Da je zdrav biti lako, zdrav bi bio svatko

Share on facebook
Share on twitter
Share on whatsapp
Share on email
Kad bismo doista stremili ka zdravome društvu kako ga definira Svjetska zdravstvena organizacija, bilo bi potrebno za početak osvijestiti strukturalne nejednakosti koje dovode do narušavanja zdravlja i nejednakog pristupa zdravlju.
Da je zdrav biti lako, zdrav bi bio svatko_617b46890bbca.jpeg
Share on facebook
Share on twitter
Share on whatsapp
Share on email

Ovaj članak može da se sluša Poslušajte tekst koji slijedi u nastavku

Službena definicija zdravlja Svjetske zdravstvene organizacije glasi: “stanje potpunog tjelesnog, društvenog i socijalnog blagostanja, a ne samo odsustvo bolesti i iznemoglosti”. Dakle, sa sigurnošću se može zaključiti da zdrav nije nitko. Da bi ova definicija prestala zvučati kao utopija, trebalo bi za početak promijeniti prevladavajuću ideologiju o zdravom stilu života kao pitanju osobne odgovornosti i osviještenosti. Lada Weygand piše o socijalnim determinantama zdravlja i nužnosti društvene podrške zdravim osobnim odabirima.

O zdravlju obično ne razmišljamo sve dok ono nije iz nekog razloga narušeno. Međutim, prema definiciji Svjetske zdravstvene organizacije, zdravlje je “stanje potpunog tjelesnog, društvenog i socijalnog blagostanja, a ne samo odsustvo bolesti i iznemoglosti”. Ako bismo ovu definiciju, u čijem je stvaranju prije 80-ak godina sudjelovao sâm Andrija Štampar, krenuli testirati u stvarnom svijetu, vrlo brzo bismo zaključili da doslovno nitko nije, i ne može biti, zdrav. Ako na trenutak preskočimo tjelesno blagostanje i fokusiramo se na društveno i socijalno, nije teško vidjeti da se postojeći sustav, koji se fokusira na individualne, fragmentirane aspekte ljudskih života i zdravlja, nalazi na potpuno suprotnom spektru.

Socijalne odrednice zdravlja

Da bismo postigli stanje društvenog i socijalnog blagostanja, trebali bismo živjeti u svijetu u kojem je svaka intervencija u javni prostor, infrastrukturu, usluge itd. napravljena imajući na umu opće dobro, a ne partikularne interese pojedinaca, tvrtki, interesnih skupina i inih. Naime, sve navedeno obuhvaćeno je takozvanim socijalnim odrednicama zdravlja, odnosno svim nemedicinskim faktorima koji utječu na naše zdravlje. U to spadaju, između ostalog: stanovanje, prijevoz, susjedstvo, obrazovanje, rad, prihodi, prehrana, fizička aktivnost, kvaliteta zraka… Ako pogledamo sve nabrojeno, vidjet ćemo da ni jedna od tih stvari ne ovisi isključivo o volji pojedinca, nego su sve povezane, a neke su i posve izvan naše kontrole, iako bi nas mnoge kampanje (pa i one zdravstvene) voljele uvjeriti u suprotno. Pa se tako naveliko promiču, primjerice, zdrava prehrana i fizička aktivnost, kao nešto što možemo sami učiniti, samo kad bi nam se dovoljno osvijestila važnost smanjenog unosa soli i kad bi nas se dalo nagovoriti da prošećemo na posao ili uplatimo mjesečnu članarinu u teretani.

Međutim, prilično je jasno da za održavanje “zdravog stila života“ ipak moramo imati i podršku sustava koji nas okružuje. Osobni odabiri vezani uz prehranu i fizičku aktivnost usko su povezani s nizom društvenih faktora – primjerice sa statusom stanovanja, jer prošetati do posla ne mogu svi oni koji si mogu priuštiti samo onaj stan koji je 10 km udaljen od mjesta rada, zbog čega ovise o javnom prijevozu. Isto tako, osobnoj brizi o zdravlju na putu mogu stajati i stupanj obrazovanja (npr. razumije li osoba deklaracije na prehrambenim proizvodima?), visina primanja (može li njima pokriti osnovne potrebe, a kamoli dodatne izdatke za npr. rekreaciju u privatnoj teretani?), kao i uvjeti rada koji određuju ima li netko uopće mogućnost uzeti pauzu i prošetati, ili pak pojesti ručak koji nije pržen u masti i soli. Pored toga, na sve te “osobne” izbore utječe i rod, odnosno pitanje hoće li osoba biti diskriminirana ako se pojavi na određenim vrstama aktivnosti poput joge ili plesa, ili se pak osjećati ugroženo na drugima, poput teretana i javnih vježbališta. Svemu tome možemo pridodati i pitanje uređenja okoliša, kvalitete zraka, (ne)postojanja infrastrukture za pješake.

Sve su to, dakako, blaži i optimističniji primjeri koji se odnose na zaposlene, heteronormativne osobe s riješenim stambenim pitanjem, koje žive u urbanoj sredini s javnim prijevozom, itd., a jasno je da velik dio ljudi nije ni blizu tako “lagodne” pozicije. Drastičniji su primjeri utjecaja socijalnih odrednica zdravlja, među ostalim, više stope smrtnosti od koronavirusa kod pripadnika manjina u mnogim zemljama; veći rizik od problema s tjelesnim i mentalnim zdravljem među beskućnicima; činjenica da viša klasna pozicija pridonosi boljem zdravlju i dužem očekivanom životnom vijeku.

Opći i raznoliki interes

Stoga se postavlja pitanje kako je, s jedne strane, moguće da toliko javnozdravstvenih programa diljem zemlje (i svijeta) propagira upravo ideju preuzimanja osobne odgovornosti za vlastito zdravlje, kad se ono odvija u kontekstu u kojemu svi ti silni pojedinci nemaju gotovo pa nikakvu moć utjecati na vlastite uvjete života? Kad bismo doista stremili ka zdravome društvu kako ga definira Svjetska zdravstvena organizacija, bilo bi potrebno za početak osvijestiti strukturalne nejednakosti koje dovode do narušavanja zdravlja i nejednakog pristupa zdravlju. One su pak posljedica globalnih procesa poput patrijarhata, rasizma, kolonijalizma, imperijalizma i sl., koji se reflektiraju u konkretnim politikama koje provode vladine i nevladine institucije, zakonodavstvu, medijima, vjerskim ustanovama, a koje u konačnici negativno pogađaju sve osim najbogatije elite. Prekarnost, nesigurnost uvjeta rada, pripadnost manjinskim skupinama, migracije, rod, klasa, geografska lokacija, seksualna orijentacija, klimatski uvjeti – sve to utječe na našu sposobnost i mogućnosti da se zaštitimo od nepovoljnih učinaka na zdravlje, da utječemo na donošenje odluka, da aktivno sudjelujemo u životu zajednice. Međupovezanost tih strukturalnih nejednakosti potrebno je uvijek iznova sagledavati da bi se utvrdile nove poveznice i slabe karike jer bez toga nije moguće djelovati u smjeru njihova uklanjanja.

Također nam je potrebno promišljanje zdravlja koje istovremeno sagledava stvari na razini pojedinca, obitelji, manje zajednice, susjedstva, lokalne jedinice, regije, države, i planeta. Biomedicinski pristup bolesti i zdravlju nije moguće koristiti kao jedini alat za upravljanje zdravljem populacije jer ono naprosto ne ovisi isključivo o biomedicinskim faktorima. Jednako kao što nije moguće upravljati zdravstvenim sustavom primjenom tržišne logike. Ono što nam je potrebno, kao uostalom i u svim sferama života, su javne politike koje za cilj imaju interes opće populacije, a koje su dovoljno osjetljive na raznolikost života.

Čitajte više