Mrtva trka za birača više

Share on facebook
Share on twitter
Share on whatsapp
Share on email
Lakše je „prepisati i propisati“ „Bože pravde“ na teritoriji cijele države, nego li uspostaviti tu pravdu za sve stanovnike iste te države.
Ilustracija: Jay Arias
Share on facebook
Share on twitter
Share on whatsapp
Share on email

Ovaj članak može da se sluša Poslušajte tekst koji slijedi u nastavku

Ovih dana je, mada još nije ozvaničeno, već samo najavljeno sa najvažnije adrese, otpočela „utrka“ u demokratskoj nam disciplini za birača više.

Nekoliko je liga i rangova takmičenja u najavi, o čemu će organizator naknadno obznaniti odluku, ne zato jer se namjerava i sam takmičiti, koliko da bi se makar time simulirala neizvjesnost.

Kao i sva ostala takmičenja i ovo će obilovati napetostima i neizvjesnošću, pa valjda, da bi nas poštedio eventualnih zdravstvenih komplikacija u doba pandemije, organizator nas, čini se, unaprijed priprema i bodri da ne pokleknemo, kao i da su, izvjesno je, poznate ruke dostojne zlatnog odličja.

Prije nego je sudija, pucnjem, označio start, meni barem izgleda sa već jasnim ishodom, dijele se uloge, uigrava taktika, lijepe naljepnice sponzora, mjeri brzina vjetra, trljaju ruke puderom…

Kako pravila takmičenja i nalažu, sve forme i propozicije moraju biti ispunjene, da bi se uspješno legitimisao pobjednik.

I kako ne bi izgledalo da je sva ova ujdurma samo zbog „pobjednika“, podsjećamo na onu sportsku kovanicu „važno je učestvovati“. I jeste!

Slažem se, bez imalo ironije i/ili patetike, ali samo do momenta dok se ne proglasi pobjednik.

Nakon toga sve poprima drugu formu, oblik, ulogu, značaj i značenje. Na one koji nijesu pobijedili, ne smijem reći gubitnici, jer „važno je učestvovati“, gledaće se samo kao na nekog ili neke koji su bili tu da bi osporili sposobnosti pobjednika i/ili time umanjili blistavost njegove pobjede i rezultata.

Publika će poprimiti ulogu sudije, jer je sudija, zbog namjere da bude objektivan, što je moglo dovesti do iznenadnih rezultata, u startu diskvalifikovan, konstatovano je da je svakako suvišan.

Pobjednik će postati spasilac, jer da nije on učestvovao, ispostaviće se, trka ne bi imala, ama baš nikakvog smisla. Naravno, sve ovo naprijed iznijeto je samo pretpostavka jednog dijela atmosfere pred „demokratsku utrku“ koja predstoji.

Na drugoj strani, želim fokusirati pažnju javnosti na to kako se je ovih dana ušlo u nezvaničnu kampanju, za izbore koji nam slijede, u prijestonici Srbije – Beogradu i na njenoj periferiji tj. u Sandžaku.

U nekoliko proteklih dana je, kada je u pitanju Beograd, glavna tema bila razlika u cijeni potrošačke korpe i minimalne zarade.

Ova tema je toliko zagrijala atmosferu da se predsjednik morao oglasiti iz inostranstva o istoj, a sutradan je premijerka, od ranog jutra sa TV, mahala raznim grafikonima kako bi korpa izgledala što punija za trenutno važeći nam minimalac.

Na drugoj strani zemlje, zemlje Srbije, a ne planete, u fokus je uterano nešto sasvim drugo, nešto što se ne jede, ali na žalost od čega se živi i/ili preživljava zadnjih nekoliko decenija.

Naime, policijski službenici su, u nedjelju, po nalogu tužioca, makar je tako zvanično kazano, priveli u policijsku upravu Novi Pazar jednu učiteljicu, da položi račun – da izjavu, kako se na dan 1. septembar 21. godine XXI vijeka ophodila prema himni „Bože pravde“.

Ista ta učiteljica je autorica i/ili koautorica nekoliko udžbenika za nastavu na bosanskom jeziku u ovoj nam Srbiji. Ako sam dobro razumio, greška je, između ostalog, u tome, jer je u međuvremenu počela i primjenjivati planirane sadržaje iz baš tih udžbenika.

Mnogo je, raznih „stručnjaka“, „patriota“, „analitičara“ i službenika raznih profila i formata angažirano narednih dana, u medijskom bućkurišu, da izmjere grijeh i propišu kaznu za spomenutu jeres.

I još naravno da potrošačku korpu pošalju u korpu za smeće, makar kada je u pitanju javni prostor.

Dok su se mnogi kolebali, zagrijavali pa hladili, mrštili i smješkali, jedan se među njima, nepokolebljivo izdvojio, odmjerio i ocijenio, pa izrekao da, osim što učiteljicu treba kazniti, se on nada da će se ona u narednim godinama „baviti nekim drugim poslom, u nekoj drugoj državi“.

A ja se, sa zebnjom u srcu, nadam da Čedomir Antić, izrekavši ovaj prijeki sud, pri tom nije imao na umu neke scenarije poput onog sa Sarandom Bogujevci, jer bi to bilo podjednako bolno za sve nas.

E tek sada se mogu i moram vratiti naslovu. Ne, naslov se nije odnosio na prvi dio teksta i onoga što sam pokušao pojasniti, već se odnosi na ponudu pragmatizma na jednoj i populizma na drugoj strani, stvarnog ekonomskog boljitka i prosperiteta na jednoj i nacionalizma koji je mnogo jednostavniji i jeftiniji, opet na drugoj strani.

Lakše je „prepisati i propisati“ „Bože pravde“ na teritoriji cijele države, nego li uspostaviti tu pravdu za sve stanovnike iste te države.

Profitabilnije je, u smislu broja glasova i populističko-patriotskih efekata, braniti Srpsku himnu od Bošnjaka, nego li Bošnjake Srbije od loših uslova života.

Doduše, ako ćemo pravo, ko se dosljedno drži teksta himne, te prema tome gradi osjećaj odgovornosti za ostalo stanovništvo Srbije, možda zbog toga i ne osjeća ama baš nikakvu obavezu i odgovornost.

Mnogo je jednostavnije, populistički – nacional patriotski profitabilnije, tu grešnu učiteljicu protjerati, nego li imati senzibiliteta i udovoljiti njenim nacionalnim i vjerskim osjećanjima, pa je na taj način učiniti ravnopravnom članicom države u kojoj živi i dati joj šansu da istu doživi kao svoju.

Na poslijetku, neizmjerno je lakše napuniti državnu korpu novcem od kazne koju će, kako se najavljuje, platiti učiteljica za učinjeni grijeh, nego li napuniti potrošačku korpu svim učiteljicama ove države.

Mnogo je lakše propisivati himne, nego li ih živjeti, politički živjeti od njih, nego li suštinski živjeti za njih.

A umjesto zaključka. Prije samo dvadesetak dana sam u tekstu, Sandžak između aparthejda, anarhije i slobode, kojeg je objavio list Danas, pokušao delegirati jednu nadasve važnu društvenu temu, koja, na žalost, najavljuje ovo o čemu pišem sada, kog ne mrzi, neka potraži.

Ovaj današnji tekst se može smatrati nastavkom. Stoga upozoravam, vežite se polijećemo.

Ka anarhiji!

Čitajte više