Ovaj članak može da se sluša Poslušajte tekst koji slijedi u nastavku
Duša akovske čaršije godinama je sistematski ubijana. Nekada prelijepa čaršija puna kulturoloških i sportskih dešavanja pretvorena je u najobičniju palanku. Sve je uništeno, od porodice pa do institucija. Ni kamen na kamenu nije ostao od nekadašnjeg duhovnog i moralnog sjaja čaršije. Duša me boli u kakvom okruženju rastu buduće generacije Bjelopoljaca. Sve smo im uništili i zatrli. Dragi moji Bjelopoljci, bila su ono srećna vremena kada smo svi imali dovoljno, kada se nije zaviđelo drugu i prijatelju. Kada se drugome željelo dobro isto onoliko koliko i sebi.
Eh u tom vaktu i zemanu krenuli sada već rahmetli majstor Husko i pokojni vozač Budo u Novu Varoš na svadbu bjelopoljskoj odivi. Da si ih poveo na strijeljanje da kažu – čijoj odivi – nema šanse da su ti umjeli odgovoriti. I jedan i drugi boemčine, ponijeli po bocu konjaka i planirali na kraju svadbe, kada mlada prinese šerbe, da je zakite parama. Računaju da su adeti isti kao i kod nas u Bijelom Polju. Ali, ne lezi vraže, svadba ko svadba potraja par dana, a onda na kraju ustade stari svat i poče nabrajati darove.
„Marko frižider, hvala mu, Salko veš mašinu, hvala mu, Jupo spavaću sobu, hvala mu, Ranko televizor…“ a onda dođe red i na Buda i Huska.
„Majstor Husko i Budo iz Bijelog Polja donijeli po bocu konjaka, popili dvije, fala im.“
***
Nema više Huska i Buda, ali zato imamo poštovani vjerujući narod. Sve vjernici a jedni druge ne mogu očima vidjeti. Mržnja prema različitosti je perpetum mobile svih nesreća i stradanja. Znam ja nas, je*o ti nas.
