Otočani na trgu velegrada

Share on facebook
Share on twitter
Share on whatsapp
Share on email
„Lovac koji sam jede svoju lovinu, Filozof koji svoje misli čuva za sebe – Ima li strašnijeg prizora?”
Ilustracija: Nikola Sekić
Ilustracija: Nikola Sekić
Share on facebook
Share on twitter
Share on whatsapp
Share on email

Ovaj članak može da se sluša Poslušajte tekst koji slijedi u nastavku

Dok sam već treći put prolazio između visokih stolova oko kojih su stajali ljudi sa čašama kuhanog crvenog vina, uz poneku veliku kriglu piva i obaveznim sendvičima s viršlama i senfom, u trenutku u kom sam izgubio nadu da ću pronaći slobodan stol za sebe,  dva čovjeka oslobodiše stol sa moje desne strane. Učinili su to iznenada, kao po komandi, usred glasnog razgovora. Pokušah ljubazno da im se zahvalim, uz smiješak. Ako izuzmem začuđeni pogled jednog od njih i njegove, sa očiglednom indignacijom podignute obrve, dva gospodina me zaobiđoše sa toliko pažnje sa koliko bi zabišli kakav stub.

Praznično ukrašen, blještavo osvijetljen, trg velegrada bio je preplavljen velikim raznobojnim šatorima, montažnim tendama pod kojima su bile tezge sa najraznovrsnijom robom, provizornim roštiljima i pultovima sa alkoholnim i bezalkoholnim pićima. Oko svih ovih mjesta rojili su se ljudi, hiljade i hiljade ljudi. Probijajući se kroz tu bujicu, zapazio sam nekoliko beskućnika koji su se vrzmali oko tezgi sa hranom i pultova sa pićem.  Neki su direktno tražili sendvič sa viršlom, pljeskavicu, čašu kuhanog vina ili kriglu piva; drugi su samo molećivo gledali u ljude koji su jeli ili pili, kao što umiljat pas skitnica gleda u goste za stolom u bašti kakvog provincijskog restorana. Za sve vrijeme dok sam tražio slobodno mjesto, nisam primijetio da je bilo koja od ove dvije strategije uspješna. I jedni i drugi bili su podjednako ignorisani, iako su, u dva incidenta, toliko zasmetali ljudima zanijetim u svoje jelo, piće i razgovor, da su im se obrecnuli i otjerali ih, prijeteći da će im poslati policiju.

Kada sam, pukom srećom, konačno pronašao ovaj slobodni stol i malo se opustio od iscrpljujućeg guranja kroz neopisivu gužvu, sami od sebe, zazvoniše mi u mislima tri stiha:

„Lovac koji sam jede svoju lovinu,

Filozof koji svoje misli čuva za sebe –

Ima li strašnijeg prizora?”

Posmatrajući tu zatvorenost ljudi u sebe, učinilo mi se da gledam beskrajnu flotu podmornica hermitički zatvorenih, da ne prime u sebe ni kap okeana kroz koji plove dubinama svoje sebičnosti. Pomisao na okean asocirala me je na sasvim drugu vrstu ljudi, domorodaca sa jednog ostrva u Tihom okeanu. Naime, antropologe koji su tamo prvi došli, veoma je iznenadila nevjerovatna nesebičnost i potpuno odsustvo egoizma u psihologiji pripadnika lokalnog plemena. U studijama koje su uslijedile, naveli su veliki broj konkretnih primjera koje su detaljno opisali i analizirali. Šta god bi neko od pripadnika plemena pronašao sam u šumi, prva pomisao mu je bila da ga odnese nekome od saplemenika kome bi to moglo najbolje poslužiti. Ako bi naišao na deblo oboreno od oluje, pogodno za gredu kuće, odmah bi to javio onome kome je takva greda bila najpotrebnija. Sve plodove koje bi sam sabrao, svako bi nedirnute odnijeo u selo, da ih podijeli sa drugima. Ulovljenu divljač, kako sitniju tako i krupniju, nijedan lovac ne bi krišom donio svojoj kući, nego bi je, bez izuzetka,  netaknutu odnio u selo da je podijeli sa drugima.

Sasvim relaksiran, izvadio sam iz džepa zelenu metalnu tabakeru („Clubmaster, Superior Brazil”). Sa uživanjem sam zapalio jedan cigarillos.  Tabakeru, sa desetak preostalih cigarillosa, vratio sam u džep. Udobno nalakćen na glatku plastičnu površinu visokog stola, premišljajući se čime da sebe počastim na ovom hladnom jesenjem danu, ugledah jednog od onih beskućnika. Žudno je posmatrao dim moje cigare, kao da ga očima udiše. Trenutak zatim, odvaži se i tihim ali jasnim glasom mi se obrati:

„Gospon, imate li jednu cigaru za mene!?” Po akcentu sam osjetio da nije iz ovog grada pa ga upitah.

„Odakle si, prijatelju?”

„Otočanin, gospon. Ja sam Vam Otočanin.”

Izvadih tabakeru iz džepa i dadoh mu je. Oči mu radosno sinuše, zahvali se i žurno se udalji. Odmah zatim ugledah kako sav srećan vadi tabakeru i preostale cigare dijeli sa dva jednako loše odjevena druga. „Evo još dva Otočanina u  velegradu”, pomislih.

Do danas me peče saznanje da bih ga sasvim sigurno i ja odbio, samo da se nisam sjetio onih pacifičkih otočana.

Čitajte više