Ovaj članak može da se sluša Poslušajte tekst koji slijedi u nastavku
S približavanjem “sezone grijanja” fokus društava stavlja se na sve skuplje i skuplje cijene energenata. Prije nego za sve optužimo zelene politike, ekologe i klimatske aktiviste, trebalo bi uzeti nekoliko informacija u obzir. Kao prvo, cijene struje i grijanja ne rastu samo na Balkanu, već diljem Europe, a osim u Rumunjskoj, posebno je alarmantna situacija u suncem okupanoj Španjolskoj gdje su cijene skočile za trostruko. No, situacija je zabrinjavajuća u cijeloj Europi. Kako prve analize sugeriraju, suprotno očekivanjima, uzrok abnormalnog rasta tržišnih cijena energije nije uvođenje poreza na CO2, nego porast cijene plina na međunarodnom tržištu.
Referentne europske cijene plina porasle su za više od 250 posto od siječnja, što je rast uzrokovan ponovnim otvaranjem gospodarstava diljem svijeta, a nakon zastoja zbog COVID-19. Drugi razlog je velika potražnja u Aziji koja je usporila opskrbu Europe. Brojne industrije tako se trenutno nalaze pod plinskim šokom koji se prelijeva na sve druge resore – do razine opskrbe trgovina mješovitom robom, pa su police velikih lanaca sve češće prazne. Ipak, kad se tom šoku doda i onaj uzrokovan novim klimatskim porezima, trend daljnjeg rasta cijena energije postaje neupitan.
Europska unija sprema se na izradu seta alata i mjera koje će zemlje EU moći poduzeti kako bi se izborile sa skokovima cijena energije, “a bez kršenja pravila blokovskog tržišta energije”. Povjerenik EU za energetiku Kadri Simson rekao je da će Bruxelles donijeti smjernice koje će pomoći zemljama u rješavanju skoka cijena u narednim tjednima, piše Euractiv. Nove mjere pomogle bi vladama da odaberu najoptimalniju opciju za brzo reagiranje na skokove cijena unutar pravila EU-a, rekao je Simson, a prenosi Euractiv, dodajući da mogu prilagoditi porez na dodanu vrijednost (PDV) i trošarine ili koristiti izravnu potporu kako bi zaštitili potrošače od visokih troškova.
Kao što je naš autor Florin Poenaru već zaključio na primjeru Rumunjske, a isto po Simsonovim najavama možemo očekivati u cijeloj EU – država će uskakati sa jednokratnim mjerama energetske pomoći najsiromašnijim stanovnicima. To međutim nisu čak niti vatrogasne mjere. To je kupovanje kakvog takvog socijalnog mira, koje bi se brojnim zemljama moglo obiti o glavu. Uskakanje sa “džeparcima za struju” kakve su već najavile Francuska sa sto eura po stanovniku, ili Rumunjska sa 10 posto računa za struju energetski najsiromašnijim građanima, neće zaustaviti prosvjede jer neće spriječiti pad standarda, već samo produbiti postojeće polarizacije. Vatrogasne socijalne mjere su dakle neučinkovite za građane, a izrazito skupe za države.
Niska političkih neuspjeha
Ne uzburkati tržišne odnose znači sačuvati privatne profite. Jasno je to naznačeno najavom drugačijeg obračuna PDV-a u energetskom sektoru. Pritom se postavlja pitanje svrhe postojanja prekupaca, one karike posrednika u lancu opskrbe energijom. Oni su zapravo potpuni višak u cijelom lancu i služe samo kako bi se profiti iz energetike pretočili iz ruku državnih i javnih firmi u džepove privatnih poslovnih subjekata. Jer, što točno ti prekupci rade? Takozvani opskrbljivači. Oni “preuzimaju” struju od proizvođača ili distributera i prenose je javno izgrađenom infrastrukturom do krajnjih potrošača. Prekupci, odnosno opskrbljivači su potpuno izlišna kategorija, osmišljena radi tržišnog natjecanja. No, o kakvom tržišnom natjecanju govorimo? Ne zanima nas ovdje mikroekonomija niti logika jednog ili dvadeset opskrbljivača na tržištu. Zanima nas makroekonomija i izgled energetskog sektora 2021. Europska unija ističe da obnovljivi izvori energije nisu uspjeli apsorbirati rast cijena energije, a odgovor na pitanje zašto, ne treba tražiti u tehnologiji nego u politici Europske unije.
Kad god se trebamo pohvaliti pred svijetom, kao najnapredniji kontinent na svijetu, zapadna Europa prvo će istaknuti svoje predvodništvo u proizvodnji obnovljivih izvora energije. Toliko slušamo o tome, da smo praktički oglušili. A onda u septembru 2021. niti mjesec dana prije paljenja radijatora u gradovima, saznajemo iz Europske unije da obnovljivi izvori energije nisu uspjeli apsorbirati rast cijena plina i uvođenje poreza na CO2. I to nipošto ne čudi. OIE jednostavno imaju revolucionarni potencijal da uvedu žestoke poremećaje tržišta, odnosno da opasno naruše profitne interese. Iako se diljem Europe dijele brojne subvencije za solare, nigdje nema popratne edukacije. Jedan od načina da se zaštite profiti fosilnih kompanija je dakle taj da se istovremeno sa subvencijama za solarne panele ne nudi javnosti nikakva edukacija niti im se osiguravaju subvencionirani krediti koji su nužni preduvjet za širenje solarne energije bilo gdje.
Na primjer u Dalmaciji sam posljednjih mjeseci nailazila na žestoke otpore solarima na krovovima kao da se radi o nekoj teškoj sjevernjačkoj prevari. Prosječni ljudi ovdje niti ne pomišljaju na instaliranje solara jer: “ne žele štemati zidove u ciloj kući”, ili “pa tko radi uopće solare, to se radi samo na novim kućama ili prilikom potpune renovacije” – sve zbog potpuno pogrešne ideje “štemanja zidova”. I kako je točno od svih informacija o solarima (na primjer uzmimo u obzir činjenicu da solari znače ili nikakve račune za struju ili da još država plaća kućanstvu za proizvedenu struju) u laičkoj javnosti najprisutnija ona lažna – da treba štemati zidove. Kako je informacija o tome da solari mogu generirati ekstra prihode pala u sjenu pored informacije o tome da je solarna struja istosmjerna i niskog napona a ova iz mreže dvosmjerna i visokonaponska? Kako to? Zašto mediji vrte lažne i neistinite reklame o recikliranim plastičnim bocama kao zelenom rješenju, ali “Ćorićevo ministarstvo” i druga slična resorna tijela nisu platila nijednu reklamu edukacije naroda o tome što postavljanje solara zapravo znači za ljude? Kako to? Sve to istovremeno s činjenicom da je u Hrvatskoj trenutno raspisan natječaj u kojem se daju subvencije za solare od 80 posto.
Na primjeru Italije mogli smo naučiti da niti subvencije od 110 posto nisu dovoljne da ljudi povjeruju u solare. Italija je nekoliko godina imala model po kojem ljudi sami moraju platiti instalaciju solara, da bi im država potom vratila sve što su uložili i još deset posto više od toga. No, dok bogati sjever nije bio toliko zainteresiran, a radnička klasa presiromašna da bi uopće dobila kredit za takvo nešto, srednja klasa bila je puna nepovjerenja u državu. Rezultat ove mjere je – neuspjeh. I sada, u još jednom europskom krugu energetskog pakla, umjesto pravila i mjera koje bi bile u skladu sa zelenim politikama, EU i dalje brine da ne uzburka tržišne odnose, da ne dirne u profite. Da se EU nikako ne može nametnuti financijskim elitama jasno pokazuje i informacija da je onaj razvikani zeleni tranzicijski fond koji je trebao težiti sto milijardi eura osiguranih od kompanija koje najviše zagađuju te od banaka, i dalje prazan.
