Zaista je bijedan položaj svakog vjernika koji se više stidi ljudi nego Sveznajućeg i Svemoćnog Allaha

Share on facebook
Share on twitter
Share on whatsapp
Share on email
Upravo je o tome svojim prijateljima govorio pobožni Esved ibn Jezid dok je ležao na smrtnoj postelji.
Share on facebook
Share on twitter
Share on whatsapp
Share on email

Ovaj članak može da se sluša Poslušajte tekst koji slijedi u nastavku

Pored bogobojaznosti postoji još jedna osobina koja vjernike čuva od grijeha i skretanja sa Pravog puta, a ta osobina je stid od Allaha. Onaj kome Allah omogući da kroz ibadet, a posebno u toku ramazana, izgradi kod sebe bogobojaznost i stid od Allaha, on će bez poteškoća odagnati šejtanska došaptavanja i zov strasti i ostat će na stazi čestitosti i imana.

Koliko je stid općenito pohvalno svojstvo, svjedoči i to što su ga svi Allahovi poslanici preporučivali svojim sljedbenicima i na stidu ih odgajali. U tom smislu je i hadis u kojem je Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Ono što je ostalo od prijašnjih Allahovih poslanika, jeste izreka: ‘Ako se ne budeš stidio, onda radi šta god hoćeš.’” Za vjernika i vjernicu je posebno važno da se okite stidom od Allaha, jer će ih on spriječiti od činjenja i javnih i tajnih grijeha. Upozoravajući na ružnoću nedostatka stida kod vjernika, Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, u hadisu koji prenosi Sevban, r.a., rekao je: “Ja sam upoznat sa narodom iz moga ummeta koji će doći na Sudnji dan sa djelima poput brda Tihame, pa će ih Allah pretvoriti u prah.” Na to je Sevban rekao: “Opiši nam ih Allahov Poslaniče, da ne budemo od njih a da to i ne znamo.” Tada je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “To su vaša braća, oni čine ibadet kao i vi, ali kada se nađu nasamo sa Allahovim zabranama, onda ih krše i čine grijehe.”’ (Ibn Madže).

Poruka hadisa je jasna. Takvi ljudi ne posjeduju bogobojaznost niti stid od Allaha, i čim se nađu u osami, daleko od očiju ljudi, oni čine grijehe ukoliko im se za to ukaže prilika. Zaista je bijedan položaj svakog vjernika i vjernice koji se više stide ljudi nego Sveznajućeg i Svemoćnog Allaha. Upravo je o tome svojim prijateljima govorio pobožni Esved ibn Jezid dok je ležao na smrtnoj postelji. Naime, prenosi se da je Esved ibn Jezid na samrti plakao i jadikovao nad sobom, pa su ga okupljeni prijatelji upitali zašto plaće, a on im je tužnim i bolnim glasom odgovorio: “Kako da ne plaćem i ne tugujem! Tako mi Allaha, kada bi mi ovog trenutka bio ponuđen oprost ja bih se stidio da ga prihvatim zbog grijeha koje sam počino prema Allahu.

O kako su ljudi čudni i lahkomisleni! Kada čovjek učini grijeh prema drugom čovjeku, stidi ga se sresti i onda kada mu ovaj halali i oprosti, a ne stidi se griješiti prema Allahu koji sve zna i sve vidi.’’ Tako su razmišljali, osjećali i govorili oni koji su kušali slast imana i slast imansko-ramazanskih plodova: bogobojaznosti i stida. Zato njih uzmimo za uzor, a ne ženu o kojoj govori ajet s početka hutbe, koja je, jer nije bila normalna, svoju pređu parala nakon što bi je lijepo i čvrsto oprela.

I neka poruka i podstrek neodlučnim, lahkomislenim i nemarnim budu riječi pjesnika:

Ne reci odakle da počnem, pokornost Allahu nek bude tvoj početak

Ne reci kako da nađem Pravi put, Allahova Knjiga je jedina uputa

Ne reci gdje nestaše silne blagodati, Džennet vječni ti je dosta

Ne reci počet ću sutra, jer možda je u sutrašnjoj zori tvoj kraj.

Čitajte više