Ovaj članak može da se sluša Poslušajte tekst koji slijedi u nastavku
Nemam duševnog mira i raspoloženja, ukoliko kao živi svjedok agresije sa istoka i zapada na moju jedinu domovinu Bosnu i Hercegovinu i moj grad Mostar, na prenesem na papir istinu i samo istinu o mnogim događanjima.
Latinska kaže: “Veritas, amare est” – Istina je bolna. Ali, kako i za koga?
Bolno je i tužno prisjećanje i jučer, 09. novembra u 10:16 časova, kao i svake godine punih 28 godina, na rušenje Starog mosta, simbola ovoga grada i svjetske poznate i priznate turističke destinacije za milione turista.
Simbolično, u 10:16 sati kada je srušen most, što su zabilježile dvije videokamere, prisutni su uz zvuk sirene koja je tokom rata predstavljala signal opasnosti. U Neretvu bacili karanfile, a tradicionalno je izveden i skok bez aplauza.
Zato je deveti novembarski dan 1993. za naše građane i najtužniji dan u ovom gradu, jer je Mostar ostao bez svog simbola.
I ove godine na Starom mostu se okupio veliki broj građana, mladih i djece. Nužno je istaći da osnovci u školi uče o istoriji Starog mosta i barbarskom činu rušenja našeg ljepotana. Godišnjicu su obilježili i prisutni fudbaleri Veleža, čiji su članovi stručnog štaba i igrači također prisustvovali današnjem obilježavanju.
Stari most je srušen granatiranjem Hrvatskog vijeća obrane (HVO) 9. novembra 1993. godine, a sa njim i cijela stara jezgra Mostara, uključujući i nekoliko džamija, medresu i hamam. Granatiranje je trajalo više dana, a intezivirano je 8. novembra.
Stari most u Mostaru preko rijeke Neretve je UNESCO-va svjetska baština koji je, kada je izgrađen, bio je najveća lučna konstrukcija na svijetu. Dao ga je sagraditi 1566. godine Sulejman Veličanstveni, a graditelj je bio Mimar Hajrudin. Srušen je tijekom Rata u Bosni i Hercegovini 1993. godine, a obnovljen nakon rata i ponovno otvoren za javnost 23. jula 2004. godine.” / citat agencije AA /.
Važno je istaći da je agresija na Mostar, kao i svi napadi (urbicid grada, rušenje Starog mosta, progoni stanovništva, nehrvata, brojni logori za komšije Bošnjake i manji broj Srba), rezultat pogubne zacrtane ustaško-ideološke politike Franje Tuđmana, kao i njegovih izvršilaca iz UZP-a (Udruženog zločinačkog poduhvata).
Istinito je i autentično sve opisano u nedavno objavljenom istorijskom romanu, zlata vrijednom za istoriju i generacije, od strane uglednog Univerzitetskog profesora, istoričara i filozofa, Ive Komšića.
U knjizi “Tuđmanov haški profil – Udruženi zločinački poduhvat na BiH“ autor je na osnovu autentične dokumentacije iz Haga, kao iz Tuđmanove arhive, sasvim jasno i istinito iznio na svjetlo dana svu ubitačnu politiku u njegovom profilu i djelima, Franje Tuđmana, preko svojih izvršilaca i UZP u Bosni i Hercegovini.
Kroz morbidne i stravične agresorske aktivnosti bojovnika HV, HVO i djelovanja kadrova njegove nacionalističko-ustaške stranke HDZ-a, na nivou Hrvatske i genocidne tvorevine u BiH tzv. “Herceg Bosne”, izvršavao je realizaciju svojih suludih zamisli o etničkim čistim prostorima, kao i zločinačkom “humanom preseljenju stanovništva”.
Kako je to lijepo istakao i ugledni hrvatski književnik i novinar Ivan Lovrenović: „Tuđman je bio grobar Hrvata u BiH. Tuđman je bio inicijator dogovora s Miloševićem o etničkoj podjeli BiH, o „ kompaktiranju teritorije“ i „humanom preseljavanju naroda“, što je dogovoreno, gotovo godinu dana prije pisma, u Karađorđevu, a precizirano u Grazu između Bobana i Karadžića, o čemu danas postoje mnoga i eksplicitna svjedočanstva i dokazi. Tuđman je bosanske Hrvate naučio da omrznu jedinu stvarnu domovinu Bosnu i Hercegovinu”.
Istina je da su naši bosansko-hercegovački intelektualci, Hrvati, prije dvadeset godina, 6. januara 1992.godine, na sv. Tri kralja, Miljenko Jergović, Ivo Komšić, Ivan Kordić, Ivan Lovrenović i Mile Stojić, napisali, potpisali i uputili Otvoreno pismo tadašnjem predsjedniku Republike Hrvatske, Franji Tuđmanu. U pismu ga dramatično upozoravaju kako se Bosna i Hercegovina nalazi pred političkim nestankom “a da se njezin narod o tome nije imao priliku demokratski izjasniti“.
“Vi tako,” nastavlja se u pismu, “i ovom prilikom ne propuštate pokazati svoju već dokazanu gluhoću i neosjetljivost na stvarne dugoročne interese naroda Bosne i Hercegovine, a osobito hrvatskoga. Nije nam jasno kako ćete objasniti vlastitoj političkoj javnosti, kojoj ste, valjda, odgovorni, kako su se to odjedanput počeli idealno podudarati Vaši pogledi i procjena interesa sa Miloševićevim i Karadžićevim?“
Isto tako, na naslovnici knjige Ive Komšića se nalazi crtež koji je Franjo Tuđman za vrijeme ručka sa bivšim Visokim prestavnikom OHR-a u BiH, gospodinom Pedijem Ešdaunom nacrtao na salveti, a podjelu je već obavio sa Slobodanom Miloševićem u Karađorđevu.
Franjo Tuđman, upitan od gospodina Ešdauna, šta će biti sa Muslimanima, odgovara: “Neće biti muslimanskih područja, osim kao mali dio hrvatske države“. Kako to piše u svome dnevniku, gospodin Ešdaun piše: “Kopiju svoga dnevnika u kojem sam to napisao, poslao sam britanskom Ministru vanjskih poslova. Shvatio sam da mi je Tuđman prezentirao dogovor koji su postigli on i Milošević u Karađorđevu”.
Kao građanin Mostara i živi svjedok mnogih događaja u gradu, od početka 90-tih godina do današnjih dana, teško je ostati nijem i gluh, a ništa ne napisati o 09. maju 1993 godine, kao i o prvim post-Dejtonskim izborima za Gradsko vijeće grada Mostara.
Svakako sam do 09. maja 1993 god. živio u zabludama sa svojim idolima i idealima, uz poštovanje i Titove jedinstvene i zlatne poruke: “Čuvajte bratstvo i jedinstvo kao zjenicu oka svoga”. Sve se raspršilo poput mjehurića sapunice, jer je na scenu stupio ubitačni nacionalizam, za nas gori i teži od preživljenog fašizma.
Mora se priznati da je drug Tito bio jedinstveni poznavalac nacionalnih pitanja u našim uslovima, kao i nacionalističkih poriva, koji su remetili to bratstvo i jedinstvo.
Primjenjena je Tuđmanova doktrina 1996. godine, poslije prvih stranačkih izbora za Gradsko vijeće Mostara.
Ugledni i hrabri tjednik u Tuđmanovo vrijeme, “Feral Tribune”, veoma je to slikovito i istinito prikazao moju golgotu i stradanje, kao izabrani vijećnik sa “građanske liste za jedinstveni Mostar” i našu pobjedu nad nacionalistima hrvatske ustaške stranke HDZ-om, čiji je čelnik bio najveći naš privredni kriminalac, dugogodišnji generalni direktor firme “Aluminij”, Mijo Brajković.
HDZ je izgubio ove izbore, nije se mogao pomiriti sa rezultatom, napali su Visokog prestavnika gospodina Hansa Košnik, koji je jedva izvukao živu glavu.
U “lovu na vijećnika “ kako to opisuje “Feral Tribune“ iz Splita pokušali su i mene lično likvidirati, jer sam bio jedini kandidat sa njihove “ustaške” zapadne strane na listi, a kao i najstariji vijećnik po važećem Statutu grada, trebao sam održati i prvu konstituirajuću sjednicu Gradskog vijeća.
Priča je ovo velika i istinita, koju sam opisao u prvoj svojoj izdatoj knjizi “Prognanik u svome gradu”, a sve je rezultat izvršenja Tuđmanove i HDZ-ove ubitačne osvajačke politike i želje za Mostarom kao njihovim “stolnim gradom” te fantomske genocidne “Herceg-Bosne“.
Odmah su mi njihovi razbojnici okupirali stan i imovinu, bio sam privremeno smješten u hotelu “Ero“ pod zaštitom međunarodnih snaga i Visokog predstavnika u gradu.
Želio bih još napomenuti da su se odmah sjatili međunarodni faktori, neki ambasadori u razgovoru sa mnom, ponudili su mi politički azil u jednu od Evropskih zemalja, po mom ličnom izboru i želji.
Međutim, kada je za isto sazvao naš ljudina, veliki čovjek, borac i patriota, zaljubljenik rodnoga Mostara i gradonačelnik, gospodin Safet Oručević, pozvao me na kratki razgovor, pitao me mje gdje želim da me smjesti, ali od odlaska iz Mostara ne smije biti ništa. Naš Safa je ljudski ispunio svoje dato obećanje, a tako sam ja ostao u Mostaru do današnjeg dana.
Veoma je važno, za širu javnost i moje čitaoce, iznijeti i činjenice trajne i istinite: da svi ovi HDZ-ovci i dalje samo urliču, poput lopova koji viču “držite lopove!” o svojoj navodnoj ugroženosti, a sve nas građane – nehrvate, tlače već punih 30 godina. Dokle li i kako, odgovor se iščekuje.
Dva “pogubna blizanca”, kako ih je nedavno nazvao i gospodin Stjepan Mesić, guslar Milorad Dodik iz Laktaša i vlasnik po kriminalu stečene vile na Dedinju, sa svojim pajdašem i orguljašem Draganom Čovićem iz mostarskih Bara, doglavnikom i moćnikom koji mijenja i tok rijeke Radobolje radi svoje, isto tako na kriminalu izgrađene velike hacijende, rušitelji su jedine nam domovine Bosne i Hercegovine.
