„Čovjek je u osnovi životinja. Brine se samo o sebi i o svojim potomcima. Na kraju uvijek uradi što mu se kaže.” /Anonimus (sluga režima) iz filma „Ognjeni grm“ posvećenog Janu Palahu”
Svaki čovjek upravlja svojom olovkom kada glasa. Kao što upravlja svojim daljinskim upravljačem. Upravlja i svojim životom. Živi svoj ili bira da živi očekivanja drugih. Obično bira lakši put – da živi po očekivanjima drugih i kao rezultat na kraju ima samo kajanje.
Tako bira svijet kom pripada. Svaki realityshow (Farma, Veliki brat…) pun lažnih suza, muke, gadosti i svega što ne nosi ama baš ništa osim intelektualne praznine ili, da budem brutalan, smeća, opčinjava gledalište i drži ga daleko od razmišljanja o stvarnim vrijednostima. A ipak može da se izabere. I da se kaže NE! Kako olovkom, tako i daljinskim upravljačem, tako i životom. Zaokružite one koji vam nude slobodu i rješenje. Na daljinskom pritisnete neko drugo dugme. U životu prvo izaberite sebe, a ne one koji od vas očekuju da budete ono što oni hoće.
Kraj 60-tih u Čehoslovačkoj je donekle slobodnim ljudima ličio na beznađe. Ali im to nije smetalo da postoje. Ni da se bore.
Jan Palah se zapalio i sebe napravio buktinjom slobode.
Jedan tako ličan čin.
Jedinka čiji je lični primjer postao glogov kolac i srebrni metak sistemu koji je mislio da mu nema kraja i da drži konce u svojim rukama.
Zašto je baš Jan Palah tako dragocjen za našu civilizaciju (ni manje ni više)? Jan Palah je volio svoju zemlju i htio slobodu za nju. Mada su ga htjeli oglasiti ludim i suicidnim, imao je nešto što mnogi junaci borbe za slobodu ipak nijesu imali – čistu biografiju kao majska zora.
Ni lud ni suicidan. Jednostavno nije htio biti ponižen.
Džaba tenkovi SSSR-a, džaba domaće sluge čiji su udarci boljeli više nego sovjetski.
Iako se u tom trenutku većini činilo da je bolje biti po strani i čekati da se stvari promijene. Da ih neko drugi promijeni umjesto njih samih; iako je ogromna snaga kod svakog pojedinca sputavala želju za slobodom tzv. racionalnim shvatanjem trenutka, koji ga ubjeđuje da se ništa ne može promijeniti – ipak su postojali oni koji su izašli na crtu i naslikali slobodu svojim ličnim primjerom.
Šta je lični primjer? Šta je to što svako od nas LIČNO može da doprinese boljem društvu u Crnoj Gori? Lični primjer može biti dobar ili loš. To je kada svom djetetu pričate o primjerima slobode, veličate ih i sugerišete mu divljenje sa određene istorijske distance, a u isto vrijeme nesvjesno mu dajete lični primjer slobode ili podaništva u trenutku koji živite. U njegovim očima ćete se pokazati kao junak ili kao kukavica i licemjer. Obično ne kao junak.
Danima pokušavam da zamislim današnjeg profesora ili nastavnika istorije u Crnoj Gori koji drži predavanje o Janu Palahu ili nekom drugom ličnom primjeru borbe za slobodu.
U uslovima materijalnog poniženja, u uslovima diktirane presije i pritiska zadržavanja posla, u uslovima koji tjeraju da si član DPS-a nekad ili danas bilo čega opet po političkom ključu…
Taj profesor i taj nastavnik treba da preskoči Jana Palaha i lične primjere borbe za slobodu ili da sam bude lični primjer slobode i otvoreno kaže djeci kojoj drži čas – šta je to sloboda u trenutku življanja i sloboda sa vremenske i istorijske distance.Ali prije toga da se izbori za svoju slobodu i integritet. To nije realna priča.
O slobodi je lako pričati sa istorijskih i vremenskih distanci. Treba je pokazati danas i u vremenu u kom živimo. Ličnim primjerom. Pred svojom djecom i pred sistemom koji bez skrupula krši svaki lični pokušaj ispoljavanja slobode. Jer kada ostanete bez nje svaki je plamen samo „hladna vatra“. Nije se desila velika promjena. Vodi se rat ko će biti DPS umjesto DPS.
Danas Crna Gora živi kraj jedne priče koja je počela sa čovjekom koji je i početak i kraj te priče obilježio sopstvenom glupošću. I dalje je moćan. I dalje drži konce dok se pobjednici ili “pobjednici” svađaju do kraja mandata. Koliko god taj mandat trajao. Da li smo baš toliko sposobni da zombija vratimo u čovjekoliko biće, iako je i u jednom i u drugom obliku unutrašnjost predatorska za građane? Ili će da se svađaju zbog pite oko prazne tepsije?
Na početku je GLAVNI šah zamrzio zbog šahovnice, a na kraju je od lava na crnogorskom štitu pomislio da je znak PEUGEOT-a. Ali taj kraj traje izgleda duže od novog početka. Igrajući se simbolima i ljudima, i sam je postao simbol sunovrata zemlje koja se prepoznaje kao mali sistem velikih potencijala. Ali i mala šansa jednog koraka naprijed. Naviklo se ići unazad. A novi ne daju rezultate koji su u minimumu bili očekivani.
Ne postoji nikada ni jedan opravdan razlog da se plamen slobode koji u nama tinja ne rasplamsa i postane jak i snažan toliko da u ovoj zemlji napravi institucije sistema koje će služiti slobodi i pravdi. Zato, građanine Crne Gore, pusti da se rasplamsa plamen slobode u tebi, jer institucije postoje zbog tebe, a ne ti zbog njih. Samo treba da shvatiš da si ti najvažniji i da ti nijesi sluga, već gospodar svoje slobode.
I dalje smo na nivou gdje možemo da očekujemo Jana Palaha. Da nam otvori oči. Da sagori da bi vidjeli. Pored očiju. A u stvari je potreban samo korak naprijed. Korak koji će dati nadu. Teško je biti dio zajednice koja te čupa u svoje sivilo, umjesto da se prilijepi za vizionare i ispliva na vrh.
A vizionarima nije mjesto ovdje, bar do danas bilo. Divimo im se kad nas bezglavo napuste i tamo u nekom drugom svijetu uspiju bez partijskih ključeva i dubina, jer ne mogu biti dio našeg svijeta. A onda se s njima veljamo. Ne mogu jer su preči ovi sa političkim karticama. Kako kod bivših – tako i kod sadašnjih. Ende!
