka može se nadati tek razgovorima s Nawal, povremenom održavanju uspomene na sina sa ženom koja ga je prigrlila i vidjela kao ljudsko biće u vremenu i prostoru u kojem je bio posve dehumaniziran. Nawal se pak može držati tek uspomene na Alija van onoga na što ga je svela brutalnost naših granica i graničara, čuvati ideju čovjeka koji bi bio da mu je bilo dozvoljeno biti. “Jednu stvar nikada neću zaboraviti. Zajedno se smijemo, smijemo se toliko zaigrano. On hoda ulicama s tim pokolebanim štakama. Prije nego što sam ga upoznala, vidjela sam samo njegove fotografije, kako boluje u invalidskim kolicima u hladnoj sobi u bosanskom logoru. Nisam vidjela ništa osim boli. Kad sam ga upoznala, radije smo se zabavljali. Dočekala bih ga zagrljajem. Neka osjetimo na tren da se život nastavlja, unatoč svemu. Kad me ono ugledao na sarajevskoj Baščaršiji, kako je vikao, smiješio se, zvao me da popijem kavu. Znao je da sam ovisna o kavi. Eto, to ću pamtiti”, kaže Nawal.

Čitajte više