Slovo o Muftiji

Slovo o Muftiji_6193b687b28ba.jpeg
Teško je izraziti rečima onaj osećaj praznine što više nije među nama.
Novo!
Close
Sačuvajte članke sa nalogom

Nakon što se prijavite preko Cafe Sandžak, možete sačuvati priče i lako ih pregledavati kasnije na bilo kojem uređaju.

Ovaj članak može da se sluša Poslušajte tekst koji slijedi u nastavku

Čudno je to, danima ne prestaje osećaj praznine.

Radim nešto, odem negde i samo me preseče misao – Preselio je, nije više među nama.
Danima ljudi objavljuju, stavljaju slike, citate, snimke. Danima traje neverica.

Nekome možda smeta, nekome se čini da je preterano, nekog iritira.
Verujte mi, niko to ne radi iz inata, niti da bi nekoga iritirao. Prosto je ljudima žao.
Toliko mnogo razgovora s narodom ovih dana, s ljudima koji uopšte nisu bili njegovi simpatizeri, s ljudima iz drugih stranaka, s ljudima Pravoslavne vere.
Toliko mnogo žãla kod svih, iskrenog, ljudskog, jer je otišao jedan od istinoljubivih, jedan od hrabrih, jedan od onih koji su bili Bedem i štit ovome narodu.
Znali smo da je tu, znali smo da ne da na nas, ma kojoj stranci pripadali, da ga je strah samo Uzvišenog.

Teško je izraziti rečima onaj osećaj praznine što više nije među nama.
A još teže izgleda svima pada to što tek sad uviđamo koliko smo ga uzimali zdravo za gotovo. Tu je, i dobro je.
I sad nije, i nije nam dobro.
Meni nije dobro, danima.
Naviru mi suze, iz čista mira.
Besmisleno je pominjati uopšte ili zamišljati koliki bol njegova porodica oseća.

Mislila sam ustvari da pišem o nečemu skroz drugom, o njegovim zaslugama, o emanetu koji je ostavio kroz institucije, o tome koliko nas je zadužio, koliko se borio;
Šta je sve postigao i dokle je stigao, a to je tek trun onoga što znamo. O projektima koje je vodio za dobrobit bošnjačkog naroda, sigurna sam, zna nekolicina ljudi koji su se, rame uz rame, s njim davali na tom putu, a o kojima blagog pojma nemamo.

Jednom mi je, na času konverzacije arapskog jezika rekao:
-Nisi u pravu, ali ti skidam kapu što te nije strah da izneseš svoje mišljenje, pa i po cijenu da se profesor naljuti.

Tad sam bila besna, sećam se toga, jako živo.
Besna na njega što je uvek on bio u pravu.
Ali jeste bio u pravu. I drago mi je što sam bila besna, i što sam imala prilike da stojim kao učenik pred njim, i da od njega uzimam znanje.

Ponosna sam kad iščitam toliko lepih reči o njemu, od ljudi širom Srbije. Narod ga je poštovao, iako toga nije bio svestan.
To se ne nameće. To se ne naređuje. To se zaslužuje. To se vidi.

Ostaćeš nam u srcima, Profesore naš.

SANDžaklija preporučuje

Šta naši urednici čitaju, gledaju i slušaju svake hefte. Prijavite se za Heftični Bilten i nikad više ne propustite velike priče.

Čitajte više

Slušajte audio izdanja magazina Sandžaklija

HEFTIČNI BILTEN

Prijavom na Heftični Bilten slažete se sa Uslovima korišćenja i politikom privatnosti.