Ljudski tralog

Danas poslije toliko presuda srpskom narodu, vođe srpstva, u ime srpstva ne prihvataju istinu pa čak ni međunarodne sudove, da je počinjen genocid.
LJUDSKI TRALOG_6153cd727581c.jpeg
Novo!
Close
Sačuvajte članke sa nalogom

Nakon što se prijavite preko Cafe Sandžak, možete sačuvati priče i lako ih pregledavati kasnije na bilo kojem uređaju.

Ovaj članak može da se sluša Poslušajte tekst koji slijedi u nastavku

Posljednjih mjeseci Balkan bruji, jer su Srbi opet dobili napad na psihu, napad na čula za razmišljanje, pa samo njihovi moćnici “bleje” a stado u većini za njima ponavlja. Smiješno ali više žalosno, jer tom srpskom narodu nikako da svane, nikako da ih takozvani vođe ostave na miru, nego ih vode iz neizvjeznosti u neizvjesnost. Da bi ti ljudski stvorovi, imaju hrabrosti oduprijet se takozvanim vođama, koji ih vode posljednjih skoro dva vijeka iz nesreće u nesreću. Da li taj narod Balkana dobiva pravi duhovni odgoj, ili je podlegao sekti pravoslavlja, koja je izgubila kompas još u davnom srednjem vijeku, pa čak ni ne proba da nađe sebe i mjesto svom narodu, na zemlji, među ljudima i civilizovanim svijetom. U Bosni ponosnoj koja toleriše često i ludake, došljake pa iznjedri Duduka, koji zagadi čistu Bosnu, njegovim šarlatanskim izjavama i kravljim ludilom, a da ne spominjem, (jer ih ima puno) one što završiše po bjelo svjetskim kazamatima, za genocid i zvjerstva koja biše počinjena njihovim posredstvom, nad nedužnim narodom Bosne u ime srpstva. Da ne spominjem da taj narod koji sebe naziva Srbljem, nikad ne dočeka da vlada sobom, nego im vođe biše uvezeni i natureni sa strane i da im uzor uvijek biše i ostaše Rusi, narod sibirskih stepa.

Možda je to razlog što pjesnik i čovjek bistra uma, Milan Nenadić, koji poznaje dušu svog naroda opjeva i ove stihove:
Od čega globus beži čega se kultura srami time se ponose Srbi i čude što su sami …

A Lazar Manojlović nazva orgijaše iz devedesetih godina: „Zvjeri u ljudskom liku, lišeni i pameti i časti, i svega što je ljudsko“.

Danas poslije toliko presuda srpskom narodu, vođe srpstva, u ime srpstva ne prihvataju istinu pa čak ni međunarodne sudove, da je počinjen genocid.

Ovaj veliki i svjesni Srbin i čovjek, Lazar Manojlović napisa: „Mnogo godina srpskog cunamija nad Muslimanima u Srebrenici. U zemlji Bosni i Hercegovini, lijepoj za oči, a teškoj za dušu. Zasijanoj grobovima i popločanoj ranama i minama. Grobovi ostaju. Rane teško zarastaju, a mine sporo uklanjaju. Pod ovim svodom nebeskim.
Stid me!“

Jest stid ga je, jer pripada manjini, kao i Čedomir Jovanović, kao Nenad Čanak, i kao jedna mala manjina kojoj svijest radi i rasuđuje ljudski, i koji čvrsto na zemlji stoje i ne veru se nebeskim svodovima.

U ovom vremenu pandemije, koja liči na srpski duhovni odgoj, dešavaju se izazovi koji mogu zapalit Balkan, Evropu pa i svijet, jer je mnogo suvog barota dunjalukom kojem samo treba mala žiška, pa da se pandemija zaboravi.

Duduk sa Vučkom, obojica odrasli u Bosni i zadojeni svetosavljem, krenuli su putem propasti svog naroda, srpstva kojem genetski ne pripadaju. Prema svim procjenama i dešavanjima na terenu, obojici se tlo pod nogamna trese i nazire se kraj, specijalno Duduku, koji čačka mečku, ondje gdje nebi trebao. Svakako Duduk igra igru koja će ukopat ne samo njega, nego i njegove RS, koja se polahko topi kao snijeg krajem zime. Svesni preuzimaju kormilo, jer Bosni ne trebaju tri predsjednika, samo jedan, pa Duduk će završit kao predsjednik govedi na njegovoj štali ili u nekom od kazamata, a Vučko će ostat bez domovine, samo se može pridružiti Miri Marković u ruskim stepama.

Što se tiče Karadaka, oni su uvijek lutali, a to se dešava od Šćepana malog do današnjih dana. Nekad su sa srbljem nekad osjećaju da su nešto drugo, kao i njihova duhovna familija Petrovića, koja bila je zadojena karadačkim srebovanjem, gdje su njihove vladike pjevali o nekom srpstvu. Odakle to srpstvo, odkad i ko ih zarazi tom teškom bolešću. Jest, to se sve desi od prisustva lažnog cara Šćepana malog. Kako se on odjednom stvori na Cetinje u tom vremenu, pitanje je svih pitanja na koje niko ne traži odgovor, mada odgovog leži tu ispred nas.

Jedan od karadačkih vladika u pismu jednom Ruskom grofu ne pominje Karadak nego samo Srblje pa napisa: „Kao pravednim Božijim dopuštenjem, za učinjene grjehove naše, Turci zavladaše, mada ne i u potpunosti, srpskom zemljom; a naročito najmilostiviji Bog bi razljućen zbog ubistva pravednog mladog cara Uroša. Poslije toga počeše se pojavljivati izvjesni ne znam kakvi ljudi u Ćesariji i u drugim zemljama i proglašavahu se potomcima visokih porodica srpskih despota i grofova, među njima i neki Bošnjak Đorđe Branković, nazvavši se srpskim despotom“.

Desand SPC na Cetinje su sami karadačani izazvali, jer ne znaju kojem narodu pripadaju, pa me i podsjeća jedan čin karadačkih „senatora“ bir-vaktile u Bilijardi na Cetinju, gdje pro-karadački orjentisan vladika upita jednog starijeg „senatora“.

– Šta si ti, Srbin ili Kradačanin, a on kao zapeta puška odgovori:
– Ja Boga mi gospodaru Srbin, – što vladiku razljuti pa ga upita,
– Kako to junače?, – a on odgovori:
– Pa bogatiji su gospodaru, i imaju bolje da jedu, – odgovori mu senator.

Bošnjaci dobro pamte srpsku bagru i ljudski talog, skupljen s koca i konopca, koji su žarili i palili diljem Bosne, a danas nasljednici tog zla, bi da diriguju većinskom narodu, što se neće desit.
Samo da prenesem misli još jednog svjesnog i ljudski nastrojenog čovjeka i Srbina, ne po profesiji nego po ljudskosti Vladimira Jevtića, profesora historije iz Bajine Bašte koji je napisao:
“Srbi su ubijali Bošnjake. Napadali su ih nenaoružane, mirne i iznenađene po selima i gradovima istočne Bosne u proljeće 1992. godine. Srbi iz zapadne Srbije su odlazili da pljačkaju spaljene i napuštene bošnjačke kuće, krali su njihove stvari i imovinu, prenosili ih preko Drine i preprodavali po Srbiji. Srbi su organizovali masovna sistematska silovanja bosnjačkih žena i devojčica, Srbi su klali, strijeljali, spaljivali žive ljude, bacali ih pod mostove i u jezera.“

Ovaj čovjek koji je obdaren istinom i ljudskošću napisa i ove redove:
„Mnogi Srbi su na ovaj ili onaj način učestvovali u genocidu, a gotovo se niko nije usprotivio, pa je razumljivo što se danas mnogi bore sa svojom savješću, bežeći od suočavanja sa sopstvenim nečovještvom.”

Ovakvih u Srbaljima ima mali procenat, ali svakako postoje i kad govore i pišu osjeća se i vidi ljudskost, te meni ne ostaje mnogo da kažem, ma da bih imao da ih dopunim.

Heftični bilten

Nikad više ne propustite veliku priču od Sandžaklije. Prijavite se za Heftični Bilten i svake hefte primajte e-mail s pričama koje morate pročitati.

Čitajte više

Slušajte audio izdanja magazina Sandžaklija

HEFTIČNI BILTEN

Prijavom na Heftični Bilten slažete se sa Uslovima korišćenja i politikom privatnosti.