Začarani krug jeze

Share on facebook
Share on twitter
Share on whatsapp
Share on email
Da li u kontekstu procjene kvalitetnog čitateljskog iskustva treba uzeti u obzir samo tematske kriterije, ili i one stilske?
Ilustracija: Pierre Voisin
Ilustracija: Pierre Voisin
Share on facebook
Share on twitter
Share on whatsapp
Share on email
Sačuvajte članke sa nalogom

Nakon što se prijavite preko Cafe Sandžak, možete sačuvati priče i lako ih pregledavati kasnije na bilo kojem uređaju.

Ovaj članak može da se sluša Poslušajte tekst koji slijedi u nastavku

Da se na listi izabranika/ca Fondacije za izdavaštvo BiH uopće našla knjiga popularnog žanra je događaj vrijedan pažnje sam po sebi. Ne samo zato što se popularni žanrovi na bh. književnoj sceni razvijaju u uskim kružocima predanih sljedbenika/ca, već što ih se mainstream književni tokovi u BiH klone. Ovdje s posebnim naglaskom mislim čak više na književnu kritiku, nego na produkciju. Oba slučaja rezultiraju posrednim zanemarivanjem sposobnosti popularnih žanrova da ukazuju na simptome društva u kom nastaju i time mogućno neposrednije obznanjuju potrebe tog društva (i njegovog čitateljstva) nego visoka književnost.

Knjiga na koju referiram je zbirka kratkih horor priča Bašeskijini mrtvi, ujedno dobitnica nagrade Fondacije u 2020. godini. Ime autorice Alme Zornić poznato je čitateljima/kama u BiH, ali i regiji, budući da su njene priče našle mjesto u regionalnim antologijama žanrovske proze (Refesticon, Regia fantastica, Scavacon, Ubiq, Sarajevske sveske, Planjaxovo pero, Fantasticon, Terra, Whfest, Mrguda itd), a neke od priča su i nagrađene. Podnaslov zbirke pojašnjava da se radi o zbirci legendi i kratkih horor priča o Bosni i Hercegovini, a kroz svih dvanaest koje čine zbirku čitatelji/ke uistinu mogu prepoznati metodologiju Alme Zornić u razvoju motiva iz bosanske (kraljevske) povijesti unutar oklopa horor žanra, s namjerom stvaranja svojevrsnog analogona, ili barem reference na Ljetopise Mula-Mustafe Bašeskije.

Pitanje je, naravno, na koji način se ti motivi prilagođavaju ključu horor žanra i formi kratke priče. Činjenica da sam ovaj tekst započela govoreći više o kontekstu (u kom se knjiga pojavila), a ne o samom njenom tekstu već sugeriše mogućnost da je zastupljenost malog broja autora/ica popularnih žanrova na književnoj sceni u BiH utjecala na samu zbirku, te da se taj kontekst svakako mora uzeti u obzir prilikom vrjednovanja teksta. S druge strane, stava sam da će u razvoju i pospješenju kvalitete popularnih književnih žanrova u BiH pomoći i kritika koja njima pripadajuća književna djela vrednuje obzirom na njihov suveren tekst, tj. isključivo obzirom na njihovu estetsku, te stilsku, naratološku – uopće uzev – tehničku izvedenost, odnosno vrijednost. Stoga ću se u nastavku posvetiti tekstu, a kontekstu vratiti u završnici ove kratke analize.

Posljednja priča u zbirci, pod naslovom „Posestrima“, je jedna od najuspješnije izvedenih. Radnja prati junaka iz bosanske usmene književnosti, Muju Hrnjicu, kako na svom konju putuje u šumu da bi se susreo s vilama, čije mu mlijeko vraća životnu snagu. Kako se priča razvija, Mujo najprije sreće vilu Zlatnu, a potom i zlu Taniju. Scene u kojima ga vile doje Zornić opisuje u erotskom kodu, ali istovremeno podsjećajući čitatelja/ku da se radi o susretu čovjeka sa magičnim bićem, čime erotika dobija jezivo naličje, usmjerava na zazor ili barem oprez. Susret s Tanijom pokazuje se kobnim, sa otkucajima kudret-sata u Mujinim ušima kao vjesnicima smrti. „Posestrima“ je primjer priče u kojoj se prepoznaju pomenuti motivi iz bosanske tradicije, čiji je jezoviti potencijal prepoznat i oblikovan u kratku horor priču. Najbitnija odlika zaslužna za uspješnu izvedenost ove priče je odabir radnje za dati motiv – pripovijedajući o jednom događaju i svodeći likove na karakteristike tipološki važne za taj događaj, Zornić oslobađa priču balasta šire mitologije koja bi je mogla učiniti nedorečenom.

Tu nedorečenost ipak susrećemo u pričama kao što su „Katil“ i „Sva očeva djeca“. U „Katilu“ pratimo junaka koji otkriva svoj pravi identitet/porijeklo, već nagoviješteno naslovom. Budući da se radnja odvija u dalekoj budućnosti, o prošlosti saznajemo da  su: „Nekada davno, prije dolaska Besane noći, pojedini dijelovi zelene planete, nekada davno (sic) , bili su pod vladavinom crnih Katila i Muhtesema II.“ (str. 84-85), a Katili su spomenuti još pred sami kraj: „Katili su nestali u Besanoj noći, izgubljeni u Kanli pustinji. Oni su umrli kada su pokopana naša sjećanja.“ (str. 92). To su u biti sve informacije koje dobijamo o crnim Katilima, a problematičnost oskudnih informacija jeste u tome što bi one trebale biti težište prevrata i saživljavanja sa junakom priče. Iako riječ katil ima etimološko značenje poznato i korišteno u bosanskom jeziku, „Katil“ daje tek skicu/uvod za mnogo opširniju priču.

No, veći prigovor od pomenutog na ovu priču jeste što u njoj nalazimo jednu stilsku odluku čestu u zbirci Bašeskijini mrtvi, a koja se u konačnici ne pokazuje efikasnom. Radi se o uslovno rečeno stilskoj konciznosti – maniru po kom se stvari/likovi eksplicitno imenuju, a trebali bi se kroz radnju implicitno pokazati. Da bih ovo bolje objasnila, navest ću par primjera. Prva rečenica „Katila“ glasi: „- Možeš li pokušati ponovo? – lice žene u bijelom bilo je u blagom grču. Moćnice ne pokazuju emocije. Nikada.“ (str. 83). Iz samog opisa lica u grču već je naslućena hladnokrvnost, a sam naziv „moćnica“ je vrlo jasan, tako da ostatak rečenice ima efekt pleonazma. Ubrzo čitamo rečenicu „Bijela boja odore dokaz je njene moći.“ (str. 83) – umjesto ovako eksplicitne rečenice, efektnije bi za doživljaj bijele odore bilo da je ona implicitno utkana u radnju kroz neki događaj koji ju uključuje i stavlja u fokus (efekt bi proizišao iz uzajamnog odnosa motiva bijele odore i opće radnje, dok ovako motiv ostaje na njenoj površini). Sličan je slučaj u priči „Moja Morana“, u dijelu u kom junak govori: „Bio sam još dječarac kada sam posljednji put stajao na istom ovom mjestu. I od tada, ništa promijenilo se nije. Ništa, sem moje nagrižene duše.“ (str. 12). Junakovu nagriženu dušu su neki čitatelji/ke možda već i naslutili posredno, kroz radnju priče, tako da je suvišno eksplicitno je isticati.

Da moji komentari o stilskoj konciznosti ne bi djelovali sitničavim, moram naglasiti da ih pominjem zato što ih prepoznajem u nekolicini priča u zbirci, u kojima je evidentno da bi se razradom te konciznosti znatno tehnički unaprijedile. I pored te konciznosti, Alma Zornić u svim pričama dočarava hororičnu atmosferu, koja bi svoj idealni ritam i potencijal ispunila razradom pomenutih stilskih prečica.

Priče kao što su „Kraljevna“ i „Drevni“ jedne su od najkvalitetnijih u zbirci, te primjeri  liminalne horor proze, vrlo efektnog sredstva koje Zornić koristi, pogotovo u kontekstu motiva iz bosanske tradicije i bosanskohercegovačkih toponima u koje smješta radnje svojih priča, čime vantekstualnu stvarnost nadgrađuje hororičnim naličjem. Česta tema priča ove zbirke je i hereditarna zla kob. U „Kraljevnoj“ se ne radi nužno o zlu koje se nasljeđuje, ali je prošlost svakako jeziva samim tim što ostavlja tragove, koji pred kraj priče isplivavaju na površinu junakinjine kože. Ova priča zaista je upečatljiva jer se dotiče prošlosti koja bi trebala biti odsutna, a takvu fantomsku prisutnost i značaj osjećamo još više u priči „Bašeskijini mrtvi“.  „Sva očeva djeca“ posjeduje kanonski motiv potomka koji se osvećuje ocu i time pokušava poništiti/prilagoditi ono što je naslijedila. U „Avetinji“ srećemo upečatljiv lik vrane za koju mislimo da je glasnik junakove budućnosti, a zapravo se iz nje glasa prokletstvo njegove prošlosti.

Sve pomenute priče jesu na dobrom putu tumačenja bosanske tradicije u vidu njenog utvarnog uprisutnjenja u sadašnjosti, čime se nagovještava efekat horora kao popularnog žanra koji sam pomenula na samom početku ovog teksta – efekat ukazivanja na stanje i potrebe savremenog bh. čitateljstva i društva uopće. Kako sam prethodno opisala, priče zbirke Bašeskijini mrtvi svakako su tematski osebujne i značajne u pogledu bosanske tradicije i identiteta, ali čitateljstvu ostavljam pitanje: da li u kontekstu procjene kvalitetnog čitateljskog iskustva treba uzeti u obzir samo tematske kriterije, ili i one stilske?

Heftični bilten

Nikad više ne propustite veliku priču od Sandžaklije. Prijavite se za Heftični Bilten i svake hefte primajte e-mail s pričama koje morate pročitati.

Čitajte više

Slušajte audio izdanja magazina Sandžaklija

Budimo prijatelji

HEFTIČNI BILTEN

Prijavom na Heftični Bilten slažete se sa Uslovima korišćenja i politikom privatnosti.