Ovaj članak može da se sluša Poslušajte tekst koji slijedi u nastavku
Sinoć sanjah neki čudan san.
More ljudi. More tuge. More suza.
Pitam ih šta će oni tu, baš tu na trgu “Gazi Isa- bega” kažu mi: “Pa zar ne znaš?
Nema više našeg Gazije.
Našeg Muftije.”
Pitam tako sve redom, svi kroz suze jedva izgovoriše: “Nema muftije!”
“Kako nema? Juče ga videh!
Vi ste to pogriješili.” – ubjeđujem ih sve redom.
“Kako to da nema najboljeg među nama?”
Jedan čovjek sa sijedom bradom mi reče: “Uzeo ga je Allah! Njemu hvala!” I nastavi da dovi…
Čudan san, mislim se u sebi!
Čudna poruka od Gospodara svjetova.
Bolje da se probudim!
Pokušavam…ali to nije san.
Bol ujeda za srce.
Nikada nisam sanjala, a da bol tako ujeda za srce.
Pokazaše mi eno je majka našeg sultana, digla ruke uvis i moli Gospodara da mu Džennet podari.
“Bože, koji nivo imana!” – rekoh.
Ali i dalje čekam da me neko probudi iz tog čudnog sna.
Kako to da nema jedine svijetle tačke u Sandžaku?
Bošnjaci će ostati u mraku.
Rekoše mi očajni Bošnjaci “Takva je volja Gospodara bila.
Allahu je bio draži.”
Ovo nije čudan san. Ovo je čudna istina.
Ostali smo bez najvećeg štita.
Svi smo mi siročad bez njega.
Sada dok gldam slike i taj blagi osmjeh, imam utisak da je znao da će sve ovako biti, pa se trudio da nas sve namiri, da što više uradi za Bošnjake.
Ovo nije san.
A voljela bih da jeste.
