Ovaj članak može da se sluša Poslušajte tekst koji slijedi u nastavku
Nova vlada je krenula sa rješavanjem dijela socijalnih pitanja koje prethodnu vlast nijesu interesovala, osim u predizbornom periodu, kroz „pomoć“ koju bi dijelili, najčešće jednokratnu, dijelu građana kako bi ih glasali. Uvela je besplatne učenike za osnovce – što je za pohvalu, iako je to bila samo zakonska obaveza, jer je po Ustavu osnovno obrazovanje obavezno i besplatno. Ali, nama su zakoni, pa i Ustav, odavno mrtvo slovo na papiru.
Nova vlast najavljuje i vraćanje naknada za majke sa troje djece – stečeno pravo koje ne može biti ukinuto – zakona kojeg je prošla vlast brzopleto i mimo svake logike donijela, da bi ga zatim ukinula. Naknade za majke sa troje djece su najdiskriminatorskiji, najnepravedniji, mogu reći najdelitantskiji zakon, ali što je – tu je.
Aktuelna vlast je vratila još jedno socijalno davanje iz oblasti socijalne i dječje zaštite koje je ukinula prethodna – djeci do šest godina je ponovo dodijelila dječji dodatak. Sada su Demokrate pokrenule inicijativu da dječji dodatak primaju sva djeca do 18. godina starosti, počev od Nove godine, a u cilju „neselektivne pravde prema djeci“, kako to obrazlaže poslanik Šaranović. Za tu svrhu, po riječima Šaranovića, biće potrebno 45 do 47 miliona eura iz budžeta, na godišnjem nivou. On dalje navodi kako su, misleći na budžet, morali fazno da sprovode inicijativu vraćanja dječjih dodataka.
Svaki građanin bi pozdravio ovakav zakonski predlog ako u budžetu ima novca za te svrhe, jer je neki vid socijalne podrške djeci, tj.porodicama sa djecom neophodan i pravedan. Problem je u tome što se, vidim, i ovi zakoni donose, čini mi se ad-hok, bez pažljive analize i dubljeg ulaženja u problematiku. Da su se predlagači vraćanja dječjeg dodatka dublje pozabavili socijalnim stanjem u porodicama sa djecom, u prvom „turnusu“, čak i prije uvođenja dječijeg dodatka za djecu do šest godina, opredjelili bi ga za djecu samohranih roditelja – ako ona ne primaju porodičnu penziju, jer su to obično među socijalno najugreženijim kategorijama djece i roditelja. Takve djece u Crnoj Gori ima svega nekoliko stotina, te bi opterećenje za budžet bilo par desetina hiljada eura na godišnjem nivou, što znači da budžet to davanje praktično ne bi osjetio. Ne zavisi, dakle, sve od budžeta, nego od dubljeg sagledavanja stvari, analize problematike, i upravo „selektivne pravde“ – dok pravda ne bude zadovoljena neselektivno za svu djecu.
Kako Skupština mjesecima ne zasijeda a plasiraju nam se isključivo „visokopolitičke“ teme, više niko i ne zna da li je i dalje na dnevnom redu donošenje zakona o uvođenju alimentacionog fonda. Neplaćanje alimentacije jedan je od gorućih društveno-socijalnih problema na koji je dio NVO sektora i društvene zajednice godinama upozoravao.
Jednoroditeljske porodice nalaze se među socijalno najugroženijim kategorijama društva. U odavno potpuno raspalom pravosudnom sistemu nerijetko se jednoroditelj samo uzaludno iscrpljuje parnicama zbog nedavanja alimentacije. Naknadu za izdržavanje djeteta, uprkos presudi, roditelj ili staratelj često ne može da ostvari, jer kao pojedinac nema mehanizme da natjera drugu stranu na to. Država ih ima – ako je pravna, i relativno lako može primorati stranu koja ne izvršava svoje zakonske obaveze da ih izvrši, vrati novac u budžet. Zakon o alimenticionom fondu je stoga trebao biti možda prvi koji je u ime socijalne i svake druge pravde trebao biti donešen. Uz to, i ako se zakon bude donešen, plašim se da će se, pri ovakvom sudstvu, tužilaštvu i kompletnom administrativnom aparatu, roditelj i djeca naći u novom problemu: kako dokazati da drugi roditelj ne plaća naknadu za izdržavanje, da bi mogli koristiti sredstva alimenticionog fonda?
Pretpostavljam da će jedini prihvatljiv dokaz biti pravosudna sudska presuda po tom osnovu, kojom je zakonom obavezan izdržavalac pravosnažno osuđen zbog nedavanja naknade za izdržavanje.
I eto problema!
Predstaviću ga kroz lični primjer:
Sedam godina ne mogu da naplatim alimentaciju za dijete, uprkos dvjama pravosnažnim osuđujućim presudama. Prije godinu dana sam podigao treću krivičnu prijavu za nedavanje izdržavanja. U međuvremenu, od dana podnošenje krivične prijave do danas, istekao je rok od 3 godine, koliko prethodna osuđujuća presuda ima pravnu valjanost. Iako je porodično pravo prioritet u rješavanju, ni poslije godinu od podnošenja prijave tužilaštvu, od suda nijesam dobio poziv za ročište. Na moje skorije interesovanje u tužilaštvu o prijavi, rečeno mi je da je tužba proslijeđena sudu i da je do njih. Sve da ovih dana dobijem poziv za prvo ročište, presudu ću teško dobiti do januara naredne godine, kada bi, valjda, trebao da bude operativan alimentacioni fond. Kako ću ostvariti pravo na korišćenje sredstava iz toga fonda ako nemam sudsku presudu koja potvrđuje da dijete ne prima pripadajuću naknadu po tom pravu?
Pri donošenju bilo kog zakona, pogotovo iz oblasti socijalnih prava i davanja, predlagači i Skupština koja ga usvaja, moraju pažljivo izanalizirati sve aspekte njegove utemeljenosti, pravednosti, prioritetnosti, ostvarivosti, uticaja na budžet, primjene i lake dokazivosti prava na uživanje od strane građana kojima to pravo pripada. Za to su potrebne istinske javne rasprave, uz učešće stručnih lica, kao i potencijalnih uživaoca prava. U suprotnom, socijalno pravo i davanje može biti duboko nepravedno, diskriminatorsko, finansijski neodrživo, kontraproduktivno, kao što je to slučaj sa pravima na naknadu za majke sa troje djece.
