Ovaj članak može da se sluša Poslušajte tekst koji slijedi u nastavku
Svaka borba ima neki momenat u kom se dogodi kulminacija, dođe do vrhunca koji označava prekretnicu i utječe na dalji razvoj događaja. U ovim našim političkom borbama, to se je dogodilo baš na današnji dan prije tri godine, kada su odvažni građani Novog Pazara ustali da odbrane dostojanstvo i ostvare prava koja su im već nekoliko decenija od strane političkih pijavica uzurpirana.
To je bila jedna banalna stvar za normalan i civiliziran svijet: borba da ulice ovog grada budu asfaltirane bez da se od naroda prikuplja novac, bez da se ljudi ucjenjuju da moraju tom i tom pojedincu s trećeg sprata ispod ruke dati toliko i toliko novca kako bi se asfalitranje njihove ulice uvrstilo u godišnji plan, i uz to obavezno da ljudi iz tog sokaka listom glasaju onu partiju koja ih dvostruko potkrada za istu stvar – hem im uzima novac koji je budžetom predviđen za asfalitranje svih puteva i ulica, hem ih uvodi u krivično djelo da daju novac za asfaltiranje svoje ulice jer to je zakonom zabranjeno, a uz to ih izlažu poniženju i ucjenama. I to je bio princip, koji je na ovim našim prostorima važio od uvođenja višestranačja, samo su se lokalni šerifi smjenjivali.
Da bi se to zlo zaustavilo, okupili smo se zajedno sa narodom i više od mjesec dana zahtijevali od gradskih vlasti da prekinu s takvom praksom i daju ljudima ono što im je zakonom propisano, što je njihovo elementarno pravo – da ulica, sokak, prilaz školi, džamiji budu asfalitrani i da se to radi bez diskriminacije i otimanja novca od građanstva.
Pokušavali su razne vrste manipulacija, izbjegavali susret s građanima i provodili diktaturu jer se obznanila sva obmana koju su decenijama sprovodili, a narod odvažio da demokratskim putem traži svoja prava.
Ni na tada zakazanoj sjednici Skupštine grada vladajuća SDP-SDA koalicija nije uvrstila čak ni kao tačku dnevnog reda zahtjeve građana o kojima sam prethodno govorio. S obzirom da nije bilo drugog načina, kao odbornička grupa Stranke pravde i pomirenja, predložili smo dopunu dnevnog reda usvanje odluke o izlsku u susret građanima. Prema Statutu, rad Skupštine grada je javan i građani su u velikom broju došli da vlastitim očima vide kako će skupštinska većina odlučiti po njihovim zahtjevima.
Naravno, to se nije svidjelo vlastodršcima, pripremili su masu provokatora i huškača koji su u više navrata pokušavali izazvati incidente. Prvo su pokuašli da na kolegiju predsjendika odborničkih grupa dogove da se građani izace iz sale. Pošto im to nismo dozvolili jer nije u skladu sa Statutom, početak sjednice je odlagan više od deset puta. U svakoj pauzi ljudi koje su vlastodršci doveli, iz kriminlanog miljea, u sadejstvu s pojedinim odbornicima i direktorima gradskih preduzeća, pokušavali su isprovocirati i zaplašiti građane. Beskrajno sam ponosan na sve te ljude koji su u višesahatnoj neizvjesnosti ostajali pribrani i nisu nasijedali na provokacije.
Velika prednost građana i nas odbornika SPP-a bilo je uživo prenošenje svih tih događaja za šta je zaslužna Sandžak televizija. Iz tog razloga su upošljenici gradskih preduzeća Ramiz Župić, sadašnji dobornik SDP-a, i Suad Zoranić, sin tadašnjeg i sadašnjeg odbornika SDP-a Kasima Zoranića, uz pomoć još nekoliko N.N. lica organizirali otimanje i krađu telefona s koga je akreditirani novinar Salahudin Fetić prenosio događaje s lica mjesta.
Hvala Bogu, skoro je okončan sudski postupak protiv Župića u kome je on u cijelosti priznao krivicu , za šta je pravosnažno i osuđen, da je tog dana bio dio ogrnaizirane kriminalne grupe, te da je lično oteo telefon Fetiću i predao ga Zoraniću koji je isti iznio iz prostorije.
Kada su mislili da su dovoljno izmorili građane i nas odbornike, angažirali su i dodatne ljude iz kriminalnog miljea da nam kao izabranim predstavnicima zabrane ulazak na sjednicu Gradske skupštine, dok je veća grupa narko-dilera i kriminalca naoružana svim vrstama lahkog i teškog pružja čekala na ulazu u zgradu Gradske uprave da s leđa napadne goloruku narod.
U tim momentima pojavila se i vijest da su grupe privatnog obezbjeđenja koje je angažirao Rasim Ljajić, tadašnji ministar u Vladi Srbije, a prema nekim saznanjima bilo je riječ o Belivukovoj grupi s kojoj je i prije imao kontakata i dovodio ih na razne događaje, kao prilikom otvaranja Atletskog stadiona.
Prilikom posljednjeg pokušaja ulaska u salu u kojoj se održavala sjednica, skupštinsko obezbjeđenje i ekipe koje su privatno angažirali, pa čak i pojedinci koje su protivpravno doveli iz drugih preduzeća, pokušale su nas fizički spriječiti, zatvarajući jedna pa onda i druga vrata. Spin koji je režimska televizija monitrala uglavnom se odnosi na taj posljednji čin, u kome ja, kao narodni poslanik i šef odbroničke grupe, bivam spriječen da uđem u salu, zajedno sa ostalim odbornicima i odvažnim narodom. U hodniku je bila grupa provokatora na čelu sa direktorom Kulturnog centra Huseinom Memićem koja je vrijeđala sve nas i pokušavala da isporovocira sukobe. Stao ispred svih ljudi i, zahvaljući tome, što su me poslušali, nije došlo do eskalacije i težih posljedica. Vidjevši to, kao i našu odlučnost, i kriminlaci koji su se nalazili na vratima u ulaska u salu, u jednom trenutku su se povukli.
Mi smo zajedno sa narodom ušli u Salu u kojoj zasijeda Skupština grada, dok su se vlastodršci i dobornici SDP-SDA povukli, raskirnkani i poniženi. Međutim, grupa kriminalaca je još uvijek stajala ispred ulaza u Gradsku upravu, i počele su dolaziti informacije da iščekuju pojačanje iz Beograda, Belivukovu grupu, pa da upadnu u Salu i naprave neko zlo.
U tim trenucima smo odlučili da ostanemo unutra, i ne popustimo pred kriminalcima. Situacija je bila usijana. Da bi u cijelosti, spriječili zlo, zamolili smo tadašnjeg odbornika Grada Novog Pazara, predsjednika Stranke pravde i pomirenja, narodnog poslanika i predsjednika Odbora za obrazovanje, nauku, tehnološki razvoj i informatičko društvo, koji je tog dana bio izvan Novog Pazara na otvaranju dijela završenih radova Pešterske magistrale, da dođe u skupštinsku salu, jer smo znali da ipak neće smeti otići tako daleko i napraviti nemile događaje u njegovom prisustvu.
To se i dogodilo, već najavom njegovog dolaska, grupe koje su se iz Boegrada uputile ka nama, odustale su i vratile se nazad. A i lokalni kriminalci, vidjevši da on ulazi u salu, počeli su se razbježavati. Tako da smo zahvaljujući akademiku Zukorliću, uspjeli izbjeći incident većih razmjera i vjerovatno neke tragedije.
Poslije tog događaja, počeo je i nagli pad kijamet koalicije, većina ulica za koje su građani tražili da se asfalitraju su urađene, i skoro se niko tako olahko ne usuđuje da građane potkrada i otima im novac za rješavanje putne infrastrukture.
Kao neko ko je bio ispred odborničke grupe SPP-a i građana u tom trenutku, beskrajno sam ponosan što smo uspjeli da izbjegnemo sve veće provokacije i raskrinkamo kriminal koji je desetljećima bivao „normalan“ u Novome Pazaru.
Naravno, sve ovo nije bilo prijatno, niti je iko od nas želio niti pretpostavljao da će kriminalci ići tako daleko. Ali, prosto, morali smo iskazati odvažnost i biti odlučni u ostvarivanju prava koja nam ustav i zakoni garantiraju, kao što smo i prije činili, upozoravali, incirali promjene i bili progresivni faktor akcije i reakcije u lokalnome društvu pa i šire. Što je na koncu narod i prepoznao, i već na nardnim izborima povjerio najveći broj kako odborničkih tako i republičkih mandata u Sandžaku Stranci pravde i pomirenja. I ta progresija neupitno nastavlja svojim tokom, već na narednim izborima, SPP će biti u prilici da pošalje u političku penziju sve one koju su desetljećima manipulirali, potkradali i ponižavali ovaj narod.
Samo pravo!
