Ovaj članak može da se sluša Poslušajte tekst koji slijedi u nastavku
Prije zore i bijeloga dana bez Franje i Bobana, zatražite oprost od vaših uzoritih komšija Bošnjaka, za sva nedjela od 09. maja 1993. godine, za mostarskog simbola i novog “Starog mosta“ od 09. novembra 1993. godine, sve do danas.
Učinite to, za vaša i naša mlada dolazeća pokoljenja, za sve generacije, za blagostanje i našu zajedničku budućnost, umjesto prkosnog slavlja vaše zločinačke tvorevine “Herceg Bosne“ i njenoga UZP-a.
Ne budite licemjerni i lukavi poput i vašeg današnjeg “mostarskog doglavnika i silnika“, Dragana Čovića i onih njegovih istomišljenika, koji upućuje takve lažne i ogavne demagoške floskule, ovim istim komšijama Bošnjacima, radi uvezivanja opet nekih svojih zastava.
Kako to kaže taj isti vaš Dragan: “Bošnjaci nemaju većeg prijatelja od Hrvatske”, ali zaboravlja staru narodnu: “Koga su jednom zmije ujedale i guštera se boji“.
Zašto permanentno, poput lopova stalno vičete “Držite lopove“, jer su vulgarna i veoma lažna vaša uvjeravanja naše javnosti i hrvatskih građana u Hrvatskoj, kako ste ugroženi u ovoj našoj zajedničkoj domovini Bosni i Hercegovini?
Zašto stalno insistirate na etničkoj matrici u rješenju izbornog zakona, pri čemu građana nema nigdje, a zastupate opštu nacionalističku ili “ustaško-četničku“ ideološku matricu koja se bazira na isključivom nacionalizmu, ubojitijem i crnjem od fašizma?
Nažalost, kao živi svjedok svih događanja, kao da je to bilo jučer, na stadionu Koševa okupljanje velikog broja pristalica HDZ-a i SDA sa uvezanim zastavama, početkom 90-tih godina.
Ali se isto tako kao mostarski Sarajlija sjećam i datuma 09. maja 1993 godine, kada su se u zoru, sa Jurom i Bobanom, pojavili bojovnici “čudnog naglaska“ bar za mene, sa trakom oko glave i zahtjevima na našim vlastitim vratima domova, da im se pokažu iskaznice.
Ko god bijaše Bošnjak, morao se odmah spustiti u suteren, na vanjsku ulicu, te u kolonama su krenuli ka igralištu pod Bijelim Bregom.
Istina je, da su im se dalje ubrzano pripremali i logori za “prevaspitanje i odgoj“ po zacrtanoj i primjenjljivoj ideologiji i matrici njihog oca “lijepe njihove Hrvatske“ poglavnika Franje Tuđmana.
Tako svi ti bojovnici i njihovi doglavnici postadoše izvršioci, naslućenog i iscrtanog na običnoj “salveti“ podjele BiH i UZP (Udruženog zločinačkog poduhvata) ?
Šta pisati više ili nekome govoriti, kada je sva istina i samo istina, na osnovu autentičnih svih informacija iz Haga i Tuđmanove arhive, sadržana u najnovijoj knjizi, uglednog i visokog intelektualca, čestitog Hrvata, Univerzitetskog profesora, istoričara i filozofa, gospodina Ive Komšića, pod naslovom, “ Tuđmanov haški profil – Udruženi zločinački poduhvat na BiH“.
U svakom slučaju, preporuka je iskrena i jedina moguća vrijednost daljeg zajedničkog suživota, istu uključiti u sve hrvatske školske programe istoirijskog istinskog obrazovanja, kako bi je svi analizirali i na vrijeme odlučili da mijenjaju i svoje sopstvene memorijske čipove u sopstvenim moždanim vijugama.
Vaše proslave i sjećanja na vašu genocidnu i urbicidnu “Herceg Bosnu“ kada je u pitanju grad Mostar i dio Hercegovine, najcrnja je tragi-komična predstava kao rezultat vaših zlih radnji na ovim prostorima u doba vaše agresije na našu domovinu BiH i naš grad Mostar.
Radi vaših nužnih spoznaja o svome idolu i kreatoru takve ogavne ideološke matrice, kada je u pitanju i dogovorno cijepanje naše Bosne i Hercegovine sa drugim zločincem i “voždom” iz srpsko-četničkog okruženja Slobodanom Miloševićem, na scenu je pristupio vaš poglavnik Franjo Tuđman.
Danas je na njegovom putu i “doglavnik“ Dragan Čović i mnogi njegovi saradnici i istomišljenici, koje mistorija i zbivanja iz proteklog perioda vase agresije nije ništa ni naučila.
Iz članka novinara Hrvoja Šimičevića (Novosti, 12.2.2021.) saznajem za izjavu gospodina Džo Bajdena, kao senatora, pred Američkim senatom (1997. god.) da “Franjo Tuđman ne spada među pozitivce”. Nazivao ga je “autoritarnim razbojnikom“, “ antidemokratskim vođom“, kao faktorom nestabilnosti na našim prostorima. Nazivao ga je “gramzivim moćnikom“ koji je “satkan od istoga materijala kao Milošević”.
Zajedno su radili na podjeli Bosne i Hercegovine, te je i predviđao da će obojica, kada dođe vrijeme za isto odgovarati i biti procesuirani za ratne zločine.
Sve je tako lijepo i istinito, na osnovu autentične dokumentacije iz Haga, napisano u knjizi Univerzitetskog profesora, istoričara i filozofa, Ivo Komšića sa naslovom “ Tuđmanov haški profil- Udruženi zločinački poduhvat na BiH“.
Aktuelni američki predsjednik optužio je Tuđmana i za nastavak vladavine u Hercegovini preko “siledžija“ u Mostaru. Ovi bezakoni pojedinci odbili su sve međunarodne pokušaje integracije Mostara te su pribjegli smrtonosnom nasilju nad Bošnjacima.
Za sve učinjeno na ovim našim BiH prostorima od strane Hrvata, normalno se i postavlja pitanje: “Tko može na bilo koji način odrediti duh jednoga Naroda? Hrvati bi se zbog Nezavisne Države Hrvatske, čije se postojanje sve više problematizira u modernoj istoriografiji, za vijeke vjekova morali smatrati obaveznim gajiti sućut i pokajanje. Baš kao što taj osjećaj imaju Njemci. Tu ozbiljnog procesa pomirenja i suočavanja sa proslošću, nažalost još nema”.
Zbog ovoga što su, pak,”naši“ izveli u Bosni i Hercegovini, a ja nazivam agresijom i Udruženim zločinačkim poduhvatom tko bi mogao biti taj koji bi mogao/la dogovoriti (ili nastaviti) proces čišćenja istorijske memorije?
Ne svi Hrvati već manjina, snosi krivičnu odgovornost za zločine rata i poraz, pak, druga je manjina morala odgovarati za podržavanje ustaštva, za strahovladu u doba poratnog jugoslavenskog staljinizma, za zločine HV-a, HVO-a u BiH ili HV-a i policije nakon “Oluje“. Svatko od nas, premda na različite načine, sasvim sigurno ima povoda da sam sebe preispita moralnim uvidom i ne mora priznavati nikakvu instancu osim vlastite savjesti. Tko ne prepoznaje trenutak u svom životu i nije sposoban kazati: “I ja sam Hrvatska, i ja sam Bosna i Hercegovina…” ali kazati to uz zahtjev za preobrazmom, za ponovnim rođenjem, za odbacivanjem pokvarenoga, taj nek bude opomenut jer je zašao u ćudorednu propast. U onu vrstu propasti koju Milanović ne vidi niječe.
Ono dobro i istinito, ona pogača pomirenja o kojoj govore moji prijatelji Srbi u Hrvatskoj, ono “pravično suočenje sa zločincima“ koji su u ime tih navodnih državnih interesa ciljeva izvršeni, a o kojima brutalno iskreno piše Ivo Komšić, ali na način da se drži evanđeoskog principa da najprije valja čistiti ispred vlastitog praga (što Komšić radi u ovoj knjizi), neće doći sama od sebe – treba temeljito prionuti poslu, svi mi i svatko od nas. Možda jednom mognemo reći da smo se pokušali osloboditi krivnje. “(citat uvodničara knjige Ive Komšića, novinara Drage Pilsela).
Da je UZP (Udruženi zločinački poduhvat) bila jedina politika stranke HDZ-a i “Herceg Bosne“, bez sumnje, iznešeno je u dokazima Haškog suda.
“Iako pretresno Vijeće Haškog suda, u presudi od 29maja 2013 godine se ograđuje od pisanja istorije Bosne i mHercegovine, ograničavajući se na utvrđivanje krivične odgovornosti lica koja su planirala i počinila ratne zločine, što je njegova osnovna funkcija, ono nije moglo izbjeći činjenicu da svojom presudom ipak piše istoriju Bosne i Hercegovine jer je u dugotrajnom sudskom postupku, s obimnim materijalnim dokazima, moralo utvrditi istorijski kontekst u kome su zločini počinjeni.
Kontekst otkriva uzroke, motive i krajnje ciljeve zločina, što je za svaki sudski proces i konačnu presudu od najvišeg značaja.
Zločini koji su počinjeni nisu slučajni, oni su planirani i organizirani s veoma jasnim ciljem, a povezanost osoba koje su izvršile zločinački cilj bila je funkcionalna i subordinirana. Ta subordinacija se protezala od hrvatskog državnog vrha, na čelu sa predsjednikom države Franjom atauđmanom, do posljednjeg lokalnog zločinca koji i formalno nije pripadao “odabranoj“ zločinačkoj grupi, ali je ostvarivao njihove ciljeve.
Sudsko Vijeće je utvrdilo da je u kontekstu ostvarivanja zločinačkog poduhvata formirana “Herceg Bosna“, s cjelokupnom njenom političkom, administrativnom i vojnom strukturom. Kao paradržavna tvorevina imala je odlučujući uticaj na događaje u određenom broju opština u BiH, a unutar cjelovitog ratnog konteksta i na događaje u cijeloj Bosni i Hercegovini koji su odredili njenu budućnost” (citat iz knjige Ive Komšića).
Na kraju ovoga teksta, želim i nešto konkretno da istaknem, radi mojih čitalaca i šire javnosti, da znaju.
Kao autor ovoga teksta i još uvijek živi svjedok dešavanja u dvostrukoj agresiji na naš Mostar, sa istoka i zapada, ostaje mi pravo, obaveza i dužnost da široj javnosti i mojim vjernim čitaocima ispričam još dva detalja.
Godine 1996., poslije prvih izbora poslije Dejtona za Gradsko vijeće grada Mostara, mnogi to i ne znaju, pobjedila je lista građana „Za jedinstveni Mostar“ sa njenim nosiocem, našim uvaženim i poštovanim Safetom Oručevićem.
Poslije prve konstituirajuće sjednice Gradskog vijeća kojom sam lično predsjedavao, naš Safa je tako ljudski i džentlemenski prepustio funkciju Gradonačelnika, kao pobjednik i brojnim vijećnicima, uvaženom i čestitom Hrvatu, gospodinu Ivanu Prskalu. To je ujedno i bio jedini čestiti Hrvat koji je javno u intervjuu „Oslobođenju„ izjavio: “Ovo što se desilo sa vijećnikom Milanom Jovičićem, sramota je za hrvatski narod”.
Veritas amare est – Istina je bolna, ali kako i za koga. Desilo se što je i “Feral Tribune” ovjekovječio svojom reportažom kao i brojni drugi mediji i TV kuće – da je od strane HDZ-a i njihovih razbojnika izvršen “Lov na vijećnika”, Milana Jovičića, sa pokušajem likvidacije.
Interesantna je i činjenica za našu javnost, da je mr Milan Jovičić 1970. godine došao u Mostar, na kamen temeljac, kao stručnjak na izgradnji buduće firme Aluminij. Isto tako, istina je da je profesor Milan Jovičić obrazovao i njihovu djecu na Elektrotehničkoj školi u zapadnom dijelu Mostara.
Istina je da je Milan Jovičić mogao dobiti i politički azil u željenoj državi Evrope i dalje, ali je na intervenciju Safeta Oručevića ostao u ovome gradu Mostaru.
Zato je danas i za svoga životnoga vijeka, ostao i postao živi svjedok istine i samo istine o svim događanjima u gradu Mostaru i šire.
Istina je i da ga je spasila neka vila nebeska, od smaknuća u nekoj od jama mostarskih, da li rudnika ili kod Goranjaca, upitno je.
Možda mi je pomogla i Gospa iz Međugorja, nisam siguran, ali sam ovdje sa mojim Mostarcima živ i zdrav.
