Belkisina sudbina

Share on facebook
Share on twitter
Share on whatsapp
Share on email
Kad nam se čini da smo najviše bezizlazni i tužni, On za čista, strpljiva i zahvalna srca otvori kapije Svoje milosti i radosti, jer sve je moguće sa Svemogućim!
BELKISINA SUDBINA_61808eb477946.jpeg
Share on facebook
Share on twitter
Share on whatsapp
Share on email

Ovaj članak može da se sluša Poslušajte tekst koji slijedi u nastavku

Belkisa je nakon sabah namaza, kao i obično, ostajala budna i pripremala doručak za sebe i oca. Otac bi otišao na molitvu u džamiju pa bi poslije sa efendijom i džematlijama popio kahvu u aščinici kod Šemse. Dok je otac bio u aščinici Belkisa bi sama pila kahvu. Nije bila ljubitelj kahve i mnogo bi šećera potrošila zbog čega bi otac ponekad znao prigovarati, ali joj je kahva prijala u tim sabahskim trenucima samoće. Osim toga, voljela je gledati u bakrene fildžane i tacnu na kojoj je stajao izrezbareni sebilj sa sarajevske Baščaršije. Belkisa je Sarajevo samo mogla zamišljati. Nikada nije putovala i već se pomirila s tim da i neće. Ovo mjesto će biti njen početak i kraj. Nije njoj ta tacna bila toliko draga zbog Sarajeva već zbog toga što su nju pravile ruke Džemalove. Kad pomisli na Džemala sve je neka toplina oko srca obuze. A kada bi se prepustila mislima o njemu to bi uvijek završavalo gorko. Našla bi se kako grca u suzama znajući da koliko god ga potajno voljela od njihove zajedničke budućnosti nema ništa.

Džemal je bio sin Selima, čuvenog kalajdžije. Podučio je sina zanatu prije nego li je otišao na front na poziv države da brani granice svoga carstva, osmanskog carstva. Nažalost, Selim se nije vratio. Džemalu su rekli da su mu klanjali dženazu i zakopali ga sa ostalim poginulima. Džemalu je bilo teško, posebno jer je otac govorio da mu tijelo samo bosanska zemlja smije pokriti. Ipak, Bog znade najbolje. Džemal je brzo savladao posao i uspješno nastavio očevim stopama. Imao je sestru koja se još prije tri godine udala u Žepče. Rijetko su je viđali, ali kažu da se usrećila. Džemal je živio sa majkom Esmom i dobro se brinuo o njoj. Bio je omiljen među narodom, a i nema djevojke koja se u njega takvog ne bi zagledala. Visok, crnoput, sa crnim očima i podšišanom bradom, još ako tome dodamo i umilni glas koji je pratio blagi pogled i njegovu humanost i dušebrižnost možemo reći da nema ni oca koji ne bi poželio takvog zeta. Osim, Belkisinog oca.

Dok se Kasim penjao uz čardačić čuo je Belkisu kako šmrca. Opet je plakala – pomislio je – i sve mu se u grudima steglo. Umorio se da je zatiče u takvom stanju. U zadnje vrijeme se to često dešavalo. A kako i ne bi? Otkad je jadnica čula da hoće Bećirovu Hamidu da daju Džemalu slabije je i jela i spavala. Belkisa je mislila da je to njena tajna, ali Kasim je znao. Kakav bi i bio otac da takvo što kod kćeri ne primijeti koliko god ona bila vješta u skrivanju?
S vrata ju je upitao: „Kćeri, šta ti je sada? Da se nisi opet opekla, ili ti je nešto polehlo ili ti je i ovaj put nešto upalo u oko?“ Mahao je glavom kao za sebe, a u mislima korio Džemala. On je bio uzrok ovih Belkisinih stanja. Da ga nije sramota na bi gajri hak napadati momka uradio bi to. Belksine rane su bile otvorene i nisu vremenom zacjelivale. Njegove jesu. Imao je sreće ili nesreće – ni sam ne bi sada znao procijeniti – da se vrati iz rata. Tijelo je oštetio, ali je makar život sačuvao, jer Boga pitaj šta bi ovo njegove čeljade bez njega u ovom okrutnom svijetu. Možda je ona i sebeb što mu je glava još uvijek na ramenima.

„Nije mi babo ništa, – blago i ponizno odgovori Belkisa – sjetila se rahmetli tetke Zilhe pa zato. Nego, hoću li nam sofru postaviti?“
„De, de postavi“, – otpuhnuo je Kasim kao da hoće da sav jad iz sebe izbaci. Dok ju je posmatrao kako se trudi biti hitra i kako ulaže napor da sakrije tugu, pred očima mu iskoči njegova Almasa. I u rovu je na nju mislio. Zbog nje se i nije bojao onog svijeta. Sve mu misao ima ga neko tamo dočekati. Almasa je umrla prilikom poroda koji je bio komplikovan. Belkisa je krenula na noge i već se haman tada njena sudbina mogla znati. Babica nije uspjela spasiti obje. Bog joj je svjedok da se trudila. U tom trudu je i iščahnula Belkisinu desnu nogu zbog koje će Belkisa cijeli život hramati. Zbog koje će Belkisa cijeli život obilježena biti.

Dok su jeli pogaču, sira i kuhanih jaja, Kasim je odlučio prekinuti tišinu.
„Trebat će danas otići u granap i na pijacu. Ponestalo nam soli, a i malo povrća da kupiš.“
U Belkisinom želudcu stvorio se čvor. Kraj granapa je i Džemalova radnja. Opet će ga sresti. Ovaj put joj nije bilo drago. Kako je načula uskoro će oženiti Hamidu. On je sada njoj zabranjen. Ne samo u njenim mislima nego za stvarno. Nadala se samo da je neće zaustaviti kako je to inače običavao. Nije mogla proći kraj radnje, a da on ne izleti i sa njom se poselami. Često bi joj znao dati i rahatlokuma da sebi ponese kući. Ona i otac živjeli su skromno i nije se toga stidjela. Bili su siromašni, ali pošteni ljudi. Tokom dana bi joj susret sa Džemalom održavao dobro raspoloženje, čak je znala cijelu kuću za dan očistiti pa i bome zapjevati. Međutim, kada bi krenula spavati crne misli opet bi se vratile. I trovale je: „Zar ti misliš da bi onakav Džemal pogledao djevojku poput tebe?“ ; „Ko bi oženio invalida?“ „Njemu ne treba žena šepavica!“ ; „On se pema tebi tako ponaša iz samilosti i sažaljenja!“; „Kljuka te rahatlokumom, jer mu više ličiš na dijete i djevojčicu, nego stasalu djevojku za udaju!“. U suzama bi onda Belkisa zaspala moleći Boga da joj da snage da izdrži sutrašnji dan. Vjeru u Boga nikad nije izgubila. Prihvatila je svoje nedostatke i bila zahvalna Bogu što je nije iskušao težim stanjima.

Kako nije bilo odgovora sa Belkisine strane, Kasim nastavi.
„Skupio sam i nešto parica pa možeš svratiti do krojačice. Trebat će ti nova haljina, ovih par što imaš su ti se ohabale.“
„Ne treba babo, čuvaj to za zime, trebat će za drva. Ove moje haljine mogu još najmanje četiri godine izdržati.“
Kasim se osmijehnu. „To isto si rekla i prije četiri godine“, – podsjeti je.
Bože, kako ovako dobro i nevino biće može prolaziti kroz ovakvo iskušenje, – pitao se Kasim. On je za razliku od Belkise znao dosta puta da se naljuti na Boga, ali bi uvijek našao načina da se vrati na pravi put. Bog nikoga ne opterećuje preko njegovih mogućnosti.

I Belkisa se blago osmijehnu.
„Nema veze babo. Čim ovo poradim spremam se i idem za obavezama. Dugo nisam bila u čaršiji pa će mi dobro doći.“
Belkisa je u putu srela mnogo ljudi. Neki su je ljubazno pozdravljali, a neki sažaljivo gledali. Znala je da ona ovakva ne može ostati neprimjećena, a odavno se na takve poglede, pa čak i zlobne komentare navikla. Ipak, najteže joj je palo kada je jednog ramazana bila na teraviji pa kad je slučajno nogom zapela za sinije i srušila šerbe koje su žene pripremale kako bi poslije namaza počastile džematlije. Tada je teta Zumreta glasno pred svima izjavila da bi snaha poput nje zbog svoje hramavosti svakoj kući donijela više štete nego koristi. Poslije te noći Belkisa više nije išla u džamiju. Kasnije je saznala da je otac sutradan potražio Zumretu i svašta joj se nagovorio. Belkisi se to učinilo bespotrebnim. Zlobne ljude neće osvijesti naše protestovanje. Samo će dodatno nahraniti njihove sitne duše.

Dok se približavala granapu mislila je da je noge neće uspjeti držati i da će pasti u nesvijest. Džemalov lik je već odavano užikala. Kako je vrijeme bilo lijepo sjedio je vani na skemlijici uz svoje bakreno ukrašeno posuđe. Belkisa je sebi govorila da ga neće uopšte gledati. Ako je poselami, uzvratit će, ali se sa njim u nikakvu drugu priču upuštati neće.

Belkisa je stala za tezgu i poručila patlidžana,tikvice, krastavaca i paradajza. Imali su malo zemlje ispred kuće pa nije mogla imati bašču. Umjesto toga Belkisa je zasadila mnogo cvijeća. Ako ljepota već nije na njoj, nek je pred njenim očima.

Dok je poručivala so osjetila je da je Džemal gleda. Nije bila čvrsta koliko je mislila da jeste i uzvratila mu je pogled. Kao da je samo to i čekao Džemal je odmah ustao i prišao joj nazivajući selam.

Rumena u obrazima, stidljivo je odgovorila. Džemal je upitao da li je s njom sve u redu i da li je nešto muči, jer mu nije razdragana kao prije. Ljuta na sebe što nastavlja komunikaciju s njim odrješito mu je odgovorila da je sa njom sve sasvim u redu.

„Dobro, možda ne sasvim. Na primjer, kao što vidiš, moja noga nije u redu, ali se dobro s tim nosim!!“
Džemal se šokirao njenim odgovorom. Doboljele su ga njene riječi. Kako nije htio da joj bude još više neugodno ponudio se da joj pomogne sa stvarima i da ih on odnese do praga i time napravio samo još gore. Belkisa je ostala u čudu kakve su riječi iz nje potekle, a kada joj je uputio sljedeće pitanje nije znala kako u tom momentu da reaguje pa je reagovala impulsivno.

„Kako te samo Džemale nije stid Boga i naroda da me tako nešto pitaš? Zar ti stvarno misliš da bih se ja s tobom kroz čaršiju prošetala znajući da si zaručen za Hamidu? Ako ti obraza nejmaš ja ga Boga mi imam. I nema veze što me gledaš kao dijete, za sve druge oči ja sam djevojka za udaje, ako već nisam i stara cura!“

Pokupila je hitro one stvari i sa oštrim bolom u nogama uputila se prema kući. Čim je ušla u okrilje i sigurnost vlastite kuće srušila se na pod i počela plakati. Plakala je tako grčevito i silovito boreći se za dah. Izgubila je kontrolu nad sobom i pustila da bujica emocija koje je potiskivala eksplodira. Više je nije bilo ni stid oca.

Kasim ju je čuo i brzo se spustio sa čardačića. Prepao se da je šta ne boli i razmišljao kako brzo da ode do hećima. Kada se spustio do nje sama mu je pružila ruke. On ju je čvrsto zagrlio. Ništa nije govorio, a Belkisa je plakala na njegovom ramenu. Kada su je emocije malo popustile rekla je:
„Volim Džemala babo. Znam da je moja ljubav uzaludna, ali ja drugog voljeti ne mogu. Ipak, babo, ne mogu ni ostati sama, jer se samoće užasno bojim. Vidi da me što prije udaš. Nemam nikakvih zahtjeva u vezi mladoženje osim da je skroman i dobar čovjek. A za miraz se ne brini. Sve mi je tetka Zilha ostavila.“

Kasim je kiptio od bijesa. Mislio se odmah uputiti do Džemala, ali se radi Belkise suzdržao. Taj bijes usmjerit će u potražnju muža svojoj kćeri. Strahovao je da ga neće uspjeti naći iako je Belkisa bila ljepuškasta, ali sigurno je da će pročešljati cijelu Bosnu, a ako treba i svijet zarad Belkise. Začudio se komentarima kada je u aščinici kod Šemse započeo ovu priču. Svi su mu govorili da je i bilo vrijeme da počne govoriti o Belkisinoj udaji. Vrlo brzo tražilo ga je nekoliko momaka. Kasim je imao samo Belkisu i nije htio da je da prvom koji se ponudi. Njegova kćerka je vrijedila i zet će morati zadovoljit neke kriterije. Belkisa se uopšte nije htjela miješati u ovo sve. Rekla mu je koga god da izabere ona će prihvatiti, jer mu vjeruje.

Kasim je odlučio da mu zet bude Osman, Muradifov sin, kojeg mu je preporučio Šemso. Bili su mirna familija i za njih se nikad ružno nije čulo. Osman je sa ocem i majkom živio odmah podno Vlašića. Imali su solidan broj stoke pa Belkisa neće biti ni gladna, a bit će i dobro obučena. Momak je bio dobar i prijatan insan. Imao je samo jednu manu. Mucao je. Kada je to Kasim prenio Belkisi nije ni trepnula na njegove riječi. Rekla mu je da prihvata, jer ni ona nije bez mane. To je bilo to. Svadba će biti uskoro, na jesen.

Vijest se brzo proširila čaršijom, pa su neke žene odlučile da obiđu Belkisu i pruže joj podršku. Belkisa nije prestala da misli o Džemalu. Kasnije se pokajala zbog svog ispada i svega što mu je rekla, ali vrijeme ne možemo vratiti. Nije izlazila u čaršiju, ali možda smogne snage ako ga ikada opet sretne da traži halala. Nije on kriv što je ne može voljeti kao ona njega, jer srcem ne možemo upravljati, a samo Bog dragi zna zašto je njeno izabralo njega. Odlučila je da misli o svojoj budućnosti i kako da bude dobra žena i snaha. Nije htjela obrukati oca, pa čak ni za zdrave noge. Toliko ga je voljela.

August je ispuštao svoje zadnje trzaje toplote i jesen se polako najavljivala. U to vrijeme trebala je biti Džemalova svadba. Ipak, u narednim danima saznala je da je Džemal odbio Hamidu i da od vjenčanja neće biti ništa. Nije znala zašto, ali na tu vijest joj je srce posebno zaigralo. Neka nada joj je prostrujala tijelom, ali brzo ju je otjerala. Džemal to sigurno nije uradio zbog nje.

Ihh, kad bi jadnica samo znala. Od onog dana kada je čuo da se Belkisa udaje u Džemalu se nešto slomilo. Rijetko bi dolazio u radnju, a narod se počeo pitati da se nije možda, ne daj Bože, razbolio. Džemal je shvatio da tuguje. A sada i boluje, jer Belkisu drugom daju. Njegovu Belkisu drugom daju. Odbio je Hamidu i tada se zapitao zašto ju je uopšte htio oženiti i kako da je na to i pristao. Kako danima nije jeo, počeo je da kopni. Jednog jutra mati Esma ga posadi ispred sebe i lupi od pod njenim teškim bukovim šćapom toliko jako da se Džemal stresao.

„Deder da si me poslušao! Meni je dosta više gledati kako tuguješ za onom malom Kasimovom, a da ništa ne poduzimaš. Muško si brate, nije se još ni udala, a ti si je već drugom prepustio. Za moj vakat bi ti se djevojka ukradi cik pred svadbu i pobjegni sa svojim dragim. Ako i ona tebe voli, ne odustajte jedno od drugog.“
„Mati“ – u čudu je pitao Džemal – „kako znaš za Belkisu?“.
„O, sinko moj. Znat ćeš kad dojdeš u moje godine. A i meni se plaho svidjela, još od onda kad ju je ona rospija napala u džamiji, a ona joj ni riječ nije rekla. Tad sam je zabegenisala haman isto ko i ti. Znam šta ti je i rekla zadnji put kad si je vidio. Voli i ona tebe Džemale. To samo može zaljubljeno žensko srce reći. Vidi ga, on je još ovdje. Sine, Džemale, znaš li šta ti je činiti?“
„Znadem majko.“

Belkisa je iz čardačića čula neku buku. Kako je shvatila da su muški glasovi nije se htjela miješati. Međutim, kada je čula Džemalov glas i još kako nju doziva ispala joj je tacna iz ruke. Srce joj je luđački lupalo, ali ruke su otvarale vrata.
„Belkisa, Belkisa“ – zavapio je Džemal zadnjim atomima snage.
„Šta radiš ti ovdje insanu?“ – trudila se ostati pribrana.
„Belkisa, ti se ne možeš udati.“
„A što bogati, je li meni to nešto fali?“
Kasim se ušutio i pratio tok razgovora. Osjetio je da je ljubav obostrana.
„Fali Belkisa.“
Zinula je u čudu. Huja joj obli obraze.
„A šta mi fali Džemale?“
„Falim ti ja.“
Nastade tišina.
„Ja te volim Belkisa. Pokušavao sam to i da ti pokažem, ali na momente mi se činilo kao da ja za tebe ne postojim, a na momente kao da dijeliš iste osjećaje kao i ja. Ako i ti mene bar malo voliš nemoj poći za drugog. Desi li se to, ja ću biti uništen čovjek Belkisa.“
Belkisa nije znala kako reagovati. U tom trenutku je shvatila da je srce oduvijek znalo istinu i da nije bilo potrebe za onim mislima koje bi je noću napadale. Ona se Džemalu svidjela. I sa vrlinama i sa manama. Džemal voli nju. O Bože, predivne li ushićenosti. O Bože, hvala Ti!
Belkisa je htjela da poleti u oblake od dragosti, ali se sjetila da je ona obećana drugom. Pogleda Džemala pa oca i suza joj se nakupiše u očima. Zagriznula je donju usnicu i pripremala se da nešto kaže, ali nije imala snage.
Umjesto nje progovori Kasim.
„Belkisa kćeri, voliš li ti ovog Džemala?“
Džemal je strepio od odgovora.
Prvi put uperi pogled ka ocu i čvrsto odgovori: „Volim, znaš da volim babo“.
Džemal odahnu kao da je nosio tonu tereta. Radost se nastani u njegovom srcu.
„A ja volim tebe i neka vam je kćeri sretno, moju dozvolu imate“ – odgovori Kasim.
„Ali, babo…“
„Ništa babo. Meni je tvoja sreća preča od hiljadu časti. A udati se za voljenog nije sramota kćeri.“

I tako Bog Mudri uređuje puteve. Kad nam se čini da smo najviše bezizlazni i tužni On za čista, strpljiva i zahvalna srca otvori kapije Svoje milosti i radosti, jer sve je moguće sa Svemogućim!

Čitajte više