Naum pade mi igra koju bi stariji momci, zabave radi, često „igrali“ sa nama dječicom. Helem, uzeli bi nas trojicu i poredali u krug a onda bi nam oni dali imena. Jednog od nas bi nazvali Emte, drugog Bemte i trećeg Jebemte. Momak što bi nas postroio sebe bi nazvao sudijom.
Eh, onda bi igrica počinjala ovako:
Emte, ti si lopov i ukrao si 5000 dinara, Bemte ti si njegov drug i ti si maznuo 10000, a ti Jebemte si šlapio milion. Pošto vas je milicija uhvatila na djelu, moram vam po zakonu suditi. Zato što ste priznali krivicu (nije čekao naš odgovor) imate olakšavajuće okolnosti i ja vam izričem presudu. Emte, u ime naroda pet godina i nemaš pravo žalbe. Bemte deset, a tebi Jebemte doživotna. Kao što sam rekao – nemate pravo žalbe, a kaznu ćete odrobijati u ćenefu (WC).“
A onda bi prišao drugi momak i odgurnuo sudiju govoreći:
„Ma kakav si ti sudija, nisi ti pravilno donio presudu. Ja ću njima presuditi po pravdi“ i samo bi nam zamijenio imena i opet isto. A, onda bi nas zamijenili drugom dječicom – i opet u krug. Tako su koristili našu dječiju naivnost i bezazlenost sve dok nismo skontali njihovu pokvarenost.
