Hodajući mrtvaci

Ilustracija: Ahmed Emad Eldin
Ilustracija: Ahmed Emad Eldin
Na žalost, sâm dan i vrijeme ustoličenja poglavara crnogorske islamske duhovnosti, kod svakog razumnog podstaklo je osjećaj mučnine sa primjesom neke bizarnosti...
Novo!
Close
Sačuvajte članke sa nalogom

Nakon što se prijavite preko Cafe Sandžak, možete sačuvati priče i lako ih pregledavati kasnije na bilo kojem uređaju.

Ovaj članak može da se sluša Poslušajte tekst koji slijedi u nastavku

Neka mi oproste svi “kreteni” ovoga svijeta, pa i oni čiji se pogledi završavaju tu negdje ispred nosa, jer svi oni nikome nijesu krivi niti su kome što dužni. Upravo zato, moj problem nijesu oni već me zanima jedna druga i sasvim nova klero-sociološka skupina koja, da nije nošena pohlepštinom za zamajavanjem naroda, po mnogo čemu bila bi slična i na štetu onima sa početka priče.

Osvjedočeno, reklo bi se endemski, ovo vrijeme bilježi razna ustoličenja, što mu etimološki dodje kao postaviti nekoga na stolicu, pa neka je on i crni kamen. U nekim slučajevima to se čini neprimjetno, mirno i uz tačno propisana sveta pravila. U drugim, uz angažman moderne tehnike, hazgino i veoma bučno, padobranski ili na druge desantne načine, ali skoro uvijek, hodajući ivicom ljudskog ambisa. Na žalost, imamo i treći ustoličanski izum koji mu dodje kao neki miks duhovnog i svjetovnog, vjere i politike, čiji je target što više dohvatiti, zgrabiti, šlapiti, prisvojiti, za naivne uz krilaticu “sve će to milostivi Allah dž.š. oprostiti”.

Pošto je riječ o ovozemaljskim i hodajućim ljudima, a ne o kakvom duhovno-zamišljenom stadu, te dvije “vjerujuće” skupine prepoznatljivo imaju i svojih dodirnih tačaka, a u političkom smislu i jaku konekciju s državnim establišmentom. Jedna je ona što se oslanjaju na specijalne sporazume koji zahtijevaju da će izvršna vlast “na povjerljiv način biti upoznata o kadrovskim rješenjima sa vrha duhovne vlasti”, a druga je što obije imaju svoja “stada” kojima nebaždareno vladaju, skoro uvijek bez ovozemaljskih odgovornosti. Kada je već riječ o “stadu”, stado ko stado – ono zna da pase što mu se ponudi i da dâ što se od njega traži. A, kada mu se dâ ili pruži nešto loše, pa čak i nešto dobro, njegove empatije se svode na blejanje ili, u krajnjem, na neartikulisanu riku koja se gubi u nevidbog – i sve tako iznova.

Sticajem okolnosti, dan ustoličenja muslimanskog vjerskog poglavara, desio se onoga istoga dana kada je ovaj svijet napustio najbolji među najboljima – kako to na njegovoj dženazi potvrdi muslimanski Reis iz Sarajeva. Ništa to ne bi bilo neobično jer, bez ljudskoga izbora, razni se događaji često dešavaju u istome danu.

Ali, događaj iznenadne i prerane smrti akademika Muamera ef. Zukorlića, bez svake sumnje najboljeg među nama, i događaj ustoličenja duhovnog vođe crnogorskih muslimana, ne mogu se porediti ni sa čim što bi bilo slučajno i mjerljivo na bilo koji način. Na žalost, sâm dan i vrijeme ustoličenja poglavara crnogorske islamske duhovnosti, kod svakog razumnog podstaklo je osjećaj mučnine sa primjesom neke bizarnosti, nerazuma ili pak otsustva ljudskog pijeteta prema životu i smrti, ako se hoće i prema samoj solidarnosti u poimanju duhovnisti.

Stoga, da li se ustoličenje živog od živih, moglo odgoditi za makar jedan dan, možda „desantno“ i za nekoliko sati, da bi u tom vremenu, duhovni poglavar crnogorskih muslimana sa svojom jednoglasnom biračkom pratnjom, učinio i iskazao neophodnu, ne samo oficijelnu već i ličnu duhovnost u odnosu na djelo i značaj sandžačkog muftije, akademika Muamera ef. Zukorlića, bez obzira na vjeru i naciju, nadasve sandžačkog velikana. Naravno, “razumjeće se”, kod boljega, makar on bio i mrtav, ne ide se u pohode čak i kada bi trebalo da se to mora.

Ispostavilo se, ustoličenje je preče od svega, pa ako se hoće i od obraza, jer ono znači mnogo. Prije svega znači duhovnu vlast nad svojim “stadom”, jaku kopču sa svetovnom vlašću, a mimo toga i sve zbog toga, nebaždareno zahvatanje jal stanova, kuća, jal kafana, zemljišta, kadriranje po sandžačkim školama… i ko zna što još.

Konačno, da li kod onih što su birali i onoga ko je biran, imade osjećaja sramote ili je možda kod njih perda (zaklon) toliko pukla pa se izgubi mjera ljudske pristojnosti, obzira prema pastvi – “stadu”, na koncu i prema sebi, a posebno prema stolici na kojoj je baš toga dana izvršeno duhovno postavljenje ili ustoličenje? Što mu dođe jedno te isto. Na sreću, u živuće-umirućem smislu, među nama ima svega, pa i onih što mu dođu kao hodajući “mrtvaci” koji traju samo koliko i biološki. A ima i onih drugih, mrtvih, koji žive dok će pamćenje ljudsko trajati.

Stoga, neka je rahmet svijetlom liku akademiku, narodnom poslaniku, potpredsjedniku skupštine, Muameru ef. Zukorliću, muftiji sandzačkom.

SANDžaklija preporučuje

Šta naši urednici čitaju, gledaju i slušaju svake hefte. Prijavite se za Heftični Bilten i nikad više ne propustite velike priče.

Čitajte više

Slušajte audio izdanja magazina Sandžaklija

HEFTIČNI BILTEN

Prijavom na Heftični Bilten slažete se sa Uslovima korišćenja i politikom privatnosti.