Turci u Solunu se ne osjećaju bezbjedno

Share on facebook
Share on twitter
Share on whatsapp
Share on email
Turska je za Evropsku uniju „sigurna zemlja“ za migrante i izbjeglice – ali čak i neki Turci bježe iz „Erdoganove države“. Neki od njih koji su sklonište pronašli u Grčkoj sada se plaše da će biti vraćeni u Tursku.
Ilustracija: Francisco Cadete
Ilustracija: Francisco Cadete
Share on facebook
Share on twitter
Share on whatsapp
Share on email

Ovaj članak može da se sluša Poslušajte tekst koji slijedi u nastavku

Sabahatin Toprak sjedi ispred svog malog restorana, odmah pored crkve Svetog Đorđa u Solunu. Istorija te građevine je složena, kao i istorija grada. Podignuta je u antičko doba kao hram, kasnije je služila kao hrišćanska crkva, u doba Osmanilija kao džamija, a sada je ponovo pravoslavna crkva. Iz osmanskog perioda ostao je minaret – on se lijepo vidi iz restorana.

Toprak je prije pet godina pobegao iz Turske i više ne može da se vrati, jer je navodno bio povezan s Gulenovim pokretom. Od pokušaja puča 2016, režim predsjednika Redžepa Tajipa Erdogana ciljano „lovi” političke protivnike. „Moj zet i njegov sin su u zatvoru. Turska nije sigurna”, kaže Toprak za DW. Problemi nastaju čim Erdoganov režim nekoga doživi kao protivnika, u bilo kom obliku. „Ponašaju se kao mafija”.

Topraku je u Solunu dobro, iako se u poslednjih godinu i po dana politička situacija između Ankare i Atine značajno pogoršala. Grci veoma rijetko javno izražavaju neprijateljstvo, kaže, ali tenzije između susjednih zemalja stvorile su osjećaj nesigurnosti.

„Mnogi moji turski prijatelji koji žive ovdje su uplašeni. Ne znaju šta će se desiti, ni kako da se ponašaju. Ne može čovjek da se osjeća bezbjedno pod ovim okolnostima i zato su mnogi napustili Grčku”, kaže Toprak.

Ne plaše se oni da će doći do vojnog sukoba, već od toga da bi Grčka mogla da ih izruči Turskoj. Kruže, naime, glasine da bi Atina i Ankara mogle da se dogovore – a izbjeglice za koje se sumnja da pripadaju Gulenovom pokretu, tada bi mogle da budu izručene.

Sistematsko ugnjetavanje

U Solunu već pet godina živi i turski novinar Ragip Duran. U karijeri dugoj više od 40 godina, uglavnom je radio za strane medije. Velika imena kao što su francuska novinska agencija AFP ili list Liberasion pružala su određenu zaštitu. Ali, situacija se 2016. promijenila: „Više nisam politička izbjeglica, već samo strani novinar koji ovdje radi”, kaže Duran.

Od poslednjeg puča u Turskoj je postalo nemoguće raditi kao novinar. „Protjerali su novinarstvo iz zemlje”, kaže Duran i smije se. Kao da se odavno navikao na apsurd sistematske represije u svojoj domovini. „Erdoganov režim guši svaku opoziciju, novinare, naučnike, sindikalce, sve intelektualce koji odbijaju da se potčine vlasti.”

Po dolasku u Solun saznao je da je u Turskoj osuđen na 18 mjeseci zatvora. Presuda je kasnije ukinuta. „Predstoji mi suđenje, jer sam učestvovao u akciji solidarnosti s jednim kurdskim novinama: 56 novinara su simbolično na jedan dan bili glavni i odgovorni urednik.”

Proces je čisto politički motivisan i nema nikakve veze s vladavinom prava. Kao i u većini takvih slučajeva u Turskoj, tu su i optužbe za terorizam, kaže Duran. „Više od 700.000 ljudi optuženo je za navodnu propagandu terorizma.”

Erdoganov sistem se ruši

Podrška Erdoganu opada, isto kao i njegovoj partiji AKP. Turska je međunarodno izolovana. Pored toga, pandemija korone gurnula je zemlju u duboku krizu, turska lira je u slobodnom padu. Intelektualci napuštaju Erdoganovu državu. Istovremeno, Atina i Ankara vode prljavi, hladni ratu za sirovine u istočnom Egeju, prije svega preko leđa izbjeglica i migranata.

No, Brisel i Evropska unija ostaju pri ocjeni da je Turska sigurna zemlja za izbjeglice. I iz tog razloga, Atina pribegava sve oštrijim i često nezakonitim taktikama u sprečavanju ljude da traže azil na grčkom tlu. Turska i Grčka uzajamno se optužuju da koriste izbjeglice kao propagandno oružje.

U Turskoj trenutno ima četiri do pet miliona migranata, više nego u gotovo bilo kojoj drugoj zemlji na svijetu. Srazmjerno rastućim unutrašnjim političkim problemima, raste i odbojnost prema njima.

Pritom Erdogan pokušava da profitira od toga tako što javno ističe kako je EU neuspešna u migrantskoj politici i kako zavisi od Turske: „Erdogan umije veoma dobro da se igra sa strahom Evrope. On je više puta javno izjavio: Morate mi dati novac, inače otvaram granice i pustiću ih sve da uđu u Grčku. Nije ga briga za migrante. On ih koristi za svoje agresivne interese”, kaže Ragip Duran.

Napadi na ljudska prava i pravnu državu

Begum Bašdaš predaje na Hertie School of Governance u Berlinu i sprovodi istraživanja o migracijama. Ona je godinama kritikovala odluku EU da prizna Tursku kao bezbjednu zemlju:

„Situacija sa ljudskim pravima u Turskoj postaje sve gora, kako za građane te zemlje, tako i za migrante i izbjeglice”, kaže Bašdaš za DW. „Napadi na ljudska prava i pravnu državu posebno su evidentni u ogromnim ograničenjima slobode izražavanja i okupljanja.”

Javna kritika vlasti dovodi do proizvoljnih hapšenja i izmišljenih krivičnih prijava bez pristupa pravednom, nezavisnom pravosudnom sistemu.

Izbjeglice su u Turskoj nesigurne iz drugih razloga: „Potražioci azila koji ne dolaze iz zemalja-članica Savjeta Evrope, zbog geografskih ograničenja Ženevske konvencije, nemaju punu međunarodnu zaštitu”, objašnjava Bašdaš.

„Mnogi Avganistanci nisu ni registrovani, što se negativno odražava na legalan pristup, posebno zapošljavanju. Organizacije za ljudska prava takođe izvještavaju da Turska deportuje Sirijce i Avganistance, iako su im u domovini životi u opasnosti”, prenosi Bašdaš.

Ona smatra da neuspjeh EU u pogledu migracione politike sve više vodi ka antidemokratskim i ksenofobičnim stavovima u Turskoj. „Politički lideri podgrevaju neprijateljstvo prema migrantima i izbjeglicama, koji više ne žive samo u strahu od deportacije, nego i od napada u svakodnevici”, kaže Bašdaš.

Ona upozorava i na posljedice po samu EU, ako Brisel nastavi da zatvara oči pred ljudskim pravima: „Ovo dovodi do raskida sa osnovnim principima Evropske unije i tamo jača ekstremno desničarske diskurse.”

Čitajte više