Na rješenje granice BiH sa susjedima čeka se četvrt vijeka

Share on facebook
Share on twitter
Share on whatsapp
Share on email
Srbija već decenijama, bez ikakve naknade Bosni i Hercegovini, profitira od potencijala rijeke Drine, prirodne granice sa BiH.
Granični_prelaz_Klobuk
Share on facebook
Share on twitter
Share on whatsapp
Share on email

Ovaj članak može da se sluša Poslušajte tekst koji slijedi u nastavku

To da ni 26 godina nakon rata Bosna i Hercegovina nema ratifikovane sporazume o granici sa Srbijom i Hrvatskom ponovo je podstaknuta tema, u susretu bh. zvaničnika i američkog diplomate Gabrijela Eskobara početkom novembra.

Dok sporazum sa Hrvatskom postoji, ali nisu ga ratifikovali državni parlamenti, ugovor sa Srbijom još nije ni potpisan zbog pojedinih spornih tačaka. Posljednji sastanak između državnih komisija je održan prije 11 godina.

Ništa što se tiče promjena granica koje su definisane u Dejtonu neće biti prihvatljivo SAD-u, prenio je predsjedavajući Predsjedništva BiH Željko Komšić ono što je rečeno na sastanku sa Eskobarom, zamjenikom pomoćnika državnog sekretara Sjedinjenih Američkih Država (SAD) u Birou za evropska i evroazijska pitanja Stejt Departmenta.

“Mislim da se odmah trebaju finalizovati procesi zaključenja ugovora o državnoj granici onako kako su granice bile i danas jesu na dan međunarodnog priznanja Bosne i Hercegovine”, poručio je član predsjedništva BiH Šefik Džaferović, koji je ovo pitanje ponovo pokrenuo na susretu sa Eskobarom.

Prema podacima državnih institucija, granica BiH je najduža sa Hrvatskom, ukupno 1.001 kilometar, zatim sa Srbijom, 302 kilometara i sa Crnom Gorom, 225 km. Granica sa Crnom Gorom je jedina koja je u potpunosti regulisana u odnosima između dvije države, sporazumom koji je potpisan u Beču 2015. godine.

Koje teritorije su sporne za Srbiju?

U pregovorima između BiH i Srbije, sporne su četiri lokacije, na istoku Bosne i Hercegovine, koje ukupno obuhvataju 40 kvadratnih kilometara, područje Hidrocentrale Zvornik, Hidrocentrale Bajina Bašta, dio pruge Beograd – Bar (selo Štrpci, opština Rudo), kao i enklava Međurječje, koja je dio opštine Rudo, ali je u potpunosti okružena teritorijom Priboja u Srbiji.

Dvije državne komisije su se posljednji put sastale 29. juna 2010. godine. U međuvremenu je bilo pokušaja da se nađe kompromis, ali je sve ostalo na neformalnom nivou.

Sporazum o tromeđi između BiH, Srbije i Crne Gore je potpisan 2019. godine, ali osim toga, praktično, ništa više od deset godina nije urađeno, kaže za RSE Željko Obradović, zamjenik predsjedavajućeg Komisije za granice BiH.

“Mislim da ovdje kao broj jedan treba politička volja. Politička volja da se krene u rješavanje ovih pitanja, a onda dati dodatni impuls stručnim tijelima, komisijama za granice, pa i drugim sektorima, da bi se ovo pitanje riješilo. Sve što se postavilo od kolega iz Beograda nije nerješivo”, ističe Obradović.

Obradović dodaje da je ključno što je Beograd tražio da se istovremeno izvrše korekcije granice na četiri lokaliteta – što je bio uslov da bi se nastavilo sa pregovorima.

Iz Ministarstva spoljnih poslova Republike Srbije nije odgovoreno na upit Radija Slobodna Evropa (RSE) o tome da li postoje određene aktivnosti na rješavanu ovih problema.

Osim što se više od decenije nisu sastali sa kolegama iz Srbije – Komisija za granice BiH nije održala sjednicu od kraja jula, od kada vlasti Republike Srpske (jednog od dva bh. entiteta) bojkotuju institucije na državnom nivou.

Aleksandar Popov, direktor Centra za regionalizam iz Novog Sada, podsjeća da granice nisu jedino otvoreno pitanje između država bivše Jugoslavije – tu su i pitanja nestalih, sukcesija, manjine i druga pitanja.

Ipak, prema njegovoj ocjeni, pitanje granica može da dovede do određenih tenzija i dobro bi bilo da je ranije rješavano.

“Čudno je da je od završetka rata prošlo više od četvrt vijeka, a ta pitanja još nisu riješena. Za svako od pitanja postoje međudržavne komisije, koje su mogle da izađu sa predlogom rješenja na kojima se moglo razgovarati”, ističe Popov.

Popov podsjeća da problem u ovom slučaju predstavljaju i specijalne veze između Srbije i Republike Srpske, jer mnoga pitanja se rješavaju na relaciji Beograd-Banja Luka, umjesto Beograd-Sarajevo.

“To govori o odnosu Srbije prema Republici Srpskoj ali i Bosni i Hercegovini kao cjelini”, ističe Popov.

Početkom 2019. godine, tadašnji predsjedavajući Savjeta ministara BiH, Denis Zvizdić, u otvorenom pismu je Hrvatsku pozvao da ratifikuje, a Srbiju da potpiše ugovor o granici sa BiH.

“Imajući u vidu ukupnu atmosferu na prostoru Zapadnog Balkana, koja je u posljednje vrijeme obilježena provokacijama, zloslutnim idejama o crtanju novih granica na bazi etničkih principa, tendencioznim i zlonamjernim povezivanjem BiH sa odnosom između Srbije i Kosova, neprihvatljivim carinskim nametima i barijerama i sličnim nedobrosusjedskim aktivnostima i porukama, smatram da je vrijeme, i to upravo sada, da se promijene trenutne paradigme ponašanja koje vode u slijepu ulicu, jer ono što najviše treba Zapadnom Balkanu nisu nove hegemonističke politike i podjele, nego pozitivan politički dijalog, mir, međusobna saradnja i napredak”, naveo je tada Zvizdić.

Dogovor sa Srbijom ‘na dugom štapu’

Razmjena teritorija kao jedna od opcija je bila na stolu krajem 2017. godine, kada je predsjednik Srbije, Aleksandar Vučić, na sastanku sa Predsjedništvom BiH predložio razmjenu teritorija u opštinama Rudo i Priboj po principu “metar za metar”.

Tadašnji član Predsjedništva, Mladen Ivanić, za RSE objašnjava da je odgovor Bosne i Hercegovine na tu opciju bio negativan.

“Sa bh. strane, prije svega, iz dijela bošnjačke političke strukture, to se nije željelo. To je na neki način, iz meni vrlo čudnih razloga, proglašeno nekim velikim nacionalnim interesom, iako mislim da nije, i nije se o tome razgovaralo i o tome se praktično ne razgovara zadnjih 15 godina”, kazao je Ivanić.

Kako kaže, “ovdje se radi o političkoj isključivosti, jer Srbija, još od perioda prije Aleksandra Vučića, želi da ispravi neke nelogičnosti koje se odnose skoro, pa isključivo na teritoriju opštine Rudo”.

“To je prostor koji nije ni sa etničkog stanovišta problematičan, niti može proizvesti neke negativne posljedice u smislu etničkih odnosa”, ističe Ivanić.

Stručnjak za državnu imovinu, Muharem Cero, smatra da je u sporu o razgraničenju ključno pitanje rijeka Drina.

“Radi se o energetskom potencijalu rijeke Drine, i pravo pitanje razgraničenja između ove dvije države jeste utvrđivanje granica na Drini, u korijenu svega je hidropotencijal rijeke Drine i mogućnost iskorišćavanja njenog hidropotencijala za potrebe novonastalih država”, ocjenjuje Cero.

Iz Komisije za granice BiH poručuju da pitanje hidrocentrala ne mora nužno da bude pitanje granice i da njega mogu riješiti stručnjaci sa polja energetike, posebnim bilateralnim sporazumom o korišćenju tih energetskih objekata, što je, dodaju, uobičajena evropska praksa.

Hidroelektrane Zvornik i Bajina Bašta, na rijeci Drini imaju zajedničku instaliranu snagu od 400 megavata (MW). Struju proizvedenu u tim hidroelektranama, odnosno 550 gigavat sati (GWh) godišnje iz HE Zvornik i više od 1.500 GWh iz HE Bajina Bašta, u potpunosti koristi samo Srbija.

Obje hidroelektrane gradila je Republika Srbija u okviru bivše Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije (SFRJ).

Srbija već decenijama, bez ikakve naknade Bosni i Hercegovini, profitira od potencijala rijeke Drine, prirodne granice sa BiH. Problem datira od raspada bivše Jugoslavije, kada su se elektrane izgrađene u tadašnjoj zajedničkoj državi, našle na granicama novih zemalja.

Sporazum sa Hrvatskom čeka na ratifikaciju

Što se Hrvatske tiče, sporna je granica oko morskog pojasa BiH kod Neuma, vrh poluotoka Klek, te hridi Veliki i Mali Škoj, ali i razgraničenje na rijeci Uni kod Kostajnice.

Dvije države su sporazum zaključile još 2005. godine, i sve su informacije poslate prema Savjetu ministara BiH, odnosno Vladi Republike Hrvatske, nakon čega se očekivala ratifikacija u oba državna parlamenta. Ipak, do toga nije došlo.

“Sve je usaglašeno, ali je zvanični Zagreb uputio prigovor zbog granice na moru koja obuhvata oko pet kilometara, jer je Hrvatska došla do nekih novih saznanja”, kaže Željko Obradović.

Granica između BiH i Hrvatske je najvećim dijelom riješena 1999. godine, dogovorom između tadašnjeg predsjedavajućeg Predsjedništva BiH, Alije Izetbegovića i predsjednika Hrvatske, Franje Tuđmana, da morska granica bude srednja linija između dvije države.

“Mislim da postoji politička volja za rješavanje ovog problema, ali mislim da niko nije sklon da se bavi njime, jer postoji sporazum i sve funkcioniše”, smatra Željko Trkanjec, novinar zagrebačkog “Jutarnjeg lista”.

U rješavanju problema, određenu prepreku predstavljaju lokalne vlasti, kaže on za RSE.

“Čim se otvori pitanje tog sporazuma, odmah se jave lokalne vlasti, sa područja Kostajnice zbog onog ostrvceta na Uni, zatim dole, normalno, Dubrovačka županija i uvijek se nađe neko ko je sklon u tom kontekstu praviti probleme”, rekao je Trkanjec.

Podsjeća da, s obzirom da već postoji sporazum o granici između BiH i Hrvatske, koji samo čeka ratifikaciju zakonodavnih organa, nema potrebe da se pristupa bilo kakvom međunarodnom sporazumu kao u sporu Hrvatske i Slovenije oko Piranskog zaliva.

Ipak, Muharem Cero ocjenjuje da je izgradnjom Pelješkog mosta ovaj spor već na neki način prejudiciran u korist Hrvatske.

“Rješavanje te granice utvrđuje i prohodnost BiH ka međunarodnim vodama. Nekom vrstom pravnog nasilja i povoljnijeg tretmana, Hrvatska kao zemlja EU je prejudicirala to pitanje”, poručuje Cero.

On ocjenjuje da je ovim pitanje državnog integriteta derogirano, jer susjedi BiH prema njoj nemaju percepciju kakvu imaju prema sebi, i da je BiH po njihovom sudu “zemlja na čekanju”.

U Komisiji za granice BiH podsjećaju da se u jugoistočnoj Evropi pitanje granice automatski tumači kao nešto sporno i incidentno, ali da dan-danas ima država članica EU koje nisu riješile svoja granična pitanja, kao što su Njemačka i Holandija ili Portugalija i Španija.

Badinterova komisija – balkanski ‘graničar’

Granice na zapadnom Balkanu je uspostavila međunarodna arbitražna komisija, kolokvijalno poznata kao Badinterova komisija 1991. godine, koja je dala okvir za formiranje nezavisnih država na teritoriji bivše SFRJ.

Komisiju je iste godine uspostavio Savjet ministara Evropske ekonomske zajednice (EEZ – prethodnice Evropske unije), da bi mirno riješilo krizu u Jugoslaviji koja je tada bila pred raspadom.

Okvir za osnivanje samostalnih država je bio jugoslovenski Ustav iz 1974. godine.

Članovi komisije su bili predsjednici ustavnih sudova država članica EEZ, a ime po kojem je poznata u javnosti je dobila po svom predsjedavajućem, Robertu Badinteru, tadašnjem predsjedniku Ustavnog suda Francuske.

Čitajte više