Bivši radnici beranskih fabrika traže reviziju primanja

Share on facebook
Share on twitter
Share on whatsapp
Share on email
Bivši radnici beranskih fabrika traže reviziju primanja_616cceac66d8c.jpeg
Radnike je nekada povezivao rad u halama, sada nemaština.
Share on facebook
Share on twitter
Share on whatsapp
Share on email

Sa gašenjem i neuspješnom privatizacijom beranskih fabrika iščezla je i radnička klasa i razvoj privrede tog grada. Sa minimalnom otpremninom znatan broj ljudi otišao je na Biro rada. Oni koji su dočekali mirovinu danas jedva preživljavaju sa penzijama ispod svakog prosjeka. Obespravljeni bivši radnici za svoj težak socio – ekonomski položaj optužuju bivšu vlast. Od nove očekuju ono što su njihovi prethodnici obećavali – da se izvrši revizija njihovih primanja.

Iza privrede beranske industrije nekada su stajale fabrike koje su koristile i Polimlji u Crnoj Gori. Ljudi su posao nalazili u Ciglani, Polimci, Rudniku, Celulozi, Jugopetrolu. Spisak preduzeća se sirio, osvajala su se tržišta, sa proizvodnjom je rastao i standard radnika koji je bilo i do 10.000.

Jedan od njih je i Mileta Šćekić koji dolazi često na mjesto sa kojeg se pruža pogled na nekadašnju industrijsku zonu u Beranama.

“Kad bi se primile plate u Beranama je bilo opštenarodno veseljke. Svi su imali”, priča Šćekić.

Sa minimalnom otpremninom i nakon četiti decenije otišao je u penziju. Uzaludni su bili napori da dođe do veće naknade zbog gubitna posla i veće penzije. Za obespravljenost krivi bivšu vlast.

“Bivša vlast, ustvari DPS je uništio privredu Berana”, kaže Šćekić.

Ni protesti, štrajkovi, pisanje molbi i žalbi nije pomoglo beranskoj radničkoj klasi, a mnogi nijesu dočekali penziju. Od nove vlasti očekuje ono što im je nekada bilo obećano.

“Da se proba da se ovim radnicima koji su od 2000. ostali bez posla, da im se omoguće otpemnine ili neke naknade, a penzije revidiraju”, naglašava Šćekić.

Radnike je nekada povezivao rad u halama, sada nemaština.

“Došli smo u jednan vrlo težak ekonomski položaj sa našim penzijama, koje su toliko male da ne možemo da živimo” kaže Milovan Pođan.

Dragan Pođanin kaže da sa 38 godina staža u Izgradnji ima 147 eura penzije. I on i žena su bolesni a kupuju tablete i sve teže mogu da se liječe.

“Poslije 40 godina staža imam 162 eura penzije. Do prije četiri mjeseca sam izdražavao i sima sa djecom i ženom, jer je bio bez posla, a ima i dijete sa posebnim potrebama”, priča Brano Boričić.

U skučenoj sobi porodice Pođen jedinoj funkcionalnoj u kući koju nijesu uspjeli da završe, nekadašnje kolege pričaju od tome kako više od dvije decenije nose nevolje na plećima. Sa minimalnim prihodima teško je obezbijediti i ono najpotrebnije. Iskusili su nemaštinu i u još jednu jesen ušli sa pitanjem kako da prežive.

Čitajte više