Halal olsun Muftija

Share on facebook
Share on twitter
Share on whatsapp
Share on email
I najglasniji neprijatelji Muftije su sa viješću o njegovom preseljenju zanijemili, svojih su se grijeha i nepravde prema njemu sjetili, dove Allahu za njega preko društvenih mreža upućivali...
Halal olsun MUFTIJA_618c76363ab52.jpeg
Share on facebook
Share on twitter
Share on whatsapp
Share on email

Ovaj članak može da se sluša Poslušajte tekst koji slijedi u nastavku

Iznenadnu vijest o preseljenju Muftije na bolji svijet dobio sam nakon obavljenog prvog sabah namaza u Bošnjačkom islamskom kulturnom centru u New Yorku, svega par sati nakon dolaska, smještaja i kahve hošgeldije sa dobrim vjernicima, ponosnim Bošnjacima i iskrenim prijateljima naše Zajednice – Smajom, Zijom, Ujkanom i Nazmom, čija su prethodnica na aerodromu bili Ragip i Jasmin.

Planirao sam se nakon namaza i kahve još malo odmoriti nakon dugog putovanja od Novog Pazara do Beograda, pa onda Istanbula do New Yorka. Međutim, iznenada su počele pristizati poruke i nizati se telefonski pozivi od dobrih prijatelja: Muhameda, Fadila, Faruka… iz Sandžaka, Bosne, Evrope…, koje nisam mogao ignorirati jer sam shvatio da se nešto krupno desilo. Uzeo sam telefon u ruke i prvo otvorio poruku od predsjednika Mešihata, muftije dr. Mevlud ef. Dudića, u kojoj je pisalo: „Muftija se vratio svome Gospodaru, umro je!“ Odgovorih: „La havle ve la kuvvete illa billah!“

Šok i hiljade misli kroz glavu: kako je umro, gdje, da ga neko nije ubio, da nije trovan i otrovan, da nije bila saobraćajna nesreća, je li još neko sa njim poginuo…? Pozvao sam i dobio informaciju da je smrt nastupila nakon predavanja studentima na Internacionalnom univerzitetu.

Nastavili su se redati pozivi: od aktuelnog reisu-l-uleme Kavazovića, bivšeg reisa Cerića, muftija i direktora medresa iz Bosne, prijatelja koji su, kao i ja, čuli tešku i tužnu vijest i htjeli provjeriti o čemu se radi, da li je istina!?

Nekima se nisam javio i molim ih da mi halale, jer sam i sam bio zatečen i razmišljao šta i kako dalje, koje korake poduzeti, kako ostati na nogama, kako se vratiti nazad u Novi Pazar, kako prijatelje Zajednice ohrabriti i učvrstiti da budu i dalje odlučni, da ovu vijest prihvate i veliki gubitak podnesu, te kako brojne dušmane Muftije i Zajednice razočarati, da sa njegovim preseljenjem sa ovoga svijeta neće umrijeti ideja za koju se borio i na tom putu preselio.

Tražio sam argumente iz kojih ću lično crpiti snagu da ostanem uspravan i ne klonem.

Prvo što mi je palo na um, hvala Uzvišenom Gospodaru na tome, jeste preseljenje Allahovog Poslanika a.s. Sjetio sam se da je subota, to jest dan preseljanja Muftije, zadnji dan rebiu-l-evvela, mjeseca rođenja i preseljenja Resulullaha a.s., i kazao subhanallah, Uzvišeni Allah nam daje iskušenje, ali i usmjerava kako da ga prihvatimo. Onako kako su to ashabi Resulullaha učinili.

Teško je nama: saradnicima Muftije, službenicima Islamske zajednice i svih odgojno-obrazovnih ustanova, njegovim prijateljima, prijateljima Zajednice, najteže je njegovoj porodici, ali je teže bilo ashabima Resulullaha, jer su izgubili prenosioca Allahove objave, najboljeg sina ljudskog roda, najboljeg uzora… Oni su bili šokirani viješću o preseljenju Allahovog Miljenika, mnogi nisu vjerovali i najbliži od ashaba, poput velikog Omera r.a., poklekli su i negirali da je Poslanik a.s. preselio ili da može preseliti, pa čak i ako jeste, vjerovali su da će ga Allah oživjeti. Međutim, došao je Ebu Bekr es-Siddik, koji u vrijeme preseljenja Allahovog Poslanika nije bio u Medini, vidio je težak prizor, otišao do kuće Allahovog Poslanika a.s. i našao ga prekrivenog. Skinuo je prekrivač sa  njegovog mubarek lica, spustio se i poljubio ga, zaplakao, a potom kazao: „Draži si mi od oca i majke, sigurno te Allah neće dva puta usmrtiti. Jedinu smrt koju ti je Allah odredio si okusio.“ Potom je izašao u džamiju, među ashabe koji su se okupili i zatekao Omera skrhanog bolom kako govori, pa mu se obratio riječima: „Sjedi Omere!“ Međutim, i pored ponavljanja imperativa da sjedne, Omer je nastavio govoriti, pa se Ebu Bekr pomjerio u stranu i sa zahvalom Allahu i salevatom na Poslanika a.s. otpočeo govor i rekao: „Ko je obožavao Muhammeda a.s. neka zna da je Muhammed a.s. umro, a ko je obožavao Allaha neka zna da je Allah vječno Živ i da On nikada ne umire“, a potom citirao ajet: „Muhammed je samo poslanik, a i prije njega je bilo poslanika. Ako bi on umro ili ubijen bio, zar biste se stopama svojim vratili…“ (Ali Imran, 144)

Svi su se ashabi okrenuli prema njemu, a među njima i Omer r.a., koji kaže da su ga noge tog momenta izdale i da je klonuo na tlo, kao i mnogi drugi, ali su svi nastavili ponavljati kur’anske riječi koje je citirao Ebu Bekr r.a., koje kao da su ranije bili potpuno zaboravili.

Ibret svima nama.

Muhammed a.s. je bio odabrani Allahov Poslanik, ali ipak ljudsko biće kojem je određen vijek na ovome svijetu, to jest propisan čas smrti i odlaska sa ovoga svijeta.

Allah Uzvišeni, naš Stvoritelj i Milostivi Gospodar, nije dozvolio da se svjetlo vjere, časti i dostojanstva koje je Muhammed a.s. Allahovom objavom i svojim sunnetom upalio, ugasi sa njegovim preseljenjem, već je ono nastavilo da obasjava do danas i sijat će do Sudnjeg dana. Teško je bilo ashabima i svim generacijama nakon preseljenja Resulullaha, jer nisu imali među sobom najbolje stvorenje, najboljeg učitelja, uzora, ali jesu imali njegov sunnet, koji su iskreni vjernici nastavili slijediti i danas ga slijede, pa su uspjeli i uspijevaju.

Teško je danas svima nama zbog preseljenja Muftije i teško će nam biti sutra i u budućnosti. Mi, saradnici Muftije, kao i službenici Islamske zajednice, mogli smo, dok je on bio sa nama, radio i budno bdio nad Zajednicom, bezbrižno i duže spavati, uz opuštene muhabete kahve ispijati, komentarisati i ponekad ga za nešto i kritikovati, međutim, sa Muftijinim odlaskom svi se moramo promijeniti, jer ništa kao što je bilo neće biti.

Muftija je bio naš učitelj, vođa, prijatelj, saradnik i roditelj. Kada se 1993. godine uključio u rad Zajednice i izabran za muftiju imao je svega 23 godina, dva-tri „diplomirana“ teologa na raspolaganju, iskrenu podršku šake vjerskih službenika i dobrih vjernika koji su stali uz njega i masu dušmana sa raznih strana koji su mu radili o glavi i svo vrijeme ga osporavali. Nisu ga uspjeli poniziti, niti poraziti, nisu ga uspjeli zaustaviti. Nizali su se uspjesi i radosti: Medresa, Reuda, Islamski fakultet, Univerzitet, Škola Kur’ana, Hajrat…, uvećavao se broj uleme i vjernika koji su ga istinski voljeli, srčano slijedili i podržavali. Broj je toliko narastao da je različitim domaćim i međunarodnim faktorima počeo smetati, te su ga htjeli kazniti, tj. sa čela Islamske zajednice svrgnuti, ali nisu uspjeli, jer vjernici to nisu dozvolili. Zapravo, Allah Milostivi nije dozvolio da propadne iskreni trud kojeg je uložio Muftija, njegovi saradnici i iskreni vjernici.

Allah Uzvišeni ga je Sebi uzeo, u svoje okrilje primio, daljih iskušenja na dunjaluku poštedio, da bi njegove rezultate i pobjede sačuvao, da ih niko ne bi natrunio, osporio, njegovu čast i ugled ukaljao, da bi njegovi saradnici, sljedbenici i narod ponosni bili, da razočarenje ne bi doživjeli i bez borbenog duha ostali. Uzeo ga je Gospodar u momentu najboljem za Muftiju, a najtežem za njegov narod i saradnike.

I najglasniji neprijatelji Muftije su sa viješću o njegovom preseljenju zanijemili, svojih su se grijeha i nepravde prema njemu sjetili, dove Allahu za njega preko društvenih mreža upućivali, porodici hatar na razne načine izjavljivali, hrabrosti i snage smogli da mu u kuću, pred baba i porodice dođu, u koju su velikodušno primljeni, baš onako kako bi ih i Muftija, da je živ, dočekao.

Na dženazu Muftiji došle su hiljade iskrenih vjernika iz Sandžaka, Bosne, regiona, Turske, Evrope, čak i Amerike. Lično sam putovao sa šest ponosnih bošnjačkih sinova iz New Yorka, koji su se uspjeli organizirati, naći karte i stići na dženazu Muftiji, svom GAZIJI. Željeli su na dženazu doći i hiljade drugih, ali zbog kratkog vremena to nisu uspjeli, zvali su i molili da se dženaza odloži za ponedjeljak, ali je ipak ispoštovana volja porodice. Na dženazu su došli aktuelni i bivši reisu-l-ulema sa saradnicima i muftijama, brojna ulema, delegacije bošnjačkih političkih partija, domaćih i iz država okruženja, što je potvrdilo da je Muftija prvak naroda i velikan svog vremena u kojem je živio.

Da, na dženazu Muftiji nisu došli njegovi brojni „saradnici“ ni „prijatelji“ iz vlasti i opozicije u Beogradu, što je samo potvrdilo stepen iskrenosti njihovog prijateljstva. Ali to nije umanjilo veličinu ispraćaja Muftije na bolji svijet. Naprotiv, Muftija je bio čovjek iz naroda, radio je za dobro svog naroda i svih dobrih ljudi, borio se čitav svoj život protiv diskriminacije koja je dolazila od raznih režima na vlasti i u sred te borbe otišao sa ovoga svijeta. Da su došli na dženazu „prijatelji“ i „saradnici“ iz Beograda možda bi mnogi stekli dojam da je borba završena, da je cilj ostvaren, da je Muftijina iskrenost prepoznata i prihvaćena, te se treba prestati dalje boriti, ili da se „i Muftija priklonio“, A NIJE TAKO! To se dobro zna, a dženaza je to potvrdila.

Ponosni bošnjački narode, ispratili smo Muftiju na veličanstven i dostojanstven način, baš onako kako se ispraćaju velikani, kako njemu i nama priliči. Potvrđeno je da je narod uz Muftiju, to jest uz ideju koju je nosio i borbu koju je predvodio. Muftije nema fizički među nama, ali su ostala njegova djela da svjedoče o njemu, znanje i iskustvo koje je prenio na svoje saradnike i generaciju koja je stasala uz njega, koje će nam pomoći da nastavimo dalje. Znajte da je Allah Milostivi Gospodar, Koji daje tugu i radost, Koji nakon poteškoće daje olakšanje. Zahvaljujući Njemu Uzvišenom, Muftija nas je skoro 30 godina vodio putem napretka i prosperiteta. Allah nam ga je uzeo, ali se nadamo i Njega molimo da nam Svoju Milost, pomoć i zaštitu neće uskratiti, već da će nam iz Svojeg izobilja velikodušno davati i u budućnosti.

Muftija, zbog svoje veličine, ne može imati, niti ima svog zamjenika, ali ima svoje nasljednike, koji će podijeliti na svojim plećima teret kojeg je Muftija sam nosio, koji će se međusobno poštovati i savjetovati, kako bi Zajednica nastavila putem prosperiteta i novih pobjeda.

Uvjeren sam, imajući u vidu život i borbu Muftije, način preseljanja, njegovu veličanstvenu dženazu, reakcije njegovih prijatelja i neprijatelja, da će njegov odlazak sa ovoga svijeta biti početak jedne nove epohe, gdje će se borba nastaviti i u njoj ostvariti ono zašta je Muftija živio, o čemu je sanjao i na tom putu, prije ostvarenja cilja, preselio, a to je postizanje jedinstva Islamske zajednice, poštovanje prema njoj sa Istoka i Zapada, jednom riječju – ostvarit će se uslovi za ispisivanje bolje budućnosti za islam i muslimane na ovim prostorima.

Ponosni Bošnjače, hrabri gazijo, dobri vjerniče, mudri učitelju, veliki vizionaru, iskreni prijatelju, poštovani MUFTY, dragi brate, molim Allaha da ti ukabuli sva djela koja si činio u Njegovo ime sa ciljem da Njegova riječ bude gornja, da se poštuje Allahova vjera i cijeni njena ulema, te da se podigne dostojanstvo Islamske zajednice i sačuva čast vjernika. Molim Njega Milostivog da ti oprosti sve grijehe, ako je išta od njih preostalo da ih poneseš sa sobom, jer su te njih tvoji neprijatelji tokom tvog života svakodnevno oslobađali.

Molim Allaha da ti kabur učini prostranim i boravak u njemu ugodnim, da se zasluženo odmoriš, a nakon toga da ti podari najljepše mjesto u Džennetu i počasti društvom sa tvojim miljenikom i uzorom, Muhammedom a.s. i drugim Allahovim poslanicima, šehidima i dobrim vjernicima, te da nas Gospodar Milostivi jednog dana u njemu sastavi.

Molim Njega Milostivog da tvojoj porodici: roditeljima, djeci, suprugama, braći i svima drugima olakša da ovo iskušenje strpljivo i dostojanstveno prihvate, te da Zajednici i njenim predvodnicima, tvojim nasljednicima, svim tvojim saradnicima na raznim poljima, podari hrabrosti, snage, mudrosti i odlučnosti da te slijede i poštuju.

Hvala ti Gospodaru što učini da živimo sa Muftijom, da sa njim dijelimo radosti i tugu, da zajedno visoko podignemo bajrak naše vjere. Hvala ti Muftija za znanje koji si na mene prenio, za povjerenje koje si u najtežim trenucima u mene imao i za brojne emanete koje si mi zbog toga povjerio.

Čitajte više