Tamo gdje su Bošnjaci većina vlada suživot i tolerancija, a gdje su manjina vlada zulum i diskriminacija

Historija nam kazuje da se nemuslimanske manjine u islamskoj državi, svejedno o kojem periodu muslimanske vlasti se radilo, skoro nikada nisu integrirale i adaptirale u takvo okruženje i ambijent i najčešće su bile pravi rezervoar intriga, izdaje i petokolonaštva.
Ilustracija: Hope McConnell
Ilustracija: Hope McConnell
Novo!
Close
Sačuvajte članke sa nalogom

Nakon što se prijavite preko Cafe Sandžak, možete sačuvati priče i lako ih pregledavati kasnije na bilo kojem uređaju.

Ovaj članak može da se sluša Poslušajte tekst koji slijedi u nastavku

Uzvišeni Allah, objavio je: ”O vjernici, za prisne prijatelje uzimajte samo svoje, ostali vam samo propast žele: jedva čekaju da muka dopadnete, mržnja izbija iz njihovih usta, a još je gore ono što kriju njihova prsa. Mi vam iznosimo dokaze, ako pameti imate. Vi njih volite, a oni vas ne vole, a vi vjerujete u sve Knjige. Kad vas sretnu, govore: ‘Vjerujemo!’ – a čim se nađu nasamo, od srdžbe prema vama grizu vrhove prsta svojih. Reci: ‘Umrite od muke!’ Allahu su, zaista, dobro poznate misli svačije.” (Ali Imran, 118.-119.)

Ovih dana na bh. političkoj sceni, kao nikad do sada, odzvanjaju velikosrpski (četnički), a Boga mi i velikohrvatski (ustaški) pokliči koji pozivaju na otcjepljenje, na rušenje države Bosne i Hercegovine i na formiranje ”srpske kneževine” i ”hrvatske banovine” na teritoriji suverene i međunarodno priznate države Bosne i Hercegovine. Iako su kontinuirani secesionistički pokliči velikosrpskih i velikohrvatskih političkih jurišnika sve intenzivniji i bučniji, nažalost, bošnjačke političke vođe ne pridaju tome veliku pažnju i ne vide u tome posebnu prijetnju i opasnost glede opstojnosti i stabilnosti države Bosne i Hercegovine.

Suština secesionističke politike srpsko-hrvatskih jastrebova

Mnogi bošnjački političari i intelektualci takvu retoriku ocjenjuju kao pucanj u prazno i neartikulirane krikove nekih srpsko-hrvatskih jastrebova. Na takav zaključak navode ih dva razloga: prvi je oslanjanje na međunarodnu zajednicu koja ima mandat da sačuva teritorijalni integritet Bosne i Hercegovine kroz implementaciju Dejtonskog sporazuma, a drugi je tumačenje te secesionističko-šovinističke retorike kao jeftine predizborne političke propagande.

To nam govori da bošnjačkoj naivnosti nema kraja i da smo mi, vjerovatno, jedini narod na zemaljskoj kugli koji više vjeruje nečijim riječima i obećanjima, makar to bile i riječi dokazanih dušmana, nego vlastitim očima i životnom iskustvu.

Upravo zbog toga u ovom tekstu želimo, na osnovu historijskih činjenica i naše stvarnosti, da ukažemo na to da fenomen secesionizma i petokolonaštva kod nemuslimana koji žive u državi sa većinskom muslimanskom populacijom, svejedno radilo se o šerijatskoj ili laičkoj državi, nije puki incident, već on ima duboku ideološku pozadinu i historijski kontinuitet.

Ko ne uči iz historije osuđen je da je ponavlja

Historija nam kazuje da se nemuslimanske manjine u islamskoj državi, svejedno o kojem periodu muslimanske vlasti se radilo, skoro nikada nisu integrirale i adaptirale u takvo okruženje i ambijent i najčešće su bile pravi rezervoar intriga, izdaje i petokolonaštva. Naprimjer, kada su muslimani osvojili Španiju (Endelus), zatekli su tamo kršćansko stanovništvo i određeni procenat Jevreja, prema kojima se (s time se slažu muslimanski i nemuslimanski historičari), nisu odnosili kao osvajači i silnici koji su rušili sve pred sobom. Nisu napadali na njihovu čast, nisu im otimali i pljačkali imovinu, nisu ih prisiljavali da napuštaju svoju vjeru, već su im dali i zagarantirali temeljna ljudska prava i slobode.

Islamska država Endelus svoj vrhunac doživjela je u vrijeme emevijskog vladara Abdurahmana ed-Dahila i njegovih nasljednika. Tada su kršćani postali manjina, jer je većina stanovništva dobrovoljno primila islam. Oni su živjeli sigurni u islamskoj državi i obnašali su mnoge važne funkcije na halifinom dvoru.

Međutim, bez obzira na sva prava i beneficije koje su uživali, španski kršćani nikada sebe nisu vidjeli dijelom islamske države, niti su kad osjetili ljubav ili bilo kakve simpatije prema toj državi i njenim vladarima. Umjesto toga oni su strpljivo čekali svoju priliku da sruše i unište tu državu. Pomagali su i podržavali nastojanja kršćana izvan Endelusa da sruše islamsku vlast, bez obzira na to što je islamska Španija bila preteča evropske renesanse i sveopćeg naučnog i kulturnog preporoda i napretka. To su potvrdili mnogi kršćanski historičari poput američkog znanstvenika i publiciste Bidala Aguera, koji je rekao: ”Zvijezda kršćanske manjine u Španiji zasjala je po drugi put nakon raspada islamske države Endelus i podjele na državne zajednice. Tada je kršćanska manjina uspjela da uradi ogroman posao u korist kršćanske države i ona je pripremila put rekonkvisti.”

Mnogi historičari navode da su kršćani odigrali značajnu ulogu u korist Mongola i njihovog rušenja islamskog hilafeta. Kršćanski predstavnici slali su pisma mongolskim vođama i  podsticali ih na invaziju i okupaciju muslimanskih zemalja. Kada su Mongoli 658. hidžretske godine osvojili Damask, oni su za namjesnika Damaska postavili čovjeka koji je veličao kršćanstvo. Neki od njih su posjetili Hulagu-kana sa posebnim darovima, a od njega su se vratili sa fermanom o posebnom statusu kršćana. Prilikom ulaska u Damask nosili su krst i veličali kršćanstvo, a psovali islam, govoreći: ”Zavladala je ispravna vjera, vjera Mesihova!” I kako navode historičari, nosili su posude sa alkoholom i nisu prošli ni pored jednog mesdžida, a da ga nisu polili alkoholom kao i muslimane koji su se tu zatekli. Cilj im je bio da se Mongoli što duže zadrže na tim teritorijama i da izbrišu svaki trag islama sa tih prostora iako su kršćani pod islamskom vlašću uživali sva prava.

Nahrani dušmanina da te ubije

Turci Osmanlije gledali su na kršćane u Turskoj kao na dio svoje države. Dali su im sva prava, uživali su potpunu zaštitu i obnašali različite funkcije u administraciji. Taj odnos prema kršćanima posebno je došao do izražaja u vrijeme sultana Mahmuda II (umro 1839./1255.h.g.) koji je u jednoj od svojih hutbi rekao: ”Ja ne želim da se muslimani, kršćani i Jevreji razlikuju osim u džamijama, crkvama i sinagogama. Hoću da svi uživamo ista prava.”

No, i pored toga, Jevreji i kršćani, koji su živjeli u Osmanskoj državi, odigrali su veliku ulogu u rušenju Osmanskog carstva. Patrijarsi su održavali posebne veze sa Rusijom i ruskim carevima. Poznato je pismo patrijarha Grigorija u kojem je ruskom caru potanko objašnjavao kako će najlakše srušiti Osmansku državu iznutra, skrečući mu posebnu pažnju na slabljenje vjerskog duha kod muslimana i prekidanje veze koja muslimane u Osmanskoj imperiji čini jedinstvenim, a to je vjera islam.

Jevrejska manjina odigrala je još opasniju ulogu u tom pogledu, a poznato je da su oni u toku inkvizicije u Španiji, bježeći pred krstaškim sabljama, našli jedino utočište u Osmanskoj imperiji kod sultana Sulejmana koji ih je velikodušno primio i dozvolio im da se nasele u Anadoliji. Uživali su sva prava i posebnu vrstu autonomije. Brzo su napredovali u trgovini i postali su vrlo bogati.

Njihovo spletkarenje i borba protiv islamske države doživjela je kuliminaciju onda kada je pod vođstvom Sabataji Sevija (1626.-1679.) osnovan tzv. Sabatski pokret. Sevi se proglasio jevrejskim ”mesijom” koji ima zadatak sve Jevreje okupiti u Palestini. Zbog prijetnje pogubljenjem on je lažno primio islam i promijenio ime u Muhamed-efendi. Cilj osnivanja tog pokreta bio je rušenje Osmanske imperije iznutra. On je radio na rušenju islamskih vrijednosti, borio se za otkrivanje žena i za afirmaciju zapadno-kršćanskih vrijednosti. Pripadnici tog pokreta mnogo su pomogli snagama koje su se digle protiv sultana Abdul-Hamida II i koje su kasnije, pod vođstvom Kemala Ataturka, ukinule Šerijat, a uspostavili sekularni sistem. Sabataj Savi je bio prvi koji je zagovarao okupljanje svih Jevreja u Palestini, i on se slobodno može smatrati pretečom cionizma, jer je djelovao mnogo prije Teodora Hercla.

Pored historijskih dokaza i činjenica, postoji također mnoštvo dokaza iz našeg vremena gdje se spomenuta teza o netoleranciji nemuslimanske manjine i neprihvatanju života u većinskoj muslimanskoj sredini i državi, jasno potvrđuje, poput Istočnog Timora, kojeg sačinjava nekoliko malih otoka, a koji je odvojen od Indonezije samo zato što na tom otoku žive kršćani (katolici) koji ne žele da budu u sastavu najmnogoljudnije muslimanske zemlje, Indonezije. Zatim, Kipar, Južni Sudan, BiH i dr.

Zulumu i zulumćarima je suđeno da budu poniženi i poraženi

Sve ovo smo naveli kako bi ukazali na to da nepriznavanje Bosne i Hercegovine od strane mnogih srpsko-hrvatskih političara, ali i mnogih Srba i Hrvata koji u njoj žive i uživaju sva prava, nije incident, već historijski kontinuitet i ideološka matrica po kojoj su radili njihovi preci i po kojoj su odgajali svoje mlade naraštaje.

Zato je besmislena tvrdnja nekih bošnjačkih političara da je Dodikov nacionalizam i šovinizam samo posljedica njegovih političkih aspiracija i bolesne želje za vlašću. To je najobičnija laž i obmana. Ako je to samo politički trik, zašto se tom povampirenom nacionalisti ne suprotstave drugi srpski političari iz BiH, srpski intelektulaci i SPC? Pa, zato što se svi oni slažu s Dodikovom secesionističkom idejom i što su sve nabrojane instance, a pogotovo Srpska pravoslavna crkva, bile i ostale generator nacionalizma, šovinizma, a zatim agresije i genocida nad Bošnjacima.

I zato što je i sada, u miru, teritorija RS-a još uvijek opasan prostor za život, na kojoj se nad Bošnjacima vrše najgori oblici diskriminacije i aparthejda, oduzimaju im se elementarna ljudska prava, pravo na upotrebu vlastitog jezika u školama, pravo na vlastite škole, svakodnevno im srpski ekstremisti i zlikovci kamenuju džamije, ispisuju fašističke grafite, prijete, tjeraju bošnjačku djecu da slave pravoslavne krsne slave u školama i na sve načine vrijeđaju vjerska i nacionalna osjećanja Bošnjaka.

Mnoge srpske političke i vjerske vođe, ali i intelektualci, svjesno i namjerno svode Bošnjake na vjersku skupinu nazivajući ih muslimanima. Osim toga, njihov glavni baja Dodik, u maniru najokorijelijeg fašiste, javno i svakodnevno iznosi svoju mržnju i prezir prema islamu i muslimanima i učenje ezana naziva ”arlaukanjem”, čime direktno i otvoreno poziva na ponovno rušenje džamija i ubijanje onih koji se odazivaju na poziv muezina sa munare. Da stvar bude još gora, njegov šovinizam i fašizam niko ozbiljno ne shvata i ne osuđuje, a kamoli da ga sankcionira.

Dakle, i pored toga što su izvršili genocid nad Bošnjacima (koji je, dok je bio pri zdravoj svijesti, priznao i Milorad Dodik), Srbi u manjem bh. entitetu se ne kaju zbog zločina i genocida nad Bošnjacima, već i u miru diskriminiraju i vrše nasilje nad bošnjačkom većinom i tu diskriminatorsku politiku smatraju svojim pravom.

I sve to čine pred očima međunarodne zajednice u koju se uzdaju naši političari da će zaštititi naša prava i biti garant opstanka države Bosne i Hercegovine. Kao da ne znaju da je ista ta međunarodna zajednica bila garant sigurnosti za Bošnjake Srebrenice, pa su ih srpski zlikovci svirepo poklali.

To isto čine i Hrvati u onim mjestima gdje su oni većina iako su na državnom nivou i formalno i suštinski manjina. I tolerancija koja se tiče osnovnih ljudskih prava koja obuhvataju život, rad, slobodu kretanja, zaštitu imovine, slobodu vjere, školovanje, upotrebu svog jezika i običaja, školovanje u svojim školama, na svom jeziku, u potpunosti je prisutna samo u gradovima sa bošnjačkom većinom, iako su Bošnjaci većina i na nivou cijele države.

Samo u dijelu sa bošnjačkom većinom nema pritisaka niti pokušaja asimilacije i sve etničke skupine potpuno slobodno mogu upražnjavati svoju vjeru, jezik i običaje, jer je to sastavni dio našeg islamskog vjerovanja, kulture tolerancije, multietničnosti i suživota i razumijevanja patriotizma i ljubavi prema domovini.

Eto, to su nepobitne činjenice i istina na koju smo željeli ukazati, a koju mi Bošnjaci uvijek moramo imati na umu, ali isto tako i poslati poruku usijanim secesionističkim srpsko-hrvatskim glavama da nas ne mogu zaplašiti i da znaju da smo mi odlučni braniti suverenitet i integritet države Bosne i Hercegovine u kojoj će vladati pravda i pravičnost i kojoj se nikome neće činiti nasilje, a da će njihova suluda ideja svakako izgubiti i propasti, jer zulumu i zulmćarima je suđeno da budu  poraženi i poniženi.

Heftični bilten

Nikad više ne propustite veliku priču od Sandžaklije. Prijavite se za Heftični Bilten i svake hefte primajte e-mail s pričama koje morate pročitati.

Čitajte više

Search
Search

Slušajte audio izdanja magazina Sandžaklija

HEFTIČNI BILTEN

Nikad više ne propustite veliku priču od Sandžaklije.

Prijavom na Heftični Bilten slažete se sa Uslovima korišćenja i politikom privatnosti.