Tamo gdje su Bošnjaci većina vlada suživot i tolerancija, a gdje su manjina vlada zulum i diskriminacija

Share on facebook
Share on twitter
Share on whatsapp
Share on email
Historija nam kazuje da se nemuslimanske manjine u islamskoj državi, svejedno o kojem periodu muslimanske vlasti se radilo, skoro nikada nisu integrirale i adaptirale u takvo okruženje i ambijent i najčešće su bile pravi rezervoar intriga, izdaje i petokolonaštva.
Ilustracija: Hope McConnell
Ilustracija: Hope McConnell
Share on facebook
Share on twitter
Share on whatsapp
Share on email

Ovaj članak može da se sluša Poslušajte tekst koji slijedi u nastavku

Uzvišeni Allah, objavio je: ”O vjernici, za prisne prijatelje uzimajte samo svoje, ostali vam samo propast žele: jedva čekaju da muka dopadnete, mržnja izbija iz njihovih usta, a još je gore ono što kriju njihova prsa. Mi vam iznosimo dokaze, ako pameti imate. Vi njih volite, a oni vas ne vole, a vi vjerujete u sve Knjige. Kad vas sretnu, govore: ‘Vjerujemo!’ – a čim se nađu nasamo, od srdžbe prema vama grizu vrhove prsta svojih. Reci: ‘Umrite od muke!’ Allahu su, zaista, dobro poznate misli svačije.” (Ali Imran, 118.-119.)

Ovih dana na bh. političkoj sceni, kao nikad do sada, odzvanjaju velikosrpski (četnički), a Boga mi i velikohrvatski (ustaški) pokliči koji pozivaju na otcjepljenje, na rušenje države Bosne i Hercegovine i na formiranje ”srpske kneževine” i ”hrvatske banovine” na teritoriji suverene i međunarodno priznate države Bosne i Hercegovine. Iako su kontinuirani secesionistički pokliči velikosrpskih i velikohrvatskih političkih jurišnika sve intenzivniji i bučniji, nažalost, bošnjačke političke vođe ne pridaju tome veliku pažnju i ne vide u tome posebnu prijetnju i opasnost glede opstojnosti i stabilnosti države Bosne i Hercegovine.

Suština secesionističke politike srpsko-hrvatskih jastrebova

Mnogi bošnjački političari i intelektualci takvu retoriku ocjenjuju kao pucanj u prazno i neartikulirane krikove nekih srpsko-hrvatskih jastrebova. Na takav zaključak navode ih dva razloga: prvi je oslanjanje na međunarodnu zajednicu koja ima mandat da sačuva teritorijalni integritet Bosne i Hercegovine kroz implementaciju Dejtonskog sporazuma, a drugi je tumačenje te secesionističko-šovinističke retorike kao jeftine predizborne političke propagande.

To nam govori da bošnjačkoj naivnosti nema kraja i da smo mi, vjerovatno, jedini narod na zemaljskoj kugli koji više vjeruje nečijim riječima i obećanjima, makar to bile i riječi dokazanih dušmana, nego vlastitim očima i životnom iskustvu.

Upravo zbog toga u ovom tekstu želimo, na osnovu historijskih činjenica i naše stvarnosti, da ukažemo na to da fenomen secesionizma i petokolonaštva kod nemuslimana koji žive u državi sa većinskom muslimanskom populacijom, svejedno radilo se o šerijatskoj ili laičkoj državi, nije puki incident, već on ima duboku ideološku pozadinu i historijski kontinuitet.

Ko ne uči iz historije osuđen je da je ponavlja

Historija nam kazuje da se nemuslimanske manjine u islamskoj državi, svejedno o kojem periodu muslimanske vlasti se radilo, skoro nikada nisu integrirale i adaptirale u takvo okruženje i ambijent i najčešće su bile pravi rezervoar intriga, izdaje i petokolonaštva. Naprimjer, kada su muslimani osvojili Španiju (Endelus), zatekli su tamo kršćansko stanovništvo i određeni procenat Jevreja, prema kojima se (s time se slažu muslimanski i nemuslimanski historičari), nisu odnosili kao osvajači i silnici koji su rušili sve pred sobom. Nisu napadali na njihovu čast, nisu im otimali i pljačkali imovinu, nisu ih prisiljavali da napuštaju svoju vjeru, već su im dali i zagarantirali temeljna ljudska prava i slobode.

Islamska država Endelus svoj vrhunac doživjela je u vrijeme emevijskog vladara Abdurahmana ed-Dahila i njegovih nasljednika. Tada su kršćani postali manjina, jer je većina stanovništva dobrovoljno primila islam. Oni su živjeli sigurni u islamskoj državi i obnašali su mnoge važne funkcije na halifinom dvoru.

Međutim, bez obzira na sva prava i beneficije koje su uživali, španski kršćani nikada sebe nisu vidjeli dijelom islamske države, niti su kad osjetili ljubav ili bilo kakve simpatije prema toj državi i njenim vladarima. Umjesto toga oni su strpljivo čekali svoju priliku da sruše i unište tu državu. Pomagali su i podržavali nastojanja kršćana izvan Endelusa da sruše islamsku vlast, bez obzira na to što je islamska Španija bila preteča evropske renesanse i sveopćeg naučnog i kulturnog preporoda i napretka. To su potvrdili mnogi kršćanski historičari poput američkog znanstvenika i publiciste Bidala Aguera, koji je rekao: ”Zvijezda kršćanske manjine u Španiji zasjala je po drugi put nakon raspada islamske države Endelus i podjele na državne zajednice. Tada je kršćanska manjina uspjela da uradi ogroman posao u korist kršćanske države i ona je pripremila put rekonkvisti.”

Mnogi historičari navode da su kršćani odigrali značajnu ulogu u korist Mongola i njihovog rušenja islamskog hilafeta. Kršćanski predstavnici slali su pisma mongolskim vođama i  podsticali ih na invaziju i okupaciju muslimanskih zemalja. Kada su Mongoli 658. hidžretske godine osvojili Damask, oni su za namjesnika Damaska postavili čovjeka koji je veličao kršćanstvo. Neki od njih su posjetili Hulagu-kana sa posebnim darovima, a od njega su se vratili sa fermanom o posebnom statusu kršćana. Prilikom ulaska u Damask nosili su krst i veličali kršćanstvo, a psovali islam, govoreći: ”Zavladala je ispravna vjera, vjera Mesihova!” I kako navode historičari, nosili su posude sa alkoholom i nisu prošli ni pored jednog mesdžida, a da ga nisu polili alkoholom kao i muslimane koji su se tu zatekli. Cilj im je bio da se Mongoli što duže zadrže na tim teritorijama i da izbrišu svaki trag islama sa tih prostora iako su kršćani pod islamskom vlašću uživali sva prava.

Nahrani dušmanina da te ubije

Turci Osmanlije gledali su na kršćane u Turskoj kao na dio svoje države. Dali su im sva prava, uživali su potpunu zaštitu i obnašali različite funkcije u administraciji. Taj odnos prema kršćanima posebno je došao do izražaja u vrijeme sultana Mahmuda II (umro 1839./1255.h.g.) koji je u jednoj od svojih hutbi rekao: ”Ja ne želim da se muslimani, kršćani i Jevreji razlikuju osim u džamijama, crkvama i sinagogama. Hoću da svi uživamo ista prava.”

No, i pored toga, Jevreji i kršćani, koji su živjeli u Osmanskoj državi, odigrali su veliku ulogu u rušenju Osmanskog carstva. Patrijarsi su održavali posebne veze sa Rusijom i ruskim carevima. Poznato je pismo patrijarha Grigorija u kojem je ruskom caru potanko objašnjavao kako će najlakše srušiti Osmansku državu iznutra, skrečući mu posebnu pažnju na slabljenje vjerskog duha kod muslimana i prekidanje veze koja muslimane u Osmanskoj imperiji čini jedinstvenim, a to je vjera islam.

Jevrejska manjina odigrala je još opasniju ulogu u tom pogledu, a poznato je da su oni u toku inkvizicije u Španiji, bježeći pred krstaškim sabljama, našli jedino utočište u Osmanskoj imperiji kod sultana Sulejmana koji ih je velikodušno primio i dozvolio im da se nasele u Anadoliji. Uživali su sva prava i posebnu vrstu autonomije. Brzo su napredovali u trgovini i postali su vrlo bogati.

Njihovo spletkarenje i borba protiv islamske države doživjela je kuliminaciju onda kada je pod vođstvom Sabataji Sevija (1626.-1679.) osnovan tzv. Sabatski pokret. Sevi se proglasio jevrejskim ”mesijom” koji ima zadatak sve Jevreje okupiti u Palestini. Zbog prijetnje pogubljenjem on je lažno primio islam i promijenio ime u Muhamed-efendi. Cilj osnivanja tog pokreta bio je rušenje Osmanske imperije iznutra. On je radio na rušenju islamskih vrijednosti, borio se za otkrivanje žena i za afirmaciju zapadno-kršćanskih vrijednosti. Pripadnici tog pokreta mnogo su pomogli snagama koje su se digle protiv sultana Abdul-Hamida II i koje su kasnije, pod vođstvom Kemala Ataturka, ukinule Šerijat, a uspostavili sekularni sistem. Sabataj Savi je bio prvi koji je zagovarao okupljanje svih Jevreja u Palestini, i on se slobodno može smatrati pretečom cionizma, jer je djelovao mnogo prije Teodora Hercla.

Pored historijskih dokaza i činjenica, postoji također mnoštvo dokaza iz našeg vremena gdje se spomenuta teza o netoleranciji nemuslimanske manjine i neprihvatanju života u većinskoj muslimanskoj sredini i državi, jasno potvrđuje, poput Istočnog Timora, kojeg sačinjava nekoliko malih otoka, a koji je odvojen od Indonezije samo zato što na tom otoku žive kršćani (katolici) koji ne žele da budu u sastavu najmnogoljudnije muslimanske zemlje, Indonezije. Zatim, Kipar, Južni Sudan, BiH i dr.

Zulumu i zulumćarima je suđeno da budu poniženi i poraženi

Sve ovo smo naveli kako bi ukazali na to da nepriznavanje Bosne i Hercegovine od strane mnogih srpsko-hrvatskih političara, ali i mnogih Srba i Hrvata koji u njoj žive i uživaju sva prava, nije incident, već historijski kontinuitet i ideološka matrica po kojoj su radili njihovi preci i po kojoj su odgajali svoje mlade naraštaje.

Zato je besmislena tvrdnja nekih bošnjačkih političara da je Dodikov nacionalizam i šovinizam samo posljedica njegovih političkih aspiracija i bolesne želje za vlašću. To je najobičnija laž i obmana. Ako je to samo politički trik, zašto se tom povampirenom nacionalisti ne suprotstave drugi srpski političari iz BiH, srpski intelektulaci i SPC? Pa, zato što se svi oni slažu s Dodikovom secesionističkom idejom i što su sve nabrojane instance, a pogotovo Srpska pravoslavna crkva, bile i ostale generator nacionalizma, šovinizma, a zatim agresije i genocida nad Bošnjacima.

I zato što je i sada, u miru, teritorija RS-a još uvijek opasan prostor za život, na kojoj se nad Bošnjacima vrše najgori oblici diskriminacije i aparthejda, oduzimaju im se elementarna ljudska prava, pravo na upotrebu vlastitog jezika u školama, pravo na vlastite škole, svakodnevno im srpski ekstremisti i zlikovci kamenuju džamije, ispisuju fašističke grafite, prijete, tjeraju bošnjačku djecu da slave pravoslavne krsne slave u školama i na sve načine vrijeđaju vjerska i nacionalna osjećanja Bošnjaka.

Mnoge srpske političke i vjerske vođe, ali i intelektualci, svjesno i namjerno svode Bošnjake na vjersku skupinu nazivajući ih muslimanima. Osim toga, njihov glavni baja Dodik, u maniru najokorijelijeg fašiste, javno i svakodnevno iznosi svoju mržnju i prezir prema islamu i muslimanima i učenje ezana naziva ”arlaukanjem”, čime direktno i otvoreno poziva na ponovno rušenje džamija i ubijanje onih koji se odazivaju na poziv muezina sa munare. Da stvar bude još gora, njegov šovinizam i fašizam niko ozbiljno ne shvata i ne osuđuje, a kamoli da ga sankcionira.

Dakle, i pored toga što su izvršili genocid nad Bošnjacima (koji je, dok je bio pri zdravoj svijesti, priznao i Milorad Dodik), Srbi u manjem bh. entitetu se ne kaju zbog zločina i genocida nad Bošnjacima, već i u miru diskriminiraju i vrše nasilje nad bošnjačkom većinom i tu diskriminatorsku politiku smatraju svojim pravom.

I sve to čine pred očima međunarodne zajednice u koju se uzdaju naši političari da će zaštititi naša prava i biti garant opstanka države Bosne i Hercegovine. Kao da ne znaju da je ista ta međunarodna zajednica bila garant sigurnosti za Bošnjake Srebrenice, pa su ih srpski zlikovci svirepo poklali.

To isto čine i Hrvati u onim mjestima gdje su oni većina iako su na državnom nivou i formalno i suštinski manjina. I tolerancija koja se tiče osnovnih ljudskih prava koja obuhvataju život, rad, slobodu kretanja, zaštitu imovine, slobodu vjere, školovanje, upotrebu svog jezika i običaja, školovanje u svojim školama, na svom jeziku, u potpunosti je prisutna samo u gradovima sa bošnjačkom većinom, iako su Bošnjaci većina i na nivou cijele države.

Samo u dijelu sa bošnjačkom većinom nema pritisaka niti pokušaja asimilacije i sve etničke skupine potpuno slobodno mogu upražnjavati svoju vjeru, jezik i običaje, jer je to sastavni dio našeg islamskog vjerovanja, kulture tolerancije, multietničnosti i suživota i razumijevanja patriotizma i ljubavi prema domovini.

Eto, to su nepobitne činjenice i istina na koju smo željeli ukazati, a koju mi Bošnjaci uvijek moramo imati na umu, ali isto tako i poslati poruku usijanim secesionističkim srpsko-hrvatskim glavama da nas ne mogu zaplašiti i da znaju da smo mi odlučni braniti suverenitet i integritet države Bosne i Hercegovine u kojoj će vladati pravda i pravičnost i kojoj se nikome neće činiti nasilje, a da će njihova suluda ideja svakako izgubiti i propasti, jer zulumu i zulmćarima je suđeno da budu  poraženi i poniženi.

Čitajte više