Crno na bijelo

Share on facebook
Share on twitter
Share on whatsapp
Share on email
“Jer ljubav nije nikad na usnama bila – to je samo tajna u dnu srca skrivena!”
Crno na bijelo_615e4aa03055d.jpeg
Share on facebook
Share on twitter
Share on whatsapp
Share on email

Ovaj članak može da se sluša Poslušajte tekst koji slijedi u nastavku

Crna Gora je zemlja prvog štampanog slova u Južnih Slovena. Prvog printa crnog na bijelo. Ta slova poslije pretočiše u kuršume zarad odbrane.

Crna Gora je prva zemlja primjene armiranog betona na Balkanu. Prve primjene kubizma na Balkanu. Prvog Crvenog krsta u Južnih Slovena. Prva koja je dala nagradu Nikoli Tesli za njegov rad. Prva koja je imala poštansko auto u Južnih Slovena. Prva… prva… prva…

Prva i jedina koja je izginula na Mojkovcu za braću. Prva koja je sebe na žrtvu prinijela zarad sopstvene propasti u idealima neostvarljivog…

Prva u Južnih Slovena čiji su vladari bili poliglote. I tako dalje. Jedina zemlja koja je sebi pucala u sljepoočnicu zarad života ili možda smrti?

A jedna bijela ruka je uzela jednu crnu – i opet BI crno na bijelo u košmaru mržnje bijelih hrišćana koje je trebalo da postane samo bijelo i samo da bude bijelo hrišćanstvo?… Iliti sve osim hrišćanstvo? Možda samo mržnja?

Bijelih i bijesnih… Koji su na kraju pokušali da iz svog hrišćanstva BIJELOG istjeraju to CRNO, e to su energije koje se imenom udahnu svakom od nas. A nije trebalo tako.

Zato je energija Grace Lorch, čije ime znači milost bila primjer. Na američkom jugu postoji grad Little Rock. Država Arkansas. Godina je 1957. U njemu tada živi Grace Lorch. Do tog trenutka baš obična stanovnica malog grada. A tog dana je postala dio istorije, kada je srušila mržnju i napravila korak ka pobjedi pravde.

Grace Lorch je bila prosvjetni radnik, a bila je poznata po svom aktivizmu i borbi za ljudska prava crnaca pedestetih godina XX vijeka. Bila je „bijela pratnja“ za LittleRock Nine (za prvih devet učenika crnaca u koji su ravnopravno trebali da počnu sa školovanjem 1957. godine).

Trebalo je da dođu grupno. Vrhovni sud USA je kao neustavne proglasio segregacionističke zakone koji su bili dio života američkog juga, a koji, između ostalog, crnoj djeci nijesu dozvoljavali da sa bijelom pohađaju iste škole.

Bez obzira na federalnu odluku, primjena zakona je bila teška – bilo je potrebno tri godine da jedna srednja škola pristane da upiše “crne” đake. Jedna od njih bila je Elizabeth Eckford. Nije imala telefon, pa nije mogla biti obaviještena o grupnom dolasku, te se tako sama našla licem u lice sa razularenom masom bijelaca.

Razularena gomila na čijim licima se čitala mržnja. Rasisti ubijeđeni u svoju božansku i zemaljsku ispravnost. I sve je bilo tu u službi njihove mržnje – od citata iz Biblije do porodičnih vrijednosti koji crnce tretiraju kao robove. Pogledajte to bjesnilo. I mir na na ovoj crnoj pravdi?

Tada se pojavila Grace Lorch koja je upravo dovezla svoju kćerku u školu. Bjelkinja koja je uzela za ruku Elizabeth Eckford i otpratila je nazad kući. Suprotstavila se rulji koja je htjela jednom za uvijek da ubiju želju za ravnopravnošću ljudi koji žive na istom prostoru. Jedinka koja je bila jača i od samih federalnih snaga raspoređenih u tom malom mjestu punom mržnje.

Pomogla je institucijama da pobijede. Nakon te, prije svega ljudske reakcije, cijela porodica Lorch je postala meta rasistima. Bili su maltretirani od štampe, susjeda i tretirani gore ni da su crnci, na američkom jugu gdje je to tada bilo normalno. Na kraju su se odselili u Kanadu.

Naravno da su imali izbor da sjede mirno u svom domu i da posmatraju iza zavjesa nepravdu koja se njih, po boji kože, nije ticala.

Kakav primjer čojstva i junaštva mimo Crne Gore. Marko Miljanov je naučio da piše sa 50 godina. Pribilježio je Primjere čojstva i junaštva. Pogrešno ga tumače. Primjeri nijesu zapisani da bi bili naša čojska karakteristika, kako vole da istaknu oni koji ga možda ni čitali nijesu. Primjeri su zapisani da bi dali smjer ljudima tog i svakog drugog vremena. Da bi dali univerzalnu vrijednost kojoj treba da težimo.

Lako je čitati knjige. Treba iz njih izvući pouke. Lako se poistovjetiti sa junacima iz njih, treba biti junak u životu. A šta je sa knjigom koja se živi? Šta je sa knjigom u kojoj ste glavna uloga?

Ovu crnogorsku knjigu bih rađe čitao nego živio.

Budeš maloljetan kad su došli sa ulice u institucije, kad su srušili jedan sistem vrijednosti i za sve ovo vrijeme nijesu napravili ništa što bi se moglo nazvati vrijednost.

Tadašnji maloljetnik sada gazi petu deceniju a oni su i dalje na istim pozicijama bez obzira na nove koji su apsolutno razočarenje.

Oglodali društveno bogatstvo i pretočili ga u svoje džepove. Vrijeme je za rasplet i kraj. Kad pomislimo koja je to funkcija koja je najznačajnija za jednu državu, obično nikada ne pomislimo da je to Vrhovni državni tužilac.

Skoncentrisana moć u jednoj tačci. Funkcija koja daje priliku da upregnete pravo u službu pravde. Ili da upregnete pravo da tu pravdu potpuno obesmisli, kako je to danas u Crnoj Gori? Bilo i jeste!

Sloboda se ne čeka jer se ne poklanja.

Poklonjena sloboda nije donijela ničeg dobrog poput svih sloboda koje su poklonjene, a nisu osvojene borbom čitavog naroda.“ (OrianaFallaci u uvodu razgovora sa Mariom Soaresom).

E baš nam treba jedna Grace Lorch.

Ne marioneta umjesto marionete. Ne Katnić umjesto Katnića, koji je za svoju ulogu od slobodnog građanina Crne Gore dobio Zlatnu malinu, a od sistema kom vjerno služi samog Oskara.

Osim stručnosti je potrebna baš ta lična hrabrost poput one koju je ponijela Grace. Da vrati mjesto Vrhovnog državnog tužioca u visine kojima pripada. I da ne ode za Kanadu, nego da ostane i živi sa slobodnim ljudima Crne Gore kakvu želimo svim njenim građanima.

Vrijednosti jednog društva slikaju hrabri ljudi. Oni koji ne vagaju pravdu i ne zloupotrebljavaju pravo. A danas je nažalost hrabrost graditi građanske vrijednosti u Crnoj Gori koja se deklarativno njima diči.

Zato samo hrabro! Kad cilj sija kao sunce, put je i iz najdubljeg mraka jasno nacrtan.

Pa i kad ga novi crtaju tamom.

Čitajte više