Sjećanje na antiratni otpor u Srbiji: „Mi nismo ćutali“

Share on facebook
Share on twitter
Share on whatsapp
Share on email
Prije tri decenije su antiratni protesti u Vojvodini dovodili vlasti do očaja, ali i spasili hiljade ljudi od mobilizacije. U Senti je održan skup na kojem su se učesnici prisjetili događaja o kojima se danas mahom ćuti.
Ilustracija: Olha Bakan
Ilustracija: Olha Bakan
Share on facebook
Share on twitter
Share on whatsapp
Share on email

Ovaj članak može da se sluša Poslušajte tekst koji slijedi u nastavku

„Mi smo zaista živjeli, u punom smislu te riječi, jer smo pružili otpor ratnom ludilu, jer nismo ćutali.“

Ove riječi mirovne aktivistkinje Mande Prišing iz Sombora slika su raspoloženja među veteranima antiratnog otpora u Vojvodini, koji su se na poziv beogradske nevladine organizacije Žene u crnom skromno okupili u restoranu „Etnogold“ u Senti, kako bi obilježili 30. godišnjicu od antiratnih demonstracija u Potisju.

„Nećemo dozvoliti da se izbrišu sjećanja na antiratni otpor, kao što ne dozvoljavamo da se zaborave ratni zločin“, kazala je Staša Zajović, glavna koordinatorka Žena u crnom.

Bilo je to vrijeme kada je počeo rat u Hrvatskoj i kada je krvavi raspad Jugoslavije već bio uzeo maha.

Prema procijenama, u Srbiji je od jeseni 1991. do proljeća 1992. godine nasilno mobilisano oko 140.000 ljudi, od čega najviše u Vojvodini, oko 82.000. Pri tom, nikada zvanično nije bilo proglašeno ratno stanje.

U sabirnim centrima u blizini Sente rezervistima je saopšteno da idu na ratišta u Hrvatsku i da treba da potpišu da su dobrovoljci. Mnogi rezervisti su to odbili. Počele su demonstracije u Senti, a potom i u Adi. Tražili su da ne idu na ratišta i poručivali da su spremni da brane Vojvodinu i Srbiju, ali ne da idu da ratuju u Hrvatsku. Tražili su da se sa ratišta vrate svi koji su bili mobilisani.

„Hoćemo mir!“

„Mobilizacija je išla uz pomoć policije. Navodno, ljudi su bili pozvani na vojnu vježbu u trajanju od pet dana. Kada su otišli na sabirno mjesto, u selo Tornjoš pored Sente, saznali su da treba da idu na ratište u Hrvatsku“, sjeća se Karolj Vicei, književnik i prevodilac, i nastavlja:

„Članovi njihovih porodica počeli su od tog trenutka da se okupljaju u centru Sente, ispred Gradske kuće. Uprkos kiši, masa je stalno rasla. Na naš poziv, došao je i Nenad Čanak. ‘Uslov’ je bio da mu nabavimo kantu benzina da bi mogao da se vrati u Novi Sad. Takva su bila vremena, nije bilo ni benzina ni para. Održao je efektan govor. Ljudi su skandirali: ‘Hoćemo mir!’“

Vicei je tada radio u knjižari u centru grada. Knjižara je bila centar logistike, odatle su dijelili čaj, sendviče, štampali letke. U knjižari je formiran i krizni štab. Policija je okružila Sentu. Iz knjižare su o zbivanjima obavijestili i novinare stranih medija.

Karolj Vicei je sutradan otputovao za Mađarsku, kako bi tamošnjim medijima predao snimke protesta. Više se nije mogao vratiti. U Sentu je došao nakon osam mjeseci. Izgubio je posao.

„Skupština opštine je pod pritiskom antiratnih demonstranata usvojila odluku o raspisivanju referenduma, na kojem je građani trebalo da se izjasne da li su za rat ili nisu. To je bio istorijski događaj. Istorijska je i činjenica da je Ustavni sud nakon samo dva dana poništio odluke o referendumu, koje su donijele skupštine opština u Senti i u Adi“, sjeća se Lajoš Bala, mirovni aktivista. On je nakon demonstracija dobio otkaz sa mjesta direktora škole.

Mobilizacija kao etničko i političko čišćenje

Staša Zajović je rekla da je mobilizacija imala i karakter etničkog čišćenja, jer se najviše odvijala u sredinama u kojima su masovnije živjeli Mađari, Hrvati, Rusini… Svjedoci su navodili da je u tom periodu oko 25.000 Mađara odbilo poziv za rat i utočište pronašlo u inostranstvu. I mnogo Srba je odbilo da ide u rat. Procijene su da je u Vojvodini od 1991. do 1995. godine bilo oko 200.000 „dezertera“.

Mobilizacija je imala je i karakter obračuna sa političkim neistomišljenicima, o čemu svjedoči primjer lidera Lige socijaldemokrata Vojvodine Nenada Čanka. Naime, njega su 8. novembra 1991, samo par dana nakon antiratnih demonstracija u Adi i Senti, uhapsili i odveli na ratište u Hrvatsku. I to u – dobrovoljačku jedinicu. Tamo je proveo teške dane sve do 12. decembra te godine.

U „Ratnom dnevniku“ koji je krajem decembra 1991. objavio u beogradskom nedjeljniku „Vreme“, Čanak je svjedočio: „Događaji u Senti i Adi su bili zaista impresivni. Okupljeni ljudi odlučni da se ovo ratno ludilo zaustavi, različiti maternji jezici, ali zajednička želja za mirom. (…) Momci u čojanim uniformama, okruženi majkama, porodicama, komšijama, sa nekom dječicom u rukama, stoje na ulici. (…) Govorio sam o svim ugroženim i svima onima kojima je naša pomoć potrebna. (…) Da ne želimo da živimo u zemlji krojenoj generalskim makazama. Da smo svi mi, bez obzira na naciju i vjeru, svoji i da se u ovom trenutku dijelimo samo na one koji su za rat i one koji su protiv njega…”

Johana Sabo, supruga Janoša Saba, prisjetila se kroz šta je sve morala da prođe kako bi uspjela da oslobodi muža iz vojnog zatvora u kojem je bio zbog odbijanja da ode na ratište i poziva ostalim vojnicima da ne uzmu oružje.

Janoš Sabo bio je dio „Senćanske trojke“, koju su pored njega činili i Jožef Bodo i Jožef Pap. Poslije antiratnih demonstracija su ih uhapsili i iz Sente prebacili u Novi Sad, a zatim u vojni objekat na Fruškoj gori gdje su ih maltretirali, i fizički i psihički. Na kraju su bili prebačeni u Beograd u vojni pritvor.

Bodo, Sabo i Pap bili su potom 35 dana na ratištu. Nakon povratka u Sentu dobili su poziv od Vojnog suda u Beogradu, pod optužnicom za izdaju. Optužnica je u toku dvogodišnjeg procesa mijenjana nekoliko puta i svi su oslobođeni. Jožef Pap nije izdržao pritisak i u toku sudskog procesa je izvršio samoubistvo.

Vojvođanka koja je spasila Osijek

Na skupu u Senti je sada predstavljena i publikacija Žena u crnom „Pamtimo antiratni otpor – Vera Vebel Tatić i Centar za antiratnu akciju (CAA) Ada“.

Vera Vebel Tatić (1943-2020) bila je osnivačica i liderka CAA Ada. CAA je osnovan 7. novembra, dakle dan nakon antiratnih demonstracija protiv prisilne mobilizacije u Adi. Pružali su pomoć mladićima na odsluženju redovnog vojnog roka, takozvanim rezervistima odnosno onima koji su bili mobilisani da bi bili poslati na ratišta u Hrvatskoj, pomoć njihovim porodicama, pomagali onima koji nisu htjeli da budu mobilisani da napuste zemlju.

Vojne vlasti su optuživale antiratne pokrete za neuspjehe na frontu. General Života Panić bio je optužio antiratne aktiviste da JNA zbog njih nije uspjela da osvoji Osijek, jer su spriječili više od 30.000 ljudi da odu na front. „Ako je to zaista istina, ponosna sam na to. Da živim hiljadu godina, ne bih dobila veći kompliment“, kazala je tada Vera Vebel Tatić.

Zbog antiratnog angažmana, ona je u decembru 1991. godine dobila otkaz na poslu u opštinskom fondu za zdravstvo. Mnogi antiratni aktivisti doživjeli su istu sudbinu. „Pomozi jednom čovjeku i pomogao si cijelom svijetu. Oduvijek smo težili da spasimo ljudski život jer je čovjek najvažniji“, govorila je Vera Vebel Tatić.

„Nikad nikakvo priznanje od naših vlasti ona nije dobila. I to je sramota“, rekao je na skupu njen suprug Ištvan Vebel. „Bojim se da opet ne budu skupljali narod po Vojvodini, da idemo da ‘branimo srpstvo’. To mene sad najviše brine“, zaključio je on.

Mapa antiratnog otpora

Žene u crnom objavile su i mapu antiratnog otpora u Srbiji, na kojoj su označeni brojni gradovi i mjesta u Srbiji koji su se pobunili protiv mobilizacija i rata, od proljeća 1991. do proljeća 1992. godine. Svjedočanstvo je to da je, suprotno uvreženom mišljenju, u Srbiji i te kako bilo otpora ratu. Samo je sistematski gurnut u zaborav.

Filozof Lino Veljak rekao je na skupu da su kvislinzi iz Drugog svjetskog rata „ponovo podigli glavu”. „I ako im se ne suprotstavimo, onda će dominirati i zemljom, i regijom, i planetom“, kazao je Veljak.

Ili, kako je jednom prilikom rekla sociološkinja i antiratna aktivistkinja Janja Beč Nojman: „Doći će vrijeme kada će neke sljedeće generacije naš antiratni otpor doživjeti kao nešto čime će se ponositi i neće više morati da ćute o tome.“

Čitajte više